Prevodi i prepisi

Teologije južne Azije [I]

Pondišeri, Indija

Južna Azija privlači sve više pažnje kao jedno od teološki najplodnijih mesta u savremenom svetu. Južnoazijski teolozi su razvili teološke stavove i orijentacije istražujući nepoznate predele i puteve sretanja sa nedokučivom misterijom Boga, kao i najdublja ljudska iskustva koja otvaraju vidike ka istoj ovoj misteriji. Oni su kritički raspoloženi prema shvatanju teologije kao sistema. Zbog toga su sve južnoazijske teologije fragmentarne. Fragmentarni karakter pokazao se i kao kreativni momenat južnoazijskih teologija jer se one suočavaju sa novim i izazovnim situacijama koje zahtevaju sveže odgovore.

Dobro je poznato da je kategorija istorije u novije doba zauzela veoma bitnu ulogu u razvoju teologije na Zapadu. Ovde se možemo prisetiti eksplozije istorijske svesti u zapadnoj misli kroz istorijsko-kritički metod interpretacije Biblije i kroz teološki značajne istorijske radove, kao što je Hajdegerov spis Sein und Zeit. Budući da je kategorija vremena stekla veliku važnost na Zapadu, južnoazijska teologija je pokušala da istakne drugu dimenziju ljudskog postojanja – prostornost, koja je od suštinskog značaja za pristup istini, pa samim tim i teologiji. Južnoazijske teologije su kontekstualne po svom duhu, prirodi i orijentaciji.[1]

Prostor ili kontekst može biti opisan na razne načine – terminima specifične kulture, tradicije, jezika, itd. Ova dimenzija je podstakla južnoazijsku teologiju da se pozabavi pitanjem inkulturacije. Međutim, kontekst odlikuju i dominantni problemi određenog naroda ili društva, što utiče na teološko raspoloženje i orijentaciju. Tako se tokom poslednjih decenija 20. veka u južnoj Aziji pojavilo više kontekstualnih teologija, npr. plemenska teologija koja se bavi problemima marginalizovanih naroda, ili dalitska teologija koja se zasniva na reinterpretaciji Jevanđelja kroz iskustvo patnje južnoazijskih nižih klasa.[2] Problemi kojima se bave ove razne kontekstualne teologije doprineli su oblikovanju teologije religija, južnoazijske teologije oslobođenja, teologije misije, itd. U takvim teologijama došlo je i do dubljeg razumevanja konteksta: kontekst nije samo podloga na kojoj se interpretira Jevanđelje već kulturološka i društveno-politička situacija koja postaje novi izvor teologije i loci theologici.

Da bismo shvatili južnoazijske teologije najpre moramo uzeti u obzir multireligijsko stanje u regionu, kao i njegove društveno-političke uslove. Ovo dvoje se prepliću u životnoj stvarnosti i zbog toga treba da se shvate kao ključevi južnoazijske hrišćanske teologije. Ovim radom ćemo pokušati da pokrijemo neka važnija pitanja, a zatim ćemo predstaviti četiri teologa iz regiona.[3]

Teologija i južnoazijske religijske tradicije

Južna Azija je područje čiji narodi dele zajedničku indijsku civilizaciju i istoriju. Napominjemo da „indijski“ označava civilizacijski koncept koji ne treba poistovećivati samo sa savremenom državom Indijom, iako je ona jedan od njegovih delova, svakako najveći u geografskom pogledu. Kada se govori o teologiji u Indiji i Nepalu, potrebno je shvatiti odnos hrišćanstva i hinduizma, u Šri Lanki je isti slučaj sa odnosom hrišćanstva i budizma, a u Pakistanu i Bangladešu – odnos hrišćanstva i islama. Naravno, veliki broj hindusa živi u Šri Lanki, kao i veliki broj muslimana u Indiji, ali ovde posvećujemo pažnju dominantnim religijskim tradicijama u svakoj pojedinačnoj zemlji. U nastavku teksta istražićemo dinamiku teološkog razvoja kroz susret sa različitim religijskim tradicijama.

Hrišćanska teologija i hinduizam

Odnos hrišćanstva i hinduizma imao je ogroman značaj za razvoj indijske hrišćanske teologije. Ovaj odnos je oduvek komplikovan, pa se debata između dve religije odvija i danas. U njihovom odnosu možemo uočiti tri različite paradigme.

