Autografi

Starozavjetne sudije između istorije i alegorije

Erik Gil, Samson, 1925.

Knjiga o cudijama spada u red istorijskih knjiga Starog Zavjeta i prikazuje period nakon Isusa Navina do uspostave monarhije. Ovaj period obilježen je serijom odstupništva Izrailjevih, njihovih stradanja, koja nakon kajanja završavaju tako da ih Bog spasava „podizanjem“ izbavitelja iz naroda, odnosno glavnih ličnosti knjige – cudija. Da bi na pravi način sagledali relevantnost istorijskih činjenica koje se navode u Knjizi o cudijama, moramo prije svega shvatiti kontekst vremena i prostora u kome nastaje ova knjiga. Naime, u takozvanim istorijskim knjigama, nalazimo hronike, geneologije i opise ličnosti i događaja koji čitaoca zadivljuju istoriografijom. No ipak, vrlo je važno znati da biblijski pisci događaje shvataju prvenstveno teološki. Stoga istorijsko-kritički metod treba primjeniti kako na ovu knjigu, tako uostalom i na cjelokupnu Bibliju, kako bi se izdvojila istorijska istina iz literarno obrađenih događaja. Na prvi pogled, događaji opisani u ovoj knjizi predstavljaju jaku istorijsku priču, u određenoj mjeri objektivizovanu.

Da bi shvatili kontekst Knjige o sudijama na pravi način, treba da objektivno sagledamo taj ulazak Izrailjaca u Hanan koji je opisan na početku knjige i koji zapravo predstavlja nastavak  Knjige Isusa Navina.

Situacija u Hananu, krajem 13. vijeka prije Hrista, pogodovala je ulasku Mojsijeve grupe Jevreja u Hanan. Biblijski opis pobjedonosnog naleta dvanaest plemena pod Isusom Navinom vjerovatno je idealizovan ali je istorijski tačan. Ipak, ratovi sa Hanancima nisu bili toliko krvavi i veliki. Istorijska i arheološka saznanja potvrđuju činjenicu da su se i Jevreji konačno nastanili u Hananu krajem 13. vijeka. Jevrejski narod je u to doba sastavljen od dvanaest plemena koja su se udružila na vjerskoj osnovi, poštovanjem Boga Jahvea. Nije bilo centralne vlasti i plemena su imala potpunu nezavisnost. Ovih par navedenih aspekata ukratko predstavljaju svijest u jevrejskom narodu toga vremena. Okvir za tumačenje Knjige o sudijama podrazumijeva da se stvarni smisao Izrailjevog iskustva jedino može shvatiti sa religijskog gledišta i sve priče slijede isti obrazac i podučavaju istim poukama, što uostalom svjedoče i sami stihovi knjige:

„I sinovi Izrailjevi činiše što je zlo pred Gospodom, i služiše Valima. I ostaviše Gospoda Boga otaca svojih, koji ih je izveo iz zemlje Misirske… I razgnjevi se Gospod na Izrailja, i dade ih u ruku ljudima koji ih plijenjahu, i predade ih u ruke neprijateljima njihovijem unaokolo, i nemogoše se više držati pred neprijateljima svojim… Tada im Gospod podizaše sudije, koji ih izbavljahu iz ruku onih što ih plijenjahu. Ali ni sudija svojih ne slušaše, nego činiše preljubu za drugim bogovima, i klanjaše im se; brzo zađoše s puta kojim idoše oci njihovi slušajući zapovjesti Gospodnje; oni ne činiše tako. I kada im Gospod podizaše sudije, biješe Gospod sa svakim sudijom, i izbavljaše iz ruku neprijatelja njihovijeh svega vijeka sudijina. A kad sudija umrije, oni se vraćahu opet i bijahu gori od otaca svojih idući za bogovima drugim i služeći im i klanjajući im se. Zato se raspali gnjev Gospodnji na Izrailja i Gospod ostavi te narode i neizgna ih odmah ne predavši ih u ruke Isusu.“ (Sud. 2, 11-23).

