Autografi

Gospođa fusnota (Pristrasna biografija Sabine Špilrajn)

Porodica Špilrajn (1896)

La femme n’existe pas (Žena ne postoji)

Muška privilegovanost i ženska subordinacija,[1] ma koliko da se danas potenciraju u uskom krugu feministkinja, dok se u široj javnosti maskiraju kvotama ženskog učešća u institucijama liberalnih društava, ostaju jedan od principa socio-ekonomskih uslova koji istovremeno održavaju represivne strukture naših društava i oblikuju našu svest, predodređujući koordinate naših životnih izbora još pre našeg istorijskog nastanka. Mi smo oblikovani patrijarhatom koji prepetuiramo, pa zato, bez obzira da li smo žene ili muškarci, pružamo spontani otpor kada se on dovodi u pitanje. Jedna od strategija otpora i izbegavanja činjenica jeste i površno a pri tome glasno forsiranje ženske jednakosti u medijima, bez propitivanja istorijskih, političkih, ekonomskih, sistemskih uzroka seksizma koji mnogo tiše od bučnog medijskog kvazi feminizma oblikuje našu svakodnevicu. Širi socio-ekonomski kontekst ove svakodnevne subordinacije jeste kapitalizam u kome smo svi mi, hteli to ili ne.

Ali, ako ipak nekako to „nećemo“ i na taj način dovodimo u pitanje krajnje nepravednu a mnogima i nepodnošljivu stvarnost, što je već prvi subjektivni slobodarski gest, može nam se desiti da budemo dotaknuti nekim emancipatornim diskursom. Prostor za istinski feministički otpor patrijarhalnoj hijerarhiji bića otvorio je socijalistički pokret koji pretenduje ne prosto na preraspored karika u lancu subordinacija, već na raskidanje takvog lanca i potom, sasvim drukčije solidarno i bratsko umrežavanje života. Takođe, novi prostor za restrukturisanje naše inter i intrapsihičke oblikovanosti patrijarhalnim strukturama neolitske civilizacije u njenoj kapitalističkoj formi, otvoren je s pojavom psihoanalitičkog diskursa.

I socijalizam i psihoanaliza imaju emancipatorni potencijal, ali ni socijalizam ni psihoanaliza nisu slobodni od reakcionarnih distorzija svoje izvorne intencije i inspiracije: Socijal-demokratsko služenje pacifikaciji potlačenih i diskurs normalizacije neprilagođenih, autoritarna izdaja egalitarnih principa radikalne demokratije i svesna propagandistička upotreba nesvesnih mehanizama u službi dominacije, ili pak post moderna cinična relativizacija svih borbenih pozicija i za borbu neophodnih teorijskih distinkcija kao potpuno nesvesno služenje kapitalu u kome se „sve što je čvrsto topi“, itd, itd.

Istinski feminizam koji, ponekad, progovara u socijalizmu i psihoanalizi ne pronalazi se u govoru „drugog“ koji govori u ime drukčijeg identiteta, njegov govor nije govor različitog već govor razlike. Ni socijalizam ni psihoanaliza društvene i psihičke antagonizme ne posmatraju sa visine kao neutralni posmatrači, već kao strana umešana u konflikt.

Po Alenki Zupančič, „politička eksplozivnost ’ženskog pitanja’ ne leži u bilo kakvoj specifičnosti ili pozitivnoj karakteristici žene, već u kapacitetu da se problem podele i razlike upiše u svet čija je homogenost utemeljena na isključivanju. Ovo isključivanje – a ova je tačka apsolutno presudna – nije prosto isključivanje druge strane, ili polovine, već, iznad svega, isključivanje (represija) rascepa (društvenog antagonizma) kao takvog, to je brisanje društvenog antagonizma. Njegovo ponovno pojavljivanje (u obliku feminističke borbe) jeste pojava društvene podele u čistom stanju, i to je ono što ga čini političkim i politički eksplozivnim.“ (What IS Sex?, Alenka Zupančič)

Žena koja se javila kao nemoguća trijada u inicijalnoj Frojd Jung dijadi psihoanalitičkog pokreta, pre nego što je svoju jevrejsku sudbu iznela kao „kedošim“ (jedna od šest miliona mučenika), ponela je na telu i duši stigme emancipatornih praksi s kojima je bila sudbinski povezana, socijalizma koji joj je pojeo rođenu braću, i psihoanalize koja ju je svela na fusnotu u muškom svetu. Njen život je herojski otpor apersonalnom „sadističkom ocu“ patrijarhalnom poretku koji tiraniše naš svet a da ni jedna muška ili ženska individua nije pojedinačno za to odgovorna, ili drukčije rečeno, da je svaka muška ili ženska individua (na svoj način) za to kriva.

