Poznati riječki teolog, urednik u „Ex librisu“ i profesor na Sveučilišnom centru protestantske teologije u Zagrebu – Zoran Grozdanov – govorio je za Teologija.net o svojim knjigama, kako razume odnos vere i politike, šta teologija u Hrvatskoj jeste, a šta bi trebala da bude i drugim temama. Grozdanov je rođen u Rijeci 1977. godine. Završio je studije istorije i filosofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, kao i teologije na Evanđeoskom teolokom fakultetu u Osijeku. U okviru doktorskih studija godinu dana je proveo u Tibingenu. U Srbiji je najpoznatiji kao urednik izuzetnih teoloških edicija u „Ex librisu“. Objavio je nekoliko autorskih knjiga i priredio više zbornika, bio je i urednik časopisa Concilium. Aktivno učestvuje i u programu socijalnog uključivanja i osnaživanja dece u riziku od siromaštva „Moje mjesto pod Suncem“.
Zoran Grozdanov
Bio si na ovogodišnjem FALIŠ-u. Zanimljivo je da organizaciju „Festivala alternative i ljevice Šibenik“ pomogao i episkop Nikodim (Kosović), a u njemu si učestvovao i ti kao hrišćanski teolog. Jasno je, bar meni, zašto bi hrišćani trebali da učestvuju u nečemu alternativnom, ali, veza s levicom nije baš svima jasna, a za mnoge je i neprihvatljiva? Kako gledaš na odnos hrišćanske vere i levih ideja, i uopšte odnos vere i politike?
Puno je tu pitanja da bi se dao nekakav jednostavan ili sažet odgovor u okviru jednog intervjua, no probat ćemo… Kod nas, a kad kažem kod nas, koristit ću u Hrvatskoj proskribiranu riječ „region“ o kojemu ću ovdje isključivo govoriti treba postaviti pitanje postoji li uopće ljevica i čime se ona bavi, a potom i pitanje koji je odnos kršćanstva i ljevice. Mnogi „s lijeva“ će naravno reći da postoji ljevica, a primjerice u Hrvatskoj to možemo vidjeti i u snažnom usponom stranke i platforme „Možemo!“ koja vlada Zagrebom i predstavlja treću stranku po snazi u Hrvatskoj. Mislim da je u Srbiji pandan te stranke, stranka „Moramo“. Ta ljevica, nastala na razočarenju socijaldemokratskom ljevicom, nastaloj nakon sloma komunističke partije, proizašla je iz civilnoga sektora gdje se godinama i desetljećima borila za razne vrste sloboda. No, poput mnogih ljevica na Zapadu, od socijalnih pitanja okrenula se identitetskim pitanjima, što se u Europi događa još od 1970-ih godina. Budući da mi kaskamo u svemu, kaskamo i u tome.
U toj borbi za prava manjina, u onome što se naziva „građanskim društvom“, pa i u suočavanju s već sada ne toliko nedavnom prošlosti 1990-ih, jedan od glavnih prepreka bila im je upravo crkva i njezine institucije. Crkva se, naime, što je već vrlo poznato, uglavnom bavila obranom i očuvanjem vrednota na kojima počiva nacija, obitelj, moralno društvo, a to je činila sa vrlo konzervativnih pozicija. To se, barem u Hrvatskoj, danas uvelike vidi u snažnim borbama oko identitetskih pitanja – LGBTQ+ osoba, migranata, manjina i slično. Crkva se nalazi na jednoj strani, ona, naime, brani our way of life i nekakve navodne kršćanske vrednote, a civilni sektor, onaj lijevi, trudi se širiti prostor slobode i prava raznim pripadnicima raznih skupina čija su prava umanjena ili su pak zbog svojega stila života ili vrednota skoro pa građani drugoga reda. I tu dolazi do međusobnog snažnog otpora i protivljenja. S jedne strane, pripadnici vjerskih institucija smatraju ove „lijeve“ neprijateljima, pripadnicima „kulture smrti“ kako ih se voli od milja nazivati, pa potom pripadnicima globalizacijskih elita koje žele zatrti sve tradicionalno (i, naravno, moralno). S pak druge strane, ovi „lijevi“, budući da otpor dolazi ili od crkvenih institucija ili pak po novom od paracrkvenih udruga koje žele u društvu i politici i zakonodavstvu izvršiti svoj utjecaj na temelju kršćanskih vrednota, sve ono što dolazi pod egidom „kršćansko“, „teološko“, naprosto u startu odbacuju kao natražno, diskriminatorno, nešto što ne zavređuje ništa drugo no prezir i smještanje unutar četiri zida crkve. Stoga, kod nas nema samo kršćanstvo problem s ljevicom, nego i ljevica s kršćanstvom. Pritom, da ne zaboravim, i s jedne i druge strane se jednima i drugima pristupa aktivistički, a ponajmanje promišljeno. A gdje ima viška aktivizma, tu ima manjka pameti.