Kada je Izrailj bio vjeran Bogu, u narodu je bilo blagostanje. Kada bi Izrailj napustio sopstvenog Boga Jahvea i okrenuo se drugim božanstvima, stradali bi, pošto nisu mogli da se odupru neprijateljima. Nalazeći se u velikoj pometnji i patnjama, narod Izrailja se ponovo okretao Bogu koji ih je izbavljao kroz pomazanike iz naroda, odnosno sudije, čija uloga nije bila pravnička, već bi se prije moglo reći da su bili vođe ili spasioci. Nakon smrti sudije, potpuno isti obrazac događaja se iznova ponavljao.

Dakle, vidimo da se kroz Knjigu o sudijama provlači interesantna ideja koja govori da je grijeh i napuštanje saveza sa Bogom uzrok stradanju. Međutim, ta ideja donosi i jednu novu teoriju o smislu stradanja, a to je stradanje kao Božija intervencija i mjera radi vraćanja Izrailja svome Bogu, što je svakako jedan potpuno novi momenat. Stradanje nije prosto odmazda Božija prema nezahvalnom i nevjernom narodu, već je ona blagoslov koji narod vraća Istočniku života, Istinitom Bogu. Ova logika će biti logika starozavjetnih pisaca koji će prikazati Izrailjevu istoriju kao učiteljicu života.

Takođe, za adekvatnije poimanje ove problematike, potrebno je napraviti paralelu istorije starozavjetnog Izrailja u ovom periodu sa istorijom Srba u periodu turkokratije. Shvatanja i kod jednih i kod drugih su gotovo indentična kada je u pitanju odnos Boga i čoveka. Tragovi starozavjetne svijesti su i te kako očuvani u svijesti našeg naroda. Ne liči li suštinska ideja koja se provlači kroz Knjigu o sudijama na našu narodnu poslovicu: „Bez nevolje nema bogomolje“. Biblijski pandan sultanu Muratu jeste moavski car Eglon, koga je na prevaru ubio izrailski sudija Aod, biblijski Miloš Obilić. Sličan primer jeste i istorijski događaj ubistva austro-ugarskog prestolonaslednika Franca Ferninanda od strane mladog Gavrila Principa, na Vidovdan, 1914. Slika „Kneževe večere“, iz istoimene narodne pesme, neodoljivo podseća na biblijski prikaz Tajne večere.

Pa ako pogledamo samo način na koji su se sudije pojavile kao vješte i sposobne ličnosti iz naroda uvidjećemo veliku sličnost sa pojavom Karađorđa u srpskom narodu. Srbija se pet vijekova bori sa turskim jarmom, izloženi su patnjama i stradanju. Karađorđe se tu javlja kao hrabra i harizmatična ličnost koja ujedno štiti a i bodri narod. Stoga se u narodu i dan danas preuveličavaju kazivanja vezana za njega. Takva svijest i književni stil je bio prisutan i kod autora Knjige o sudijama.

Svakako najkontraverznija i najharizmatičnija ličnost u ovoj knjizi je sudija Samson. Priča o Samsonu je gotovo lični krstaški pohod, odnosno rat protiv Filistejaca. Događaj kada on sa magarećom čeljušću ubija hiljadu Filistejaca, za današnje poimanje je poprilično neizvodljiv. A u kontekstu paralele sa našom istorijom, ovaj događaj poredimo sa događajem kada Marko Kraljević uzima ralo i sa njim ubija Turke janjičare. Dakle, prisustvo biblijskih narativa u srednjevekovnoj literaturi i narodnoj književnosti veoma je veliko.

