Naslov koji sam stavila možda i ne korespondira toliko sa onim o čemu imam namjeru da pišem, koliko sa trenutkom u kome sam tu namjeru odlučila da sprovedem u djelo.
U drugom razredu sednje škole u R. Srpskoj, po planu i programu predmeta Pravoslavna vjeronauka, između ostalog postoji i nastavna tema koja se tiče pedagogije Starog zavjeta. Pomoć pri obradi nastavne teme, imamo i u jednom, više nego solidnom, udžbeniku (autor Jovan Blagojević), odobrenom od strane katihetskog odbora 2019. g. Dvije od tih starozavjetnih pedagoških lekcija tiču se i vrlo kompleksnih Knjiga o Jovu i Knjige Propovjednikove. Drugi razred srednje škole sačinjavaju šesnaestogodišnjaci i sedamnaestogodišnjaci te se pitanje o tome, treba li njih učiti o „taštini nad taštinama“ i neminovsti stradanja, nameće na sam pomen ovih knjiga. Budući da sam lekcije obrađivala onlajn, olakšavajuću okolnost predstavljala mi je mogućnost da izbjegnem situaciju u kojoj će me oni koji me slušaju gledati bijelo, a oni koji ne slušaju, poslovično, smoreno.
Međutim, nisam htjela da izbjegnem situaciju, već sam se, po povratku u klupe, bacila na problematiku „borbe sa životom“ u očima tinejdžera. To je borba u koju ulazite da biste bili poraženi, jer šesnaestogodišnjaci ne treba da vide niti „taštinu“ niti stradanje u svemu što ih okružuje. Oni treba, kako je to nama, (samo malo starijima, studentima), nekada govorio prof. Jerotić, da budu narcisoidni u periodu odrastanja, i da u svojoj narcisoidnosti vjeruju da su moćniji od „taštine“. A prije svega, ne treba, što je još važnije, da budu religiozni (lat. religare – vezati), tj. vezani.
Ali ni Knjiga o Jovu ni Knjiga Propovjednikova ih neće učiniti religioznima. U najgorem slučaju, neće im učiniti ništa, a u najboljem (do kojeg se, posvjedočiće svako sa sličnim iskustvom, dolazi rijetko i „na kašičicu“), učiniće da se zamisle i na momenat izađu iz utilitarizmom okovanog realiteta, i za korak se udalje od boga kakvog im crtaju mediji i ostali moderni autorteti i kreatori svakodnevice.
Rekla sam na početku da mi naslov nije najsjajniji jer ne opisuje ono što želim da kažem. Trebalo je da počnem oštrije i drskije, jer sam, zapravo, vođena određenom uvrijeđenošću etiketama na račun onoga što radim već dvadeset godina.
Istini za volju, prije dvadeset godina, kada sam (još i sama dijete) kao apsolventkinja Bogoslovskog fakulteta, putovala po vojvođanskim srednjim školama, ništa osim problema i nedostataka u nastavi vjeronauke nisam ni vidjela. Ali kada dvadeset godina nešto radite, htjeli ili ne, to postane dio vas bez obzira na to koliko vam se sve čini strašno, mislite da se ne snalazite, nemate povratnu informaciju od onih koje poučavate, a od nadređenih bivate izloženi mahom kritikama i zastrašivanjem. A kada nešto postane dio vas, trudite se da u tome budete najbolji mogući, da bi vama samima bilo udobno u onome što nosite na sebi. Biti vjeroučiteljica je vrlo upečatljivo zanimanje i etiketa koja sa sobom nosi niz predrasuda i proizvoljnih interpretacija na račun vaše ličnosti i onoga što radite, možda samo da biste otplatili kredit za stan, a možda i iz, vjerovali ili ne, ljubavi.
No, kao što obično i biva sa etiketama, nijedna ne mora da ostane prikačena. U početku, naravno, svi smo napregnuti u pokušajima da se ostvarimo u nekim ulogama koje su nam nametnute ili ih sebi namećemo sami, ali vremenom čovjek nauči sve da nosi, kao što maloprije rekoh, na „udobniji“ način.
Tako da, koliko god maliciozne bile, etikete ne samo da ništa ne znače, nego teško da mogu i da nas povrijede izuzev u jednom slučaju. Kada dolaze iz same Crkve.
Ovaj put, kada kažem Crkva, uopšte ne mislim na klir (mahom i sam uključen u proces školske katihetizacije), već na same hrišćane, laike, revnosne u svojoj pripadnosti Tijelu Hristovom, koji vjeronauku olako, s određenim prezrenjem, ocijenjuju kao bespotrebnu ili štaviše štetnu.
Ne udubljujući se previše u takve stavove koji mi se, nerijetko, direktno iskazuju u lice – vjerovatno podrazumijevajući da i ja sa tim treba da se složim – pretpostavljam da su utemeljeni u stavu da onaj ko redovno pohađa liturgijska sabranja, prati crkvena dešavanja i veliki je „fan“ moderne pravoslavne ideologije, zna sve o hrišćanskoj vjeri i to će sa lakoćom prenijeti i na svoje potomstvo koje, takođe prati roditelje u njihovim vjerskim aktivnostima.
Praktično, sljedujući takav stav, Hrišćanin se postaje već u majčinoj utrobi sa svim saznanjima o tome šta to znači, kako treba živjeti, kako izgledati i sve ono što prati pogled na svijet jednog utemeljenog pravoslavca. Ali, eto, budući da postoji u školi, i djeca koju roditelji uče vjeronauci, opet je pohađaju, bar iz pristojnosti. Ne ulazeći ovdje sada u problematiku katihetizacije u ranoj Crkvi, i to u kojoj mjeri je ona bila važna i vezana za ličnu slobodu svakog budućeg Hrišćanina, zaista se tim roditeljima može učiniti da je vjeronauka štetna. Mada, nedovoljno.
Za jedan čas nedjeljno ne možete biti dovoljno „štetni“ i to obično naglašavam protivnicima vjeronauke iz kruga drugih ideologija. Sa 45 minuta nedjeljno, jednostavno je nemoguće, bilo koga indoktrinirati, čak i da to želite. I nažalost, nemoguće je prenijeti jedno iskustvo života u Crkvi, slobode (koja automatski anulira stavove o nasljednosti vjere) i ljubavi, neophodnih za bilo kakav utisak o hrišćanstvu i nanošenje štete spoljašnjoj religioznosti, što je vremenom postao glavni zadatak svakog iole osvještenog vjeroučitelja.
Škole na našim prostorima (u tri države bivše Jugoslavije sam ili pohađala školu ili radila u njoj), počivaju na principu ukalupljivanja. Prepoznavanje talenata se svodi na nivo slučajnosti, a o radu sa njima da i ne pričamo. Razredi funkcionišu kao grupe unutar kojih djeca moraju isto da znaju, i isto da pričaju (da ne kažem, intoniraju), pa i i izgledaju da bi bila prihvaćena. Ako tako naučeni od malih nogu, taj princip prenesu na vjerski život, dobijamo ropsku religioznost zatvorenog uma, koja ne mora imati nikakve veze sa časovima vjeronauke, već nastaje u već formiranom duhu okovanom ideologijom mase.
Već sam napomenula, da je u takvoj atmosferi, i sa ograničenim vremenom nemoguće biti dovoljno „štetan“, ali ponešto vjeroučitelju jeste moguće, tj. na određeni način je privilegovan. Prije svega, moguće je biti prilično opušten, zapravo iskren, bez potrebe za autoritativnošću. Vjeroučitelj koji radi ono što neko od njega očekuje, koji recituje naučeno u strahu da će njegova sloboda narušiti striktnu ortodoksiju biće, u najblažem slčaju dosadan, a u najgorem, odbojan u svom ličnom nezadovoljstvu. Ali onaj koji zablista u punom sjaju svojih nedostataka (što je jedna stvar koju vam ti mladi ljudi nikada neće zamjeriti), koga interesuje svijet u kome traži Boga, biće prigrljen sa njihove strane i označen kao „njihov“.
A samo onaj ko je „njihov“ imaće pravo da ih poučava i nanosi im „štetu“.
I tada nastaje magija mogućnosti.
Možete uzeti na sebe ponešto od tereta njihovih anksioznosti, nasmijati ih sopstvenim nesnalaženjem u savremenosti, ali i prenijeti drevne istine o „taštini“, koju već osjećaju na svojoj koži, a koja gubi na snazi pri susretu sa Bogom. O Jovovskom stradanju koje je neminovno, ali i o ljubavi (koju čak možete i da iskažete razbacivanjem sa peticama) koja bol vraća „na fabrička podešavanja“. Možete onima koji vjeronauku uče kod kuće da kažete da je sasvim ok prespavati poneko bogosluženje ili reći roditeljima da vam se jednostavno ne ide, i da krivica ne postoji osim kao besplodna mučiteljska neman nastala iz prevelikih očekivanja sopstvenog (i roditeljskog) ega.
I da Bog nema mnogo veze sa onim što o Njemu čujemo sa raznih (sumnjivih) strana, i sljedstveno tome, mislimo. A ni Crkva.
Možete razbijati i šutirati ideološke matrice slobodno i iz svih uglova.
I ono što je najbolje od svega, možete da budete kao oni.
Kao djeca.
A takvih je, da utvrdimo još koji put, Carstvo.