Hrišćanska teologija kroz klasični hinduizam. Borba za nacionalnu nezavisnost dovela je, između ostalog, do razvoja narodnog karaktera hrišćanstva u prvim decenijama 20. veka. Primetni su pokušaja izražavanja hrišćanskih istina pomoću hinduističkih kategorija, a kasnije dolazi i do interpretacije hrišćanskih doktrina i prakse kroz hinduizam. Pionir ovakvog pristupa bio je bengalski obraćenik Bramabandab Upadjaja (Brahmabandhab Upadhyaya, 1861-1907).[4] Kasnije su pojedini misionari, kao što je bio P. Johans (P. Johanns, 1882-1955), pokušali da razviju Upadjajine ideje u nizu spisa poznatih kao Hristos kroz vedantu. Od tog vremena je ova tradicija stekla veliki broj simpatizera. Ona kao svoj glavni zadatak vidi izražavanje hrišćanskih istina pomoću hinduističkih kategorija, prilikom čega se formulacije hrišćanskih istina uzimaju zdravo za gotovo. Ne postoji kritičko preispitivanje formulacija i istorijskih uslova u kojima su nastale. Na primer, oba prethodno pomenuta autora su uzimali zdravo za gotovo hrišćanske istine izražene neosholastičkim terminima. Temeljniji pristup su imali protestantski mislioci iz grupe koja je „iznova promišljala hrišćanstvo u Indiji“, a činili su je Vengala Čakaraj (Vengala Chakkarai), Čenčia (Chenchiah), A. DŽ. Apasami (A. J. Appasamy), itd.[5] U skorije vreme su mislioci kao Raimon Panikar (Raimon Panikkar) i Stenli Samarta (Stanley Samartha) sa više energije isticali ideal dijaloga sa hinduizmom uz dublji teološki uvid.

Hrišćanski pristup bio je različit u zavisnosti od hinduističkih filosofskih škola sa kojima se ulazilo u dijalog. Neki teolozi su povezivali hrišćansko učenje sa advaitom, nedualističkom doktrinom koju je propagirao srednjovekovni filosof Sankara, dok su drugi mislili da je visištadvaita (ograničeni nedualizam), koja priznaje ličnosnog Boga, blagodat i ljubav, bliža hrišćanskom teizmu. Bilo je i onih koji su zasnovali indijsku hrišćansku teologiju na teoriji o karmi ili akciji.

Ovakav odnos imao je uticaj i na praksu, budući da je bilo pokušaja integracije hinduističkog simbolizma i rituala u hrišćansku umetnost, arhitekturu, bogosluženje, itd. Ista stvar se vidi u hrišćanskim pokušajima da formiraju sopstvene ašrame po ugledu na hinduističke. Ideal ašrama i njegovog posebnog ambijenta doveo je do stvaranja jedne nove vrste teologije. Na primer, francuski misionar Žil Monšanen osnovao je ašram na obali reke Kaveri blizu grada Triučirapali u južnoj indijskoj državi Tamilnadu; istu tradiciju nastavili su mistik Abišiktananda (Le Saux) i Svami Dajananda (Bede Griffiths). Ovaj poslednji bio je anglikanski obraćenik u rimokatolicizam koji se pridružio benediktincima u opatiji Prinidž, a zatim otputovao u Indiju gde je nekoliko decenija živeo kao sanjasi (hinduistički otšelnik) i mistik. Njihovi spisi, kao i spisi ostalih koji su bili povezani sa ašramima, važan su izvor južnoazijske teologije.[6]

Teologija i kritika hinduizma. Ovde ne mislimo na kritiku brojnih misionara koji su omalovažavali hinduizam, tj. o kritici kojoj je mesto u hrišćanskim apologetikama i tvrdnjama da je hrišćanstvo vera religio. Mnogo važnija je kritika hrišćanskih dalita u južnoj Aziji koji su bili netrpeljivi prema onoj vrsti hrišćanske teologije koja se oslanja na klasični hinduizam. Represija i kastinska diskriminacija koju su oni trpeli vekovima bila je, po njihovim tvrdnjama, legalizovana od strane hinduizma. Kako oni, dakle, mogu pronaći hrišćansku poruku oslobođenja u teologiji izraženoj kroz hinduističke koncepte i simbole? Štaviše, daliti tvrde da je hinduizam savremena konstrukcija koja je sastavljena od različitih pravaca južnoazijskih religijskih tradicija. Daliti tvrde da imaju sopstvenu religijsku tradiciju koja ne može i ne sme biti poistovećena sa hinduizmom. Ova vrsta teološke orijentacije u bliskoj je vezi sa opštim političkim stavom dalita protiv hinduizma, čiji je osnovni predstavnik dalitski vođa Ambedkar (Ambedkar).