U nas, kršćanstvo nikada nije bilo povezano s ljevicom. Bilo je nekih časnih pokušaja, naravno, pojedinih bosanskih fratara, poput fra Marka Oršolića, koji su pokušali lijeve ideje unijeti u kršćanstvo i prepoznati da se mnoge te ideje može pronaći u kršćanstvu ili pak da se nimalo s kršćanstvom ne kose. No, to su bili govori s ruba. Naš najveći problem je taj što se ljevica poistovjećivala s komunizmom, a crkva je u komunizmu doživljavala ne baš lijepe trenutke, tako ta je s propašću komunizma i u samoj crkvi došlo do rješenja lijevoga pitanja. Uostalom, crkve, koje su aktivno učestvovale u stvaranju samostalnosti država nakon pada Jugoslavije, nisu u sebi nosile „lijeve“ ideje, već desne – stvaranje nacije, duhovnu obnovu naroda, okupljanje oko zajedničkih vrednota, nekakvo navodno nacionalno zajedništvo itd. Kao i u većem dijelu istočne Europe, komunizam nisu rušile progresivne, već konzervativne ideje. E sad, budući da suvremena ljevica na svom pladnju nema primarno socijalna pitanja, oko čega bi se puno lakše složila s kršćanstvom, već ima identitetska pitanja, a crkve se postavljaju kao bastioni obrane „tradicionalnih vrednota“, crkva s novim pitanjima identiteta zapravo ne zna što bi, pa se najlakše utječe starom dobrom, oprobanom modelu obrane. Također vrijedi i obratno – crkva se jako malo, barem kod nas, bavi socijalnim pitanjima, gdje bi partnere lakše pronašla na ljevici nego na desnici. Umjesto toga, bavi se moralnim pitanjima, u kojima se vrlo često skoro u potpunosti poklapa sa zahtjevima kršćanske političke desnice.
Dakle, nema nade za hršćanstvo i levicu?
Mi ne samo da nemamo tradiciju suradnje kršćanstva i ljevice, nego nemamo niti jezik i resurse s kojima bismo njih dvoje povezali. Njih tek treba graditi, a da bi ih se gradilo, treba dobro dekonstruirati narative koji vladaju i među jednima i drugima. A ti narativi su jako stari. Ovi prvi nose nacionalnu ideju od stoljeća sedmog, pa im je jako važna, a ovi drugi smatraju da religija nema što tražiti na javnom trgu pa je treba, što je učinkovitije moguće, strpati u sakristiju. Pritom ovi prvi ne uviđaju da u njihovom razumijevanju nacionalnoga, u što spada i mnogo moralnoga, mnogi bivaju isključeni kao nenacionalni elementi, a ovi drugi ne razumiju da će im se istjerivanje religije s javnoga trga osvetiti. Vidimo, naime, danas po čitavoj Europi uspon desnih pokreta i stranaka koji se pozivaju na religiju kao resursa i motora pridobivanja glasova i podrške. I što više budu tjerali religiju, to će im se ona više vraćati. Ljevica u nas, nažalost, nema jezik da razgovara s religijom, da iz nje izvlači i nju upozorava na bogatstvo tradicija koje štite konkretne ljude, bez obzira na njihovu moralnu pozadinu ili svjetonazor, a ne neke apstraktne i u religijskom smislu u nas diskriminatorne ideje kao što su nacija, kultura, civilizacija…
I da, za kraj, drago mi je da spominješ episkopa Nikodima koji podržava FALIŠ. Nadam se da će biti sklon alternativi i rubu ako jednoga dana bude „u centru moći“. Naime, i Porfirije je u Zagrebu oko sebe okupljao „alternativu“, gostovao je na FALIŠ-u, no kada je otišao tamo gdje se donose odluke od nacionalnog značaja, prestao je biti alternativan. No, to je valjda sudbina manjinskih skupina u društvu – lako se vežu uz mjesta gdje se traže prava za manjine. Veći je problem što manjine podemone kada postanu većina.
