Autografi

Otvoriti vrata Božijoj velikodušnosti – Sv. Francisko i Sultan

„Nije lako na početku trećeg milenijuma propovedati islamsko-hrišćanski dijalog“, piše u predgovoru svoje knjige „Francesco e il sultano“ franciskanski teolog pariske provincije Gvenole Žese [Gwenolé Jeusset, „Sveti Franjo i Sultan“, Svjetlo Riječi: Sarajevo–Zagreb, 2008; prevod na hrvatski Ivan Nujić]. Ne samo, dodajem, zbog međusobno, složenim istorijskim nasleđem i trenutnim odnosom globalnih snaga generisane netrpeljivosti, nego i zbog unapred zadatih okvira svakog ka „toleranciji i pomirenju“ usmerenog dijaloga, definisanim poimanjem ovih pojmova iz jedne određene, partikularne perspektive, koja želi da se nametne, i odavno se nametnula, kao univerzalno obavezujuća.

Zbog izbegličkih talasa ovaj dijalog biva otežan pojačanim teretom identitetetskih kontroverzi, sa evropske tačke gledišta povezanim sa strahom od sve neizbežnijih demografskih promena, a sa islamske kolonijalnim nasleđem i „arapskim prolećem“ kulminiranim neo-kolonijalnim nasiljem zapadnih sila. Sekularizovana društva političkog Zapada i strukturalna nestabilnost islamskog Istoka, takođe, otežavaju mapiranje relevantnih nosilaca dijaloga, posebno ako on želi  da se postavi kao zaista islamsko-hrišćanski, odnosno, hrišćansko-islamski, a ne, na primer, Zapadno-Istočni, arapsko-evroamerički i slično.

Pišući o susretu Svetog Franciska Asiškog i sultana Malika al Kamila, u jeku krstaških ratova, dakle, vremenu geopolitičke konfrontiranosti i međureligijske netrpeljivosti merljivim sa današnjim, Gvenole Žese insistira upravo na dijalogu u kom obe strane polaze od sopstvene verske tradicije, ne ohrabrujući maglovite pseudo-humanističke konstrukte i retoriku „mirovnjačkog“ imperijalizma toliko prisutne u naše vreme.

To u osnovi znači da dijalog koji postavimo kao „religijski“, iako se ne može lišiti svojih političkih motivacija i konsekvenci i političkog konteksta u kom se odvija, ne sme biti u potpunosti zavisan i podređen postojećim političkim obrascima, normama i odnosima snaga, jer to bi značilo da je u potpunosti posvećen „svetu ovom“. A takav dijalog, aprirno podređen navodnoj nužnosti nastrane logike nasilja i moći kao dominacije i kontrole, nikako ne može biti uistinu religijski, već samo prazna ideološka retorika u službi nosilaca ovozemaljske vlasti.

Pored toga, govor o miru, toleranciji i dijalogu zasnovan na dubokim tradicijama svoje religijske pozicije, jedini je koji potencijalno može da izbegne opasnost da se pretvori u puko ispunjavanje tekućih ideoloških naloga, već da pronađe motivaciju u sopstvenoj misiji.

Upravo pitanje logike, perspektive, paradigme je u osnovi ovog franciskanskom tradicijom motivisanog ohrabrivanja istinskog ljudskog dijaloga, kojim smo pozvani da – ako već i navodno – verujemo, ne činimo to polovično, nego zaista verujući u Božiju ljubav i milost, koja ako to želimo može preobraziti sve na ovom svetu, pa i naša okamenjena srca.

Neka od načela te logike, koja autor izvodi na kraju svog poletnog i inspirativnog izlaganja, jesu sledeća:

  1. Postaviti se na granice i tako ih ukinuti;
  2. Bog nas zove na drugu stranu mora;
  3. Bog nas poziva s druge strane lica drugog čoveka;
  4. Bog nas poziva da poput Hrista budemo sluge drugog;
  5. Otvoriti vrata Božijoj velikodušnosti.

Ko razume i prihvata ovakvu logiku, u knjizi konkretizovanu kroz jedan autentičan, prostorno-vremenski situiran ljudski odnos, a ne apstrahovanu u vidu opštevažećeg i opšteprimenljivog recepta, razumeće i da ona po sebi nije konfesionalno određena, i da se tiče podjednako i „nas“ koliko i „njih“, kako god mi određivali svoje verske identitete. Koliko i da u ovoj knjizi jedan katolik nikako nema pretenziju da govori „u ime“ svih hrišćana, nego da, pošavši od svoje religijske tradicije, osmisli mogućnosti prevazilaženja sukoba, koje ne bi predstavljale negiranje ni sebe ni drugog, kao ni afirmisanje onoga što je njegovoj religijskoj poziciji strano. Gde se teži razumevanju, a jedino istinska – blagodatna a ne sentimentalna – ljubav mora biti neupitna.

Zato, ne hrlimo u „svetski mir“ po volji gospodara „ovoga sveta“, a koji hrišćanske svete knjige imenuju antihristom, već uđimo svi zajedno u život večni, „gostinjsku sobu, za zajednički sto“, sa našim Gospodom na čelu, gde su već pripremljena mesta za nas, samo ako mi to hoćemo, uz milost Njegovu, od početka veka.

error: Content is protected !!