Mač sa dve oštrice: kritika hinduizma i kritika hrišćanstva. Postoji i treća paradigma koja se uslovno može opisati kao sekularna po svom pristupu i karakteru. Predstavnici ovog pravca sumnjičavo gledaju na svako zbližavanje hrišćanstva i hinduizma na račun oslobođenja siromašnih i potlačenih. Na primer, teolozi kao što su Sebastian Kapen (Sebastian Kappen) i Samuel Rajan (Samuel Rayan) kritikuju i hinduizam i institucionalno hrišćanstvo kada se govori o ljudskom oslobođenju.[7] Ovde je važno istaći da je važan izvor teologije u južnoj Aziji učešće posvećenih hrišćana i grupa u rešavanju problema nižih klasa. Uvid u stvarnost društva i iskustvo svakodnevne borbe za preživljavanje pomoglo im je da shvate negativnu ulogu religija u stvaranju društvenih tenzija, konflikta i nasilja. Oni se kritički odnose prema evrocentričnim teologijama u prošlosti i sadašnjosti i sumnjaju u njihovu mogućnost da reše savremene južnoazijske probleme. Na isti način, ljudi iz nižih klasa kritički posmatraju crkvene strukture i institucije.

Teologija u odnosu sa budizmom i islamom

Slične teološke pozicije mogu se uvideti u odnosu sa budizmom. Da bismo shvatili teološki razvoj u budističkim zemljama kao što je Šri Lanka, potrebno je imati na umu jedan bitan zajednički faktor čitave južne Azije. Bogoslovije i ostale institucije za obrazovanje klira ne moraju biti najkreativniji teološki centri. Mnoge od ovih institucija – uz nekoliko izuzetaka – ponavljaju zapadnjačke teološke pristupe, uz nekoliko pokušaja kontekstualizacije koji, ipak, ostaju samo površni. Duboki uvidi i originalne orijentacije, zapravo, dolaze iz raznih naučnih centara i centara za dijalog. Takav je slučaj i sa temom odnosa hrišćanske teologije i budizma. U Šri Lanki postoje mnogi centri za susret budizma i hrišćanstva, npr. Centar za izučavanje religije i društva čiji je prvi direktor Lin A. de Silva, zatim Istraživački centar u Tulani koji predvodi dobro poznati teolog Alojzije Pieris, itd. Postoje i drugi centri koji pokušavaju da kombinuju hrišćanski i budistički pristup oslobođenju.

Dugo vremena su hrišćanski misionari posmatrali budizam kao ateistički filosofski sistem čija je negativna sotiriologija predstavljala izazov za propoved hrišćanskih istina. Nažalost, takvi stavovi opstaju do danas i čak su izazivali velike kontroverze, naročito u Šri Lanki kada ih je papa Jovan Pavle II ponovio u svojoj knjizi Preći prag nade.[8] Između hrišćana i budista postojala je i polemika o tome ko je veći od njihovih osnivača. Novi razvoj u odnosima ogleda se u obostranom otkriću bogatstva obe tradicije i osvetljavanju različitih puteva ka vrhunskoj stvarnosti, svetu i univerzumu. Štaviše, društvene tenzije, naročito omladinska pobuna u Šri Lanki 1971. godine, spojile su hrišćanstvo i budizam u zajednički dijalog sa marksistima o narodnom oslobođenju.

Shvatanje odnosa hrišćanstva i islama u južnoj Aziji na prvom mestu zahteva priznanje da je islam, kao i hrišćanstvo, oblikovan na različite načine u kontekstu nacionalnih istorija, kultura i tradicija. Iako hrišćansko-islamski odnosi u Indiji sežu u prošlost sve do 7. veka, u vreme cara Akbara,[9] u naše vreme ne postoji održiv dijalog sa indijskim islamom kakav postoji, recimo, sa hinduizmom. Uprkos tome, mora se istaći posebna uloga koju u tom procesu ima Institut Henrija Martina, osnovan u Lahoru (današnji Pakistan) 1930. godine, a kasnije premešten u Hajderabad u Indiji. Naravno, dijalog sa islamom u Bangladešu i Pakistanu bio je važan izvor za razvoj kontekstualnih teologija.