Odnos vere i politike?
Što se tiče vjere i politike, dotaknut ću se samo crkvene strane. Događa nam se danas popriličan lom u razumijevanju vjerničkog, društvenog i političkog. Sve se snažnije čuje da se crkva ne bi trebala baviti društvenim i političkim područjem nego spašavanjem duša. U prijevodu, to znači da podržavaju ili status quo u društvu ili pak podržavaju iznimno konzervativne ideje. Spasiti dušu valjda znači čuvati je od navale suvremenih ideja i zatvoriti se u svoj krug istomišljenika kako bi se obranili od bezbožnog svijeta. Papa Franjo nešto tu pokušava promijeniti u Katoličkoj crkvi, no čini mi se da je prestar da bi mogao bolje zaorati po tim anomalijama. Umjesto o diktaturi relativizma, on govori o diktaturi ravnodušnosti, pa kad kaže da smo ravnodušni prema migrantima, podižu se obrve i proglašava ga se nekakvim poludjelim globalistom. Kršćanstvo koje ne razumije da su duše društveno uvjetovane, da postoje grijesi struktura koje dušu drže zarobljenom, a o tijelu da i ne govorimo, ne samo da nije političko kako si ono umišlja, nego je političko u najgorem smislu te riječi.
Predaješ na teološkom fakultetu. Ovde je u poslednje vreme baš opao broj ljudi koji upisuju Pravoslavni bogoslovski fakultet. Kakvo je interesovanje mladih za studije teologije, posebno protestantske teologije kod vas?
I ovdje je posljednje vrijeme opao broj ljudi koji upisuju teologiju, no primjećujem nešto bolje – manje ih je, ali zato dobro znaju zašto žele studirati teologiju. Poprilično su jasni u svojim motivima i puno su angažiraniji tijekom svog studija. Tako da je pad kvantitete ipak barem malo nadomješten kvalitetom. Što se protestantske teologije u Hrvatskoj tiče, institucija na kojoj radim, Sveučilišni centar za protestantsku teologiju u Zagrebu, uživa slobodu i prokletstvo. S jedne strane, slobodu jer je potpuno nenavezana za dominantne religijske narative u društvu, ne ovisi o njima i ne treba ih braniti. Također, to je mislim jedina teološka institucija na Zapadnom Balkanu koja iznad sebe nema crkveni autoritet tako da je stupanj slobode u odnosu na druga teološka mjesta iznimno velik. No, postoji i lagano prokletstvo – protestanata u Hrvatskoj ima tek šačica. Kada bi na jedno mjesto stavili sve protestante zemalja bivše Jugoslavije, i stavili ih u Štark arenu u Beogradu, parter bi ostao prazan. Prokletstvo je to jer je baza malena. Vas pravoslavnih u Srbiji ima par miliona, pa ne možete dovući stotinu studenata na studij. Zamisli sada da vas je deset hiljada vjernika. U tom kontekstu protestantska teologija djeluje u Hrvatskoj, a budući da je situacija takva, onda se nužno moramo otvoriti prema vrlo širokoj javnosti. Pa tako ne samo da na studiju imamo pripadnike svih vjera i nevjera, nego nam je naša kraća povijest pokazala da studenti koji završe naš studij postanu vrlo aktivni u društvu. I na to se poprilično ponosimo jer ako pogledamo imena koja su završila naš studij, vidjet ćemo da tu ima djevojaka i žena koje se i teorijski i praktično bave zaštitom žena od nasilja, pokreću portale i blogove feminističke teologije, bave se zaštitom migranata, a pritom će sve do jednog/e reći da su temeljni poticaj za takvo djelovanje dobili na studiju protestantske teologije. A da ne govorimo o studentima koji dolaze na studij kako bi postali pastori, voditelji svojih crkvenih zajednica. Nije isto sjediti uz dvadeset isto tako pobožnih studenata ili uz feministice, društvene aktiviste i aktivistkinje. I njima se širi horizont i kada preuzmu vodeće pozicije u crkvama, drugačije gledaju na društvo oko sebe i drugačije odgajaju svoju pastvu.