Ne treba zaboraviti kako je kritika uvek i samokritika i da ukoliko revolucija ne deluje u nama, ništa se trajno neće promeniti u Stvari koja je van nas. Jer kao što u Fenomenologiji, u pogledu statusa stvari po sebi, tvrdi Hegel:

„Pokazuje se da se iza takozvane zavese koja treba da zaklanja ono što je unutrašnje, ne može videti ništa, ako mi sami ne odemo iza nje, kako radi toga da bi se videlo tako i zato da bi se iza nje nalazilo nešto što se može videti.“

Zato je nužna (ne moralistička nego egzistencijalna) metanoja, što nije idealizam već krajnji raspon transformativne prakse čiji glas je bila Sabina Špilrajn. Ovo je siže priče o njoj.

La femme n’est pas toute (Žena nije cela)

Sabina Špilrajn bila je najpre pacijentkinja, zatim studentkinja i na kraju koleginica Karla Gustava Junga. Jungova „luda ruska pacijentkinja“, a neko vreme (verovatno) i ljubavnica i (sigurno) doživotna ljubav – njegova „anima“ (moguće, inspiracija za sam koncept „anime“), ne samo da je pre samoga Frojda anticipirala frojdovski koncept „nagona smrti“ nego i njegovo tumačenje od strane kasnog Lakana.

Kada je u pitanju Frojd, to da ga je Špilrajnova „anticipirala“ u stvari znači da je Frojd sa kojim je bila u prepisci i koji je čitao i njenu studiju „Destrukcija kao uzrok postajanja“ iz 1912, njene ideje razvio i deset godina kasnije objavio u svojoj slavnoj studiji „Izvan principa zadovoljstva“. Njen voljeni Jung je pak svoju dragu Sabinu plagirao, čitajući njene radove pre njihovog objavljivanja, da bi to što je njene ideje prvi koristio u svojim radovima, objašnjavao pozivajući se na večnu ljubav: „Ne ljuti se što uzimam od tebe, ja sam samo pojeo deo tvoje duše kao i ti moje“, pisao je koleginici Špilrajn.

Nakon što se udala (za doktora, ruskog Jevrejina, što je i ona bila) i dobila prvu ćerku, Sabina je u Ženevi postavila temelj za kasnije studije razvojne psihologije (a bila je i didaktička analitičarka pioniru dečije psihologije slavnom Pijažeu).

Posle Oktobarske revolucije (u kojoj je učestvovao njen mlađi brat) Sabina se sa entuzijazmom vraća u „novu Rusiju“ gde režim „novine“ nije označavao samo ekonomski eksperiment, nego i ekscesno resetovanje čitavog simboličkog poretka (psihodelično ofarbane fabrike u gradovima, avangardne umetničke instalacije po selima, atonalna muzika, naučno „oživljavanje“ mrtvih na struju, seksualni eksperimenti, muškarci sa licima ofarbanim u sunce po ulicama, čudne devojke u crnom sa izbrijanim obrvama, tzv. „gradski nudizam“ – zakon o istom ukinut je tek 1928, itd, itd).

U takvoj atmosferi „noviteta“ osnovan je I prvi (i jedini) na svetu „Državni institut za dečiju psihoanalizu“ I tzv. „Dečija laboratorija“. Tu Sabina vodi dečiji terapijski vrtić, tzv „Belu bolnicu“ – kako su je deca zvala zbog belog nameštaja, oglušuje se o kasniju Staljinovu zabranu psihoanalize, trpi progone, u čistkama gubi sva tri brata, da bi kao jevrejka 1942, od strane nacista, sa svoje dve ćerke bila brutalno ubijena u rodnom Rostovu.

Patrijarhalni protokol ženi retko dopušta da igra ikakvu drugu važnu ulogu u muško-ženskom „svetu života“, osim onih predviđenih seksističkim kodom koje variraju od Muškarcu neosvojive „femme fatale“ do Njemu uvek pristupačne (i zato) „kurve“ (sa sve sublimacijama u „majku,“ „vernu ljubu,“ „sveticu,“ itd).