Za razvoj hrišćanske teologije u muslimanskom okruženju bitan je doprinos pakistanskih teologa kao što su Luis Maskarenas (Louis Mascarenhas), Anvar M. Barkat (Anwar M. Barkat) i Čarl Amdžad-Ali (Charles Amjad-Ali), zatim centri kao što su Centar za hrišćanske studije u Ravalpindiju i Pastoralni institut u Multanu, te časopisi Al-Mushir i Focus. Slični doprinosi su uočljivi i u pretežno muslimanskom Bangladešu, gde je situacija slična kao u Pakistanu. Posebna odlika bangladeških teologa je obrada dugovekovne bengalske tradicije koja se ogleda u hinduističkom konceptu bakti (bhakti), koji označava ljubavnu posvećenost Bogu. Dijalog sa islamom nije sveden samo na doktrinarne principe; on u mnogo čemu zavisi od političke klime, što je poslednjih godina više nego očigledno. Vredi pomenuti da su se pakistanski hrišćani zajedno sa svojim muslimanskim susedima usprotivili ratu protiv Iraka koji je predvodila Amerika 2003. godine, kada su hrišćanski predvodnici objavili zajedničku pastirsku poslanicu u kojoj su izrazili solidarnost sa muslimanima.[10] Ovako konkretni koraci i odluke doprinose većem razumevanju i boljem dijalogu između muslimana i hrišćana.

* Drugi deo teksta biće objavljen 3.8.2018.

 

Izvor: Felix Wilfred (2005). „Theologies of South Asia“, in: Ford, D. F., Muers, R. (ed.) The Modern Theologians: An Introduction to Christian Theology since 1918. Malden-Oxford-Carlton: The Blackwell Publiching Ltd, 502–517.
Prevod: Vedran Golijanin

 

 

[1] Vidi: Felix Wilfred, On the Banks of Ganges: Doing Contextual Theology, ISPCK, Delhi, 2002; „Die konturen kontextueller Theologie aus der Dritten Welt“, in Jahrbuch fuer Kontextuelle Theologien, Missionswissenschaftliches Institut, Aachen, 1976, pp. 157-73; „Indian Theologies: Retrospect and Prospects. A Sociopolitical Perspective“; rad predstavljen na godišnjem sastanku Indijske teološke asocijacije održanom u Bangaloru od 24. do 29. aprila 2003. godine (u procesu objavljivanja).

[2] Veliki broj južnoazijskih hrišćana su daliti (ranije poznati kao nedodirljivi).

[3] Up. Robin Boyd, An Introduction to Indian Christian Theology, ISPCK, Delhi, 2000; Felix Wilfred, Beyond Settled Foundations: The Journey of Indian Theology, Department of Christian Studies, University of Madras, 1993. U novije vreme je izdat vrlo značajan rad sa izobiljem informacija o južnoazijskim teologijama: John C. England, Jose Kuttianimattathil et al. (eds.), Asian Christian Theologies: A Research Guide to Authors, Movements, Sources, Vol. 1, Orbis Books, Maryknoll, NY, 2002.

[4] Up. Julius J. Lipner, Brahmabandahab Upadhyay: The Life and Thought of a Revolutionary, Oxford University Press, Delhi, 1999.

[5] Naziv istoimene knjige koja je objavljeno neposredno pred konferenciju Svetskog misionarskog saveta u Tambaramu (1938).

[6] Vidi: Jules Monchanin, Ermites du saccidananda, Castermann, Tournai, 1956; Abhishiktananda, La Montée au fond de coeur: Le journal intime moine chrétien-sannyasi hindou 1948-1973, OEIL, Paris, 1986; Bede Griffiths, The Cosmic Revelation: The Hindu Way to God, Templegate, Springfield, 1976.

[7] Up. Sebastian Kappen, Jesus and Cultural Revolution: An Asian Perspective, BUILD, Bombay, 1983.

[8] John Paul II, Crossing the Threshold of Hope, Alfred A. Knopf, New York, 1994, pp. 84-94.

[9] Vidi: Arnulf Camps, Jerome Xavier SJ and the Muslims of the Mogul Empire: Controversial Work and Missionary Activity, Nouvelle Revue de Science Missionnaire, Fribourg, 1957.

[10] Predvodnici su istakli: „Dok se nazire zlo rata u Iraku, vidimo da će ovaj rat imati dalekosežne i katastrofalne posledice po čitav naš region. Delimo zabrinutost naše muslimanske braće i svih ljudi dobre volje koji u potpunosti osuđuju ovaj napad“. Vidi: Lahore Link Newsletter, Lahore Archdiocese, January/February 2003, No. 37.

error: Content is protected !!