Osija i Gomera (minijatura, XIV vek)
„Kad Gospod poče govoriti Osiji, reče Gospod Osiji: idi, oženi se kurvom, i rodi kopilad, jer se zemlja prokurva otstupivši od Gospoda“ (Os 1, 2). U ovim stihovima projavljuje se suštinski momenat za adekvatno razumijevanje i knjige ali i ličnosti Osije, a to je da nijedan starozavjetni prorok nije snažnije ilustrovao proročku poruku svojim ličnim životnim iskustvom, kao što je to bio slučaj sa Osijom.
Prorok Osija (Jahve je pomoć, spasenje) je živio u VIII vijeku i bio je mlađi savremenik proroka Amosa. Podatke o njemu, koji su veoma oskudni, crpimo iz knjige koja nosi njegovo ime. Ono što iz knjige saznajemo jeste da je prorok Osija bio sin Veirije i da je rođen u Sjevernom carstvu, gdje je svoju proročku djelatnost vršio pred kraj vladavine cara Jerovoama II (783-743) i u nemirnim godinama koje su prethodile padu Samarije. Okvirno možemo reći da je djelovao od 750. do 725. godine prije Hrista, zato što u njegovoj knjizi nemamo podatke da je doživio pad Samarije 722. godine. Za razliku od Amosa koji je bio logičan i nepristrasan, prorok Osija je bio i suviše vezan za svoju otadžbinu da bi mogao zamisliti kako Bog nije gajio naročitu ljubav za ovo područje i njegov narod. On je volio ovu zemlju, volio je njen narod i bio je siguran da ih i Bog voli.
Osijin proročki put otpočinje njegovim brakom sa ženom po imenu Gomera. Pretpostavlja se da je Gomera bila prostitutka u jednom od hananskih hramova, koju je Osija pokušao da pridobije za sopstveno razumijevanje Božijih odnosa sa narodom, mada je sasvim moguće i da mu je bila žena, pa je njeno nevjerstvo, koje čitamo na samom početku knjige, bilo potpuno neočekivano. U svakom slučaju, Osija i Gomera su imali troje djece. Svakome je bilo nadjenuto ime koje je simbolično izražavalo sudbinu izrailjskog naroda. Prvome je bilo dato ime Jezrael, kao izjava da će Bog osvetiti pokolj koji Juj bješe počinio. Drugom je nadjenuto ime Loruhama (Nevoljena), da kaže kako je Izrailj prokockao i Božiju ljubav i oproštaj, a treće dijete nazvano je Loamija (Niste moj narod) što je ujedno konačna potvrda stepena odstupništva Izrailja. Gomera je potom napustila Osiju i otišla da živi sa drugim čovjekom (Os 1, 2-2, 5), pa ga u narednoj epizodi iz njegovog života vidimo kako odlazi na tržnicu i ugleda prostitutku koja je dopala nekakvog ropstva iz kog se može otkupiti malom svotom novca. Dirnut njenom molbom, prorok je otkupljuje i uzima da živi s njim (Os 3, 1-5). Neki istraživači vjeruju da je ovo bila druga žena, a ne Gomera, mada, ako se pojedinosti ove priče uporede sa Osijinom potonjom porukom o Božijem odnosu sa Izrailjom, više smisla ima pretpostaviti da je ova prostitutka u stvari bila Gomera, koju je vjerovatno napustio čovjek sa kojim je do tada živjela. U svakom slučaju je ova lična tragedija dala ton Osijinoj poruci narodu. Kao što je njegova ljubav prema Gomeri bila odbačena i prezrena, tako je i ljubav Božija prema Izrailju bila odbačena i prezrena. Pa ipak, prorok Osija naglašava da ta ljubav nikad nije prestala biti ljubavlju koja spasava.
Postavlja se pitanje na koji način je doživljavana izrailjska zajednica, ako se uzme u obzir da je prorok Osija mogao da je predstavi kao bludnicu? Odnosno, kako je uopšte moguće uspostaviti analogiju odnosa oca i sina, ili bračnika, između Jahvea i Izrailja? Zajednica je moguća samo između dve različite ličnosti koje ljubav objedinjuje. Jedna je Jahve, a koja je druga? Odgovor na ovo pitanje leži u shvatanju Izrailja kao korporativne, saborne ličnosti. Naime, u događaju Izlaska, Jahve se javlja cjelokupnoj zajednici, a ne samo narodnim predstavnicima. To je prvi susret Jahvea i tzv. „saborne ličnosti Izrailja“.