Kada je u pitanju žena, tu „smrt autora“ ne postoji, pošto je njen rad, tokom svoje aktuelizacije u kulturno-naučnom čoporu nužno upućen na alfa mužjake, verifikacija je uvek „ad feminam“.

„Histerična“ Sabina Špilrajn čiji se život i rad odvijao u trouglu sa takvim divovima kao što su Frojd i Jung, morala je završiti u tuđoj biografiji: kao fusnota u delu velikog Frojda; i kao ljubavna fantazija velikog Junga! Uostalom, histerija (ὑστέρα = materica) je uvek: otelovljena „želja Drugoga!“

It Ain’t Like in the Movies at All

Kada sam 2011. godine na Festu (tad je još i bilo para za Fest, što je odavno post festum) odgledao Kronenbergov „Opasan metod“ (A Dangerous Method 2011) bio sam iznenađen do koje je mere njen život tu karikiran. Kronenberg je prikazao Sabinu kao mazohistički, objekt Jungovog erotskog sadizma i tek nešto malo preko toga. Ipak u onim za atmosferu priče bitnim detaljima ovaj barokni film je dosta veran faktima.

Eksperti kažu da bolnički karton Špilrajnove, do najsitnijih detalja potvrđuje svu živopisnu simptomatologiju majstorski odigranu od Kire Najtli u ulozi Sabine. Zapostavljanje šireg značaja Sabine Špilrajn rezultat je i toga što je ovo film, ne o Špilrajnovoj, već o međusobnom odnosu Junga i Frojda, pa stoga reprodukuje realnost njihovog odnosa prema Sabini. Opasan metod je u neku ruku rimejk, starijeg, jeftinijeg i prema Špilrajnovoj poštenijeg filma „Čuvar duše“ (The Soul Keeper) iz 2002. godine sa genijalnom Emilijom Foks u ulozi Sabine koji je simpatijom reditelja prema njoj, bar malo iskupio njen tragični život, suptilno odajući priznanje njenom dragocenom (lekarskom, naučnom, i ličnom) radu na emancipaciji čovečanstva, počevši od dece koja su bila predmet njene teorijske i praktične stručne brige. Završnica filma u kojoj je Sabina sa svoje dve ćerke ubijena od nacista u sinagogi u Rostovu, još bolje od same stvarnosti (Sabina Špilrajn streljana je sa ćerkama u polju izvan grada), izražava njenu sudbinu stalnog bega od jevrejskog porekla i tragičnog povratka njemu.

Ali evo nešto čvršćih obrisa njenog stvarnog života skiciranog odabranim detaljima: Sabina je od početka odrastala u hostilnoj društvenoj atmosferi. Nakon ubistva cara Aleksandra od strane socijalističko populističke revolucionarne organizacije „Narodna volja“ (sličnoj organizaciji, još kao dečkić, pridružiće se Sabinin najmlađi brat „Oskar“ – čije je jevrejsko ime u stvari bilo Isak) latentni antisemitizam odmah je u tome prepoznao jevrejsku zaveru i pronašao izgovor za pogrome.

Ni porodična atmosfera nije bila drukčija. Pasivna depresivna majka i sadistički otac koji je decu žestoko fizički kažnjavao u „didaktičke“ svrhe, terajući ih batinama da u različite sedmične dane govore različite jezike: ruski, francuski i nemački, oformili su intelektualno superiornu ali traumatizovanu devojku, prema psihoanalitičkim nazorima, punu klasičnih histeričnih simptoma: neurotičnih tikova, sukcesivnog prelaženja iz nekontrolisanog smeha u nekontrolisani plač, kompluzije da se plazi svakome ko bi je dotakao ili bar pogledao, uz ambivalentno mazohističko zadovoljstvo pred očinskom kažnjavjućom rukom.

Sve je ovo materijalizovano u fantaziji da Jungu rodi „Arijevskog“ sina Zigfrida (poput junaka iz Vagnerove opere Prsten Nibelunga) u kome bi se odrekla svog sudbonosnog jevrejskog porekla (koje ju je de facto vodilo u smrt, pošto je odbila više puta ponovljenu šansu da napusti od nacista okupirani Rostov).

Samo upoznavanje i razlaz Junga sa Frojdom povezani su sa Sabinom. U njihovoj korespodenciji od samog početka 1906, jedna od važnih tema i povoda za prepisku bila je Sabina koja je izlečena od histeričnih simptoