Ludvig Vitgenštajn
Jedan je period svog života, od 1920. do 1926, filozof Ludvig Vitgenštajn učiteljevao po selima na području Šneberga i Zemeringa u Donjoj Austriji. Naime, netom nakon završetka Prvog svjetskog rata, Vitgenštajn je zapao u duboku unutrašnju krizu. U jednoj seoskoj knjižari naletio je na Tolstojevu knjigu o Jevanđeljima koja ga je duboko potresla. Tada je odlučio da će voditi jednostavan život i postati seoski učitelj kako bi djeci približio jevanđeoski nauk. Uostalom, sam je Tolstoj podučavao u seoskoj školi koju je sam ustanovio. Njegove Narodne priče bile su svojevrsni pokušaj da svoju filozofiju privede ljudima. I Wittgenstein je često govorio o tome kako mu je stalo da te seljake „izvuče iz blata“. I stupio je u službu.
Povučen i tjeskoban, obučen gotovo bijedno, Vitgenštajn je živio u najskromnijim mogućim uslovima: majušna, prohladna soba, koja je izgledala kao monaška ćelija ili kakav mali sobičak u bilo kojoj kući. Jednom je neko vrijeme spavao u školskoj kuhinji, kao i u gostionici u kojoj je imao sobu do koje je dopirala muzika za ples. Potom je, opet, stanovao u jednoj maloj, neupotrebljivoj sobi jednog seljanina. Ali Vitgenštajn je, kao seoski učitelj, uvijek uživao šire poštovanje. Tome je doprinosilo i njegovo tehničko obrazovanje: reparirao je pokvarenu parnu mašinu u lokalnoj fabrici, a popravljao je i šivaće mašine seljanki.
Svoje zanimanje seoskog učitelja prihvatio je krajnje ozbiljno, eksperimentirajući s novim pedagoškim metodama. Učenicima se dopadao. No, događalo bi mu se da bi neke od njih udario, opalio im ćušku ili snažno povukao za uši i kosu. Čak je aprila 1926. dospio i na sud zbog takvih ispada i bio oslobođen (što je zabilježeno u austrijskim kronikama kao Vorfall Haidbauer ili Haidbauer incident). No nakon dugogodišnjeg života u Engleskoj i Norveškoj, već sasma oblikovan kao veoma osebujan filozof, učinio je nešto što je učesnicima izazvalo popriličnu nelagodu.
Na početku svojih posmrtno objavljenih Filozofskih istraživanja Vitgenštajn navodi Avgustinove Ispovijesti (Confessiones): „Kad bi odrasli ljudi imenovali neku stvar i pri tome na nju pokazali pokretom tijela, vidio sam i pamtio da oni tu stvar nazivaju riječju koju su izgovarali kad bi je meni htjeli pokazati. A da oni to hoće, vidjelo se iz pokreta tijela, koji su kao neki prirodni i sveopći jezik svih naroda. On, naime, izrazom lica, očima, kretnjom tijela i zvukom glasa pokazuje da duša nešto traži, nešto želi, nešto odbacuje ili izbjegava. Tako sam malo pomalo shvaćao koje su stvari označavali pojedinim riječima što su ih uklapali u različite rečenice i što sam ih često slušao; njima sam onda izražavao svoje želje nakon što sam svoja usta izvježbao u njihovom izgovoru.“
Razlog navođenja ovih riječi bio je najprije sadržinski i ticao se cijelog sadržaja njegove knjige, odnosa jezika i stvarnosti. No, postojao je i drugi razlog, koji se ne može otkriti samo čitajući ovo osebujno djelo. Avgustin svoje Ispovijesti nije pisao ponajprije kao filozofsko djelo, nego kao djelo koje sadrži ono što kazuje sam naslov: ispovijest vlastitog života pred Bogom, bez skrivanja, bez korekcija, bez lažnog oblikovanja vlastite slike.
Za Vitgenštajna je cijela filozofija izvirala iz sličnog načina ispovijesti, dakako, ukoliko je htjela da bude iskrena (honestly) i smjerna (decently). Smatrao je kako su filozofsko mišljenje i pisanje više stvar volje nego intelekta, volje da se odupre iskušenju pogrešnog razumijevanja, volje da se odupre površnosti. Istinsko, genuino se razumijevanje gotovo nikada ne lomi na nedostatku intelekta, nego na prisutnosti ponosa. A ponos nije stvar intelekta, nego volje. Zato je Vitgenštajn, iz silne potrebe za jasnoćom i iskrenošću mišljenja, samome sebi zadao pravilo: „Zgradu svoga ponosa valja isprazniti. A to je strašno težak posao.“
Samosaznanje nije potrebno samo zato da bih saznao svoj ponos i oslobodio ga se. Zavaravanje samoga sebe ostavlja traga i na samom tonu mišljenja i pisanja. Ko ne želi saznati samoga sebe, taj i kad piše, na neki način nastavlja sa samozavaravanjem. Ko ne želi upoznati vlastitu dušu, spustiti se u nju, jer mu je to možda odveć bolno, taj i svojim pisanjem izbjegava doticaj s njom i ostaje na površini. Ovaj unutrašnji stav prema samome sebi zrači u sve naše odnose i poslove, a na poseban način ondje gdje su, kao kod Ludviga Vitgenštajna, mišljenje i pisanje isto što i život, gdje nisu samo neko zanimanje poput ili pored ostalih.
U knjizi Vitgenštajn: rima i um Žak Buveres ističe: „U određenom smislu nijedno drugo ropstvo nije nepodnošljivije od onog koje nekoga sili da mora po profesionalnoj dužnosti imati neko mišljenje u slučajevima u kojima o tome nema nikakvu kompetenciju. S Vitgenštajnovog gledišta tu nikako nije riječ o ’znanju’ filozofa, odnosno o zalihi teorijskih saznanja kojima raspolaže, nego o ličnoj cijeni koju je morao platiti za ono što misli i kazuje… Filozofija naposljetku ne može biti ništa drugo nego izraz primjerenog ljudskog iskustva“.
Ovakav stav prema mišljenju stajao je i u pozadini onoga što je Vitgenštajn učinio. Kako nas izvještava Rej Monk u velikoj biografiji Ludvig Vitgenštajn: dužnost genija, za božićnih praznika 1936. stavio je filozof sebi u zadatak da će otići i izviniti se svima koje je uvrijedio i da će svoju ispovijest, koju je prethodno ispisao na papir, izreći svima koji su mu u životu važni. Obišao je sve učenike prema kojima je bio grub. Reakcije na čin bile su različite. Neki su smatrali da se nema za što izvinjavati, a neki su samo prostodušno odmahnuli: „Ja, ja!“ (Da, da!) Sastao se pojedinačno s nekolicinom svojih prijatelja i članova porodice koji su mu bili važni. Sjeli bi, Vitgenštajn bi izrekao svoju ispovijest ili bi je dao sagovorniku da je pročita. Nelagodni osjećaj, slušanje, malo riječi, prijateljsko saučešće, davanje do znanja kako je ispovijest suvišna, ali kako je slušaju nadasve zato jer je on želi izreći. Ispovijest je sadržavala trenutke Vitgenštajnovih slabosti. Neka vrsta životne ispovijesti pred različitim sagovornicima.
Sljedeće je godine o djelotvornosti ove svoje opće ispovijesti u dnevnik zabilježio kako ga je ona, uz Božju pomoć, „dovela u bistriju vodu, u bolji odnos prema ljudima i u veću ozbiljnost“. Vitgenštajn, to se lako naslućuje iz reakcija onih koji su slušali njegovu ispovijest, nije imao nekih velikih krivica. No, imao je unutrašnju jasnoću o tome kako (lažni) ponos i neiskrenost ne dozvoljavaju jasnoću mišljenja i odnosa. Oni su samo izraz bijega pred svojom savješću.
Jer savjest spada u temeljne egzistencijale čovjeka, dakle, u samu ontološku suštinu čovjeka kao egzistencije. Izvire iz krivice, čije je porijeklo u čovjekovoj konačnosti, u čovjekovoj smrtnosti, zbog koje je čovjek svagda već u brizi za vlastito bivstvovanje. Drugim riječima: svagda mu je stalo do vlastitog bivstvovanja. To mu temeljno (dakako u egzistencijalno-ontološkom, a ne u psihološkom smislu) raspoloženje nalaže: Budi ono što jesi! Taj poziv, taj glas bivstvovanja nikada ne utišava i zato krivica i savjest nikada ne utihnu. Čovjek je dakle čovjek samo ukoliko je čovjek savjesti! Ako nismo ono što po svom bivstvovanju i u svom bivstvovanju jesmo, tada imamo „rđavu savjest“, osjećamo se krivim, nezavisno o tome da li vjerujemo ili ne vjerujemo u Boga. Onaj, pak, ko vjeruje u Boga osjeća isto, samo glas bivstvovanja čuje kao glas Boga i svoju krivicu shvaća i doživljava kao krivicu pred Bogom, što će reći kao grijeh. Onaj ko ne čuje glas Boga, nije bez savjesti, on samo čuje glas bivstvovanja i, premda se ne osjeća grešnikom, ne smatra se čovjekom bez krivice.
Vitgenštajn je znao da, ako želi jasnoću i istinu kao iskrenost, ako želi bolji odnos prema ljudima i životnu ozbiljnost, valja priznati krivicu. Slamam svoju gordost, priznajem krivicu, molim za izvinjenje, stupam u jasnoću i život kao dar ponire u svoju dubinu.