Nevjernost prema Bogu Jahveu i nekritičko priklanjanje Vaalu, prorok Osija označava kao bludničenje u najgorem smislu riječi. Tim su putem krenuli upravo oni koji su najodgovorniji u narodu: carevi i knezovi, a sa njima čak i sveštenici među kojima je zavladao „duh bluda“ (Os 5, 4).
Ne samo da će narod i sveštenici biti kažnjeni zbog bludničenja, nego će i carevi i knezovi potpasti pod istu kaznu, jer je i njih zahvatio isti duh. Osija vidi kako se oni zapravo hrane „grijesima moga naroda i lakome se na bezakonje“ (Os 4, 8). Njihov blud se ogleda u tome što oni traže pomoć i oslonac kod tuđinaca, a ne oslanjaju se na Jahvea. Osija tvrdi: „Oni pozivaju Egipat, idu u Asiriju“ (Os 7, 11). Pa ipak, Jahve je gospodar i Egipta i Asirije. Budući da su u zlu ogrezli: „U zoru će zauvijek nestati cara Izrailjeva“ (Os 10, 15). Tu je vrhunac onoga što Osija predviđa u skorijoj budućnosti.
U uskoj vezi sa duhom sveopšteg bludničenja, kao najgore izdaje jesu zasigurno i međusobne zavjere i sukobi (Os 6, 6-7), kojima njegovi sunarodnici kuju spletke i ustaju jedni na druge, pa stoga Osija i iznosi Jahveovu tužbu: „Careve su postavljali bez mene, knezove birali bez znanja moga“ (Os 8, 4)… „Svi su oni orali bezbožnost, želi bezakonje, jeli plod prevare“ (Os 10, 13)… „Svoje pouzdanje nisu stavili u Jahvea, nego u kola svoja i mnoštvo ratnika svojih“ (Os 10, 13)… „Posijali su vjetar i požeće oluju“ (Os 8, 7). Međutim, doći će dan neizbježnog otriježnjenja, kad će biti uništena lažna sigurnost koju je narod izgradio na nepouzdanim temeljima. Biće to zaista strašan dan: „Kada će se govoriti brdima: Pokrijte nas!, i brijegovima: Padnite na nas!“ (Os 10, 8).
Osijini sudovi nisu nipošto samovoljni, već se prevashodno izriču u svjetlosti Saveza sa Sinaja. Zbog toga njegova poruka pored etičkog karaktera, nosi prije svega istorijsko-teološko obilježje. U tim i takvim okvirima, prorok ističe dvije konstante: Jahveovu trajnu vjernost prema narodu i Izrailjovu trajnu nevjernost prema Jahveu.
Osija pokazuje kako je Jahve bio Izrailjev Bog još „u zemlji egipatskoj“ (Os 12, 10, 13, 4); vodio ih je preko sluge svoga Mojsija (Os 12, 4). Jahve je ljubio Izrailj još dok je bio dijete (Os 11, 1). On je učio „Jefrema da hodi“ (Os 11, 3) držeći ga za ruku kao što to rade otac ili majka; Jahve se brižno nadvio nad njim, dajući mu da jede (Os 11, 4). Svim ovim divnim slikama završava se zapravo onaj dio Osijine knjige koji govori o Jahveovoj očinskoj ljubavi prema Izrailju. Jahve se ophodi prema narodu kao prema svome sinu. Njegova ljubav nosi karakter nenadmašive nježnosti koja traga i onda kad je sve izgubljeno.
Nasuprot takvoj očinskoj ljubavi Jahvea, Izrailj ispoljava takav vid ponašanja, da Jahve mora izvesti žalostan zaključak: „Što sam ih više zvao, sve su dalje od mene odlazili“ (Os 11, 2). Posljedice su bile porazne za narod, jer Izrailj nije spoznavao da ih je Jahve uvijek iznova nastojao oporaviti od njihova zla, odnosno da ih je nastojao spasiti.
Osija je krenuo od gorkog iskustva nevjerne zaručnice prema vjernom zaručniku i time oslikao stvarno stanje naroda prema Bogu i Boga prema narodu. Svojom nevjernošću, koja je zahvatila najodgovornije u narodu, kao i sam narod, ali i čitavu zemlju, Izrailj je raskinuo odnose povjerenja, otuđivši se od Boga, postajući Nevoljena i Ne-moj narod. Ali istovremeno, tim je činom narod jednostavno izgubio sigurne temelje postojanja, jer je počeo svoj život da gradi na nevjernosti, lažima, prevari, što je imalo pogubne posledice na svakodnevni život.