Kao i na kraju odgovora na tvoje prethodno pitanje i ovdje bismo lagano mogli doći do zaključka da je bivanje manjinom ljekovito kako za manjinu tako i za društvo. Naime, manjine su poprilično neopterećene obranom bilo kakvih dominantnih narativa i vrednota. Lakše vide anomalije i puno ih lakše adresiraju nego kada se nalaziš u središtu i moraš čuvati svoju oronulu lađu od raznih diverzanata sa strane.
Svake godine učestvuješ u letnjoj teološkoj školi koju organizuje nadbiskup Uzinić. Koliko znam, i naša crkvena opština iz Dubrovnika takođe učestvuje u organizaciji, kao i pravoslavni teolozi i studenti iz regiona, ali i inostranstva. Imaju li takvi ekumenski susreti smisao i perspektivu?
Smisla svakako ima, a kakva je perspektiva možemo samo nagađati. Za te susrete ne bih rekao da su prvenstveno ekumenski, jer to ekumenski ima prizvuk okupljanja mladih ljudi iz različitih crkava kako bi uvidjeli da su, eto, braća i sestre. To je poprilično starmalo razumijevanje nas staraca opterećenih identitetima. Studenti koji tamo dolaze ne dolaze kao pravoslavni, katolici ili protestanti, pa nešto trebaju učiti jedni o drugima kako bi se poštovali, nego dolaze kao mladi ljudi željni promjena u svojim sredinama. Ili pak željni dubljega razumijevanja svojih crkava i širih zajednica. Lako se oni nađu na posve nepobožnim i neekumenskim temeljima – recimo, zajedničkim pjevanjem Bajage ili Olivera Dragojevića na after partijima na školi. Mislim da Uzinić tu radi dobru stvar. Čovjek je na poziciji ozbiljne moći u crkvi, a ponaša se kao manjina. Umjesto da čuva zatečeno stanje, on ga odabirom predavača i tema pokušava lagano uzdrmati. I tu mu treba odati poštovanje. Za mene, ljetna škola je važna i iz drugog razloga. Naime, ona je tijekom ovih godina razotkrila veliku bijedu naših teologija. Prvih godina škole podignula se velika bura oko odabira tema i predavača, pa su se razni religijski (ne)pismeni novinari i komentatori, teolozi, čak i poneki biskup zgražavali nad gošćom feminističkom teologinjom. Naglasak je na feminističkom, jer što teologija ima biti feminističkom, dočim je feministička teologija u svijetu već postala toliki mejnstrim da nitko niti ne okreće glavu za takvim nazivom i disciplinom. Dakle, bijeda nepoznavanja teologije. Nadalje, ta žena, Tina Biti, pa onda i Tereza Forkades, pa za njima i sama škola doživjeli su brutalne napade naše kršćanske javnosti, a da pritom gotovo niti jedan od stotina akademski obrazovanih teologa nije stao u obranu teološke i ljudske časti tih žena. Naprosto, bijeda se sastojala u konformizmu kojemu se odala naša teološka struka. No, to se pomalo mijenja, i zbog ljetne škole. Sve je više drugačijih teoloških glasova u javnosti.
Što će ti susreti donijeti? Nadam se drugačijem mentalitetu i razumijevanju tih mladih ljudi koji će jednoga dana voditi svoje župe, parohije, biti na odgovornim mjestima u društvu i crkvi. Nije svejedno kada kao mladi čovjek u prijateljskom okruženju slušaš Pandelisa Kalaicidisa, Tomaša Halika, dragog Telija Papanikolaua, Terezu Forkades, Ivana Šarčevića i druge koji su predavali na toj školi. Ako si imalo pošten prema sebi, ta mišljenja s kojima si se tamo susreo ne možeš jednoga dana odbaciti i ponašati se kao da nisi bio tamo, doživio neku promjenu i vodio te razgovore.
Nedavno ti je izašla knjiga zanimljivog naslova „Domovina slikana tamjanom: Teologija nacionalnog identiteta“. Pre nego što nam nešto više kažeš o toj knjizi, pomenuo bih tvoju, ako se ne varam, prvu autorsku knjigu „Odbojna riječ“. To je tvoja disertacija o smrti Boga kod Hegela i Moltmana, i objavljena je u Beogradu. Koliko mi je poznato, ona nije doživela nikakvu recepciju u srpskoj teološkoj sredini. Verovatno sam jedan od retkih koji ju je pročitao. Šta misliš, zašto je to tako? Zbog zahtevne teme ili nečeg drugog?
To je doktorat, a doktorate, razumljivo, nitko ne čita osim izgleda tebe i još možda par ljudi koji se baš bave tom temom u svojim knjigama ili doktoratima. Kada sam doktorirao, Dejan Ilić iz „Fabrike knjiga“ mi je prišao i rekao mi je da bi htio objaviti moj doktorat. Naravno, to mi je predstavljalo golemu čast jer sam tada smatrao da je „Fabrika“ jedna od najprofiliranijih izdavačkih kuća u regionu, no svejedno sam mu rekao da ne radi tu glupost jer knjigu prodati neće ama baš nikome. Nije me poslušao i zahvalan sam mu na tome. Na tvoje pitanje nema odgovora. Znam da bi sada najradije slušao litanije o društvu koje ne čita, no ovdje se zaista radi o vrsti štiva koje svojim jezikom i argumentacijom podnosi vrlo uski krug strukovnih čitatelja. Ostalima je to naprosto dosadno. I to opravdano.
Reci nam kako je došlo do toga da „Routledge“ objavi knjigu o balkanskoj kontekstualnoj teologiji? A odmah nam otkrij i šta je balkanska kontekstualna teologija?
Stipe Odak, jedan od još uvijek neotkrivenih dragulja naših teologa i ja smo došli na ideju na okupimo naše teologe, književnike, filozofe u jednu knjigu koja će, konačno, o Balkanu pisati iz Balkana. Ako pogledamo najbolje knjige na inozemnim jezicima napisanima o religijama i društvima Balkana, vidjet ćemo da su one dolazile iz pera stranih autora. To ima svoje goleme prednosti jer su strani autori naprosto mnogo objektivniji i neopterećeniji od nas samih, no činilo mi se da je dozrijelo vrijeme da se o našim religijama i bogatstvima na inozemnom jeziku objavi knjiga autora s Balkana. Knjigu smo prvo ponudili „Oxford University Pressu“, no njih naprosto nije zanimala tema koja se bavi Balkanom. Pa smo je ponudili jednako dobrom „Routledgeu“ koji ju je odmah pristao objaviti, pogotovo nakon što je vidio recenzije te knjige koju su napisali Aristotel Papanikolau, Jirgen Moltman i prevažna američka teologinja Elizabet Šusler-Fjorenca.
Što je balkanska kontekstualna teologija? Vrlo kratko, teološko promišljanje o konkretnim iskustvima i resursima koje Balkan ima, a drugi nemaju, a koji su u našoj religijskoj ili teološkoj literaturi zanemareni. To je bio prvi plan za knjigu. No, kada su autori počeli pisati tekstove, uvidjeli smo da se skoro svi na kraju vrate problemu nacionalizma i kod vas Srba i kod nas Hrvata i kod muslimana. Taj nacionalizam je izgleda toliko zatrovao naše teologije da mu se uvijek moramo vraćati. No, da ne bi sve bilo o tome, ima tu sjajnih tekstova o sevdalinki i religiji, o nostalgiji, emigraciji, komšiluku i drugih balkanskim specifičnostima.
Reci nam koja je zemlja porekla tamjana kojim je oslikana tvoja domovina? I zašto si odlučio da se baviš teologijom nacionalnog identiteta?
Kao što sam napisao odmah na početku, u predgovoru te knjige, razlog za bavljenje nacionalnim identitetom i vjerom pronašao sam u svom vjerskom odrastanju. Naime, odrastao sam u protestantskoj, baptističkoj crkvi u kojoj nacionalna pripadnost nije igrala baš nikakvu ulogu. Srbin, Hrvat, Indijac, Eskim… svi su bili jedno u Kristu i to biti jedno u Kristu u potpunosti određivalo je njihov identitet. Jesu li ove ili one etničke pripadnosti, ove ili one profesije, društvene klase… sve je to bilo nebitno u odnosu na pripadnost Kristu. No, budući da sam svoje formativne godine proveo u ratnim, nesretnim devedesetima, na televizijama i u novinama sam gledao prizore čašćenja nacionalnog identiteta i to upravo iz vjerskih pozicija. Konkretno, najviše me zbunila proslava oslobađanja Knina gdje su visoki crkveni velikodostojnici bili rame uz rame s Tuđmanom koji je u tim prigodama izgovarao prilično odvratne rečenice o izbjeglim Srbima. Istovremeno, kolone nesretnih staraca, žena i djece gmizale su po pustopoljinama Bosne i Hrvatske kako bi pobjegli. Iz moje tadašnje perspektive, bilo je logično da crkveni velikodostojnici budu uz izbjegle i otjerane, bez obzira tko ih je otjerao, a ne uz pobjedničke trube. Što bi rekao latinoamerički teolog oslobođenja Jon Sobrino: „žrtve su na prvom mjestu, bez obzira na njihov moralni status“. Zaista me to zbunilo. Naravno, kada sam počeo pobliže gledati na taj fenomen, uvidio sam da je kod vas Srba bilo i jest vjerojatno još i gore. Prvo ćemo gledati obraniti nacionalne interese, a onda ćemo žaliti za žrtvama. Prvo za svojima, pa onda usput i za tuđima jer, eto, kršćani smo, sve žrtve su jednake i Isus je umro za sve ljude.
Taj spoj nacije i kršćanstva me sve više privlačio i shvatio sam da, teološki, do sada nitko nije sustavno obradio odakle to sve dolazi i postoji li ikakva teologija iza toga. Proučavajući teološko utemeljenje nacionalnih identiteta došao sam do zaista zanimljivih putanja mišljenja naših teologa koji u jednome trenutku nisu samo konstatirali važnost nacionalnog pripadanja, nego su je i izvlačili iz kršćanske doktrine, poput utjelovljenja.
Spoj tih dviju kategorija, nacije i vjere, danas dolazi na naplatu. Taj kršćanski nacionalizam, toliko je postao samorazumljiv i toliko je postalo samorazumljivo da crkva brani i čuva „duh naroda“, da se to prelilo na današnje „kulturne ratove“ u kojima se u taj duh naroda upisuje sve i svašta – tradicionalne vrijednosti, kršćanska civilizacija, kršćanski narod i svi ostali toliko apstrahirani koncepti od svakodnevnog života, svakodnevnih ljudskih muka, da su oni postali određujući za identitet ljudi. I naravno, pritom stradavaju svi oni koji se odmiču od normi tradicionalnog načina života, „prirodnih obitelji“, nekršćanskih vrednota, migranata itd. Današnji populizam i moralno divljanje ogrnuto religijom u nas je izravna posljedica nacionalnog i etničkog određivanja naroda.
Ovde te teolozi najviše znaju po uređivačkom poslu koji obavljaš u „Ex librisu“. Ranije ste objavljivali pretežno protestanske autore, a od skora ste počeli da štampate i ateističke, pa čak i pravoslavne? Šta je sledeće, da počnete da objavljujete srpske teologe? Kakva je uopšte situacija sa verskim izdavaštvom kod vas? Koliko vidim, nekada najpoznatiji hrvatski verski izdavač – „Kršćanska sadašnjost“ – nema više produkciju kakvu je nekada imala…
Mit je da je „Ex libris“ objavljivao pretežito protestantske autore. „Ex libris“ je prvi u Hrvata objavio neke od stupova katoličke teologije 20. stoljeća – Karla Ranera, Anrija de Libaka, pa smo devet godina objavljivali jedan od najvažnijih katoličkih žurnala Concilium, a kasnije smo objavili i objavljivanog Racingera, no u našoj teološki potkapacitiranoj zajednici, ako objaviš Hansa Kinga, a to smo učinili nekoliko puta, ili pak Jona Sobrina, onda si zacijelo protestant. Čini mi se da smo napravili dobar posao s tim knjigama jer smo, eto, iz puke želje da radimo knjige koje sami želimo na policama, shvatili da ih i drugi žele čitati. Nekima za koje nikada nismo mislili da imalo mare za takve knjige se to svidjelo, poput Dežulovića i Ivančića, pa su i oni počeli objavljivati u „Ex librisu“. Tako je „Ex libris“ postao, a sada šalu na stranu, ono što mi kažu da je Kršćanska sadašnjost, na manjinskoj poziciji, bila 1970-ih i 1980-ih godina – stjecište vjernika, teologa, ateista, kritičara religije i crkve i svih drugih prikaza i pojava. Drugim riječima, jedan prostor slobode, ozbiljnog rada i zaista sjajne zabave. Tu poziciju možemo zahvaliti potpunoj neopterećenosti za bilo kakve dominantne priče i ispunjavanje očekivanja krugova o kojima ne ovisimo. A ovisili bismo da smo neka vjerska kuća.
KS ima produkciju kakvu je imala oduvijek. Ima kod njih sjajnih knjiga, no posljednje desetljeće i pol to se utopilo u beskrajnu masu literature s kojom se želi održati čitateljstvo. No, čitateljstvo se promijenilo. KS je imala monopolističku poziciju u Jugoslaviji i zato su bili najeksponiraniji i vršili su najviše utjecaja. Posljednje desetljeće i pol u Hrvatskoj imamo poplavu kič i self-help navodno vjerske literature koja odgaja čitateljstvo. I kada ta masa u ruke uzme ozbiljniju teološku literaturu, ona im je naprosto preteška. Ljudi naprosto ne žele uložiti nekakav napor mišljenja da razumiju i svijet oko sebe i sebe same i svoju vjersku tradiciju, već samo traže brze odgovore i jasne i što praktičnije upute. Takva je situacija i u drugim humanističkim disciplinama. Na primjer, kada smo počeli objavljivati knjige u „Ex librisu“, tešku literaturu poput Moltmana, Kinga, Ranera, prodavali smo bez ikakvog marketinga i prethodnog iskustva u hiljadu komada. Da ih sada prvi puta radimo, ne znam bi li tiraž bio tristo komada.
Pratiš li šta se dešava u srpskoj teološkoj sredini?
Iskreno, slabo. Tu i tamo pročitam vaš portal, prolistam koji časopis, no sustavno ne pratim. Pratim doduše sudbine pojedinaca, sjajnih mlađih teologa koji plaćaju poslom i karijerom zbog svojeg barem malo slobodnijeg mišljenja. Kada zbog toga nastane teološka pustoš, a nismo daleko od toga, onda ćemo optuživati bezbožni svet koji ne razume važnost vere i Boga. Naravno, onima koji ograničavaju slobodu teologije neće pasti na pamet da je pustoš nastala zbog njih.
Kada bih te pozvao da budeš jedan od saradnika Teologija.net, da li bi prihvatio poziv?
Iskreno, nemoj me to niti pitati, jer ću reći da hoću, pa ćeš očekivati tekst i nećeš ga dobiti jer sam se naobećavao i previše. Dakle, nije stvar da li bih ja pristao, nego je li ti uopće to pametno pitati.