Sa druge strane, priče i događaji vezani za Devoru i Varaka predstavljaju ilustraciju prirode Izrailjskog društva tog vremena. Njihovi podvizi protiv Hananaca predvođeni Sisarom, te vojnim zapovednikom Javinom, carem grada Hozara, živo su opisani u velikoj pjesmi koju je skoro sigurno sastavio očevidac opisanih događaja (Sud. 5, 1-31). Bez obzira na brojčanu inferiornost u odnosu na Javinovu vojsku, za koju se u Pismu navodi da je brojala 900 gvozdenih kola (Sud  4, 13) Gospod im učini po riječima Devore Varaku: „Ustani, jer je ovo dan, u koji ti dade Gospod Sisaru u ruke. Ne ide li Gospod pred tobom? I Varak siđe s gore Tavora, i deset tisuća ljudi za njim. I Gospod smete Sisaru i sva kola njegova i svu vojsku oštrim mačem pred Varakom; i Sisara siđe s kola svojih i pobježe pješice.“ (Sud 4, 14-15). Nakon što je Kison nabujao, Sisarina bojna kola su od težine ostala zaglavljena u blatu. I tu imamo još jednu analogiju blisku našoj nacionalnoj istoriji, konkretno kada je u pitanju ratna strategija, a odnosi se naravno na Prvi svjetski rat. Prilikom druge austrougarske ofanzive koja je usledila već u septembru 1914. srpska vojska se grčevito i sa neviđenom upornošću borila da zaustavi napredovanje neprijatelja preko Drine. Ove borbe poznate su u istoriji kao Bitka na Drini i spadaju u red najkrvavijih. Srpska vojska je na Mačkovom kamenu i Gučevu pružila otpor dostojan Termopila. Bitka na Mačkovom kamenu spada u red najkrvavijih u toku celog rata. Iako nisu uspele da potpuno zaustave austrougarsku vojsku ovim nadljudskim otporom slomljena je oštrica austrougarske ofanzive. Napad je usporen, a neprijatelj je praktično zaglavljen u blatnjavim poljima i izlokanim putevima.

Pripovijest o Devori i Varaku svakako je napisana negde u 12. vijeku prije Hrista, i ujedno predstavlja jedan od najstarijih tekstova u Bibliji, iako je izvještaj u kome se nalazi cjelokupna pjesma, nastao tek u 7. vijeku prije Hrista. Vladari hananskih gradova posjedovali su brojno savršenije oružje uključujući dvokolice, a Izrailjci su bili uspešniji samo zbog toga što su mogli da stvore djelotvorne saveze. Devora je naime uspjela da ujedini šest Izrailjevih plemena – Zavulonovo, Neftalimovo, Jefremovo, Venijaminovo, Manasijino i Isaharovo pleme, a ono što ih je ujedinilo bila je njihova zajednička vjera. U tom smislu, priređivač Knjige o sudijama ne pretjeruje kada tvrdi da ih je poslušnost Bogu vodila ka uspjehu, dok je neposlušnost vodila u propast.

Ipak, treba naglasiti da je teško naći bilo koji izvan biblijski izvor koji bi potvrdio događaje o kojima piše ova knjiga. U samoj knjizi hronologija je proizvoljna, te se njome ne može služiti kao čvrstim istorijskim izvorom. Prema hronologiji knjige, razdoblje sudija traje 410 godina, što uveliko prevazilazi zvanične pretpostavke razdoblja sudija (od 1200–1020). Očigledno je da se do ovog broja došlo ponavljanjem tipičnih biblijskih brojeva,  a poznato je da 40 godina označava jednu generaciju. Sa druge strane, arheološki ostatci potvrđuju postojanje najpre Filistejskih gradova, kao što su Gaza, Askalon i Ekron, sa njihovom bogatom kulturom koja je bila pod snažnim uticajem zapadnih krajeva.

Prevashodni cilj je bio snaženje duha u narodu, te su sa tim ciljem određeni momenti preuveličavani. Svaka od priča o sudijama služi da pokaže i ujedno da srž ovom teološkom shvatanju Izrailjeve sudbine. Iz tog razloga često je sugerisano da su događaji vrlo malo tačni u istorijskom pogledu. Uzimajući u obzir ličnu prirodu većeg djela priče, očigledno je nemoguće bilo dokazati ili osporiti to, iako sveukupna slika koja se daje o životu u Hananu tog perioda izgleda da se podudara sa onim što se inače zna o načinu života u ono vreme. Usmena predanja sakupljena uz velika izrailjska svetilišta iz toga doba, kao što je Sihem, predstavljaju osnovu za pisane izvještaje koji imaju istorijsko jezgro, te konkretne navode i opise ličnosti i događaja od strane biblijskog pisca. Ali je neminovno da je biblijskoj pripovijesti o sudijama široku rasprostranjenost i očuvanje u tradiciji prevashodno omogućio epsko – romansijerski vid prenošenja, koji je kao u slučaju naših epskih pripovijesti, zarad konkretne poruke i smisla, zanemarivao ili preuveličavao istorijsku relevantnost teksta.

error: Content is protected !!