Imajući sve to pred očima, Osija najavljuje konačan nestanak države i kulta. Jahve je odbacio ne samo careve, koje je Izrailj postavljao bez njegova znanja, već i sam kult. Štaviše, narod će na svojim plećima ponijeti posledice krive usmjerenosti i nevjernosti prema Jahveu. Izrailj se kao narod i kao država slomio zapravo na svome Bogu. Jahve je za narod postao „poput moljca i poput čira na njegovu telu“ (Os 5, 12-13). Izrailj jednostavno nije poznao svoga Boga.
Pa ipak, koliko god Osija isticao veličinu nevjernosti, ponajprije onih najodgovornijih, on ipak vidi i upućuje na izlaz iz tog stanja uništenja. Najveće zasluge proroka Osije sastoje se u tome što je uprkos sudu koji će zadesiti Izrailj, naglasio veličanstvenu pobjedu ljubavi Božije, koja se ispoljava kroz različite oblike, kao što su zaručnički i roditeljski. „Kako da te dam, Jefreme? Da te predam, Izrailju? Kako da učinim od tebe kao od Adama? da te obratim da budeš kao Sevojim? Ustreptalo je srce moje u meni, uskolebala se utroba moja od žalosti“ (Os, 11,8; Jer. 9, 7; Os. 6, 4. ; 5 Moj. 29, 23; Jer. 31, 20).
Prekrasne slike kojima se opisuje Jahveova ljubav, poput majke koja vodi i podiže svoje dijete, koja ga uči hodati, koja ga konačno privlači svezama ljubavi, predstavljaju vrhunac Osijine teologije. U njima je Jahve prikazan kao istinski zaručnik koji ljubi i onda kad druga strana ne uzvraća na tu ljubav. Osija ne poriče da je Bog sudija i da će se nad Izrailjom suditi, ali svijetli tonovi njegove poruke dolaze iz nesagledivih dubina ljubavi koja podiže, u korijenu mijenja i spasava. Jer ipak, ljubav Božija, koja nije ograničena kao ona ljudska, ima moć i hrabrost da raskine okove ljudske izopačenosti. Njegova ljubav neće ostati neuzvraćena, niti će Jahve ostati ravnodušan prema narodu. Jer kako ističe prorok Osija, Jahve će stupiti u borbu ne samo sa svojim protivnicima, nego i sa samim sobom! Prorok naime vidi, kako se na čudesan način u Jahveom srcu vodi borba između srdžbe i ljubavi. Posve novo u Osijinoj teologiji predstavlja konačan rezultat te borbe, u kojoj pobjeđuje ljubav otvarajući budućnost narodu. (Os 11, 7-8). Jahve će vratiti narod prvoj ljubavi tako što će ga ponovo odvesti u pustinju. I u pustinji će zapravo započeti novo vrijeme za narod. To je vrijeme Novog saveza u kojem će Jahve govoriti srcu, a narod će ostati u neprestanom dijalogu sa Njim. Izrailj će prepoznati Boga u ljubavi i vjernosti, a Bog će zavoljeti Nevoljenu i Ne-narod:
„Ali evo, ja ću je primamiti i odvešću je u pustinju, i govoriću s njom lijepo. I daću joj vinograde njezine od toga mjesta, i dolinu Ahor za vrata nadanju, i ondje će pjevati kao za mladosti svoje i kao kad je išla iz Misira. I tada ćeš me, govori Gospod, zvati: mužu moj; a nećeš me više zvati: Vale moj. Jer ću ukloniti iz usta njezinijeh imena Vala; i neće im se više pominjati imena. I zaručiću te sebi dovijeka, zaručiću te sebi pravdom i sudom i milošću i milosrđem. I zaručiću te sebi vjerom, i poznaćeš Gospoda. I tada ću se odazvati, govori Gospod, odazvaću se nebesima, a ona će se odazvati zemlji. A zemlja će se odazvati žitu i vinu i ulju, a to će se odazvati Jezraelu. I posijaću je sebi na zemlji, i smilovaću se na Loruhamu, i reći ću Loamiji: ti si moj narod, i on će reći: Bože moj! (Os 2, 14-23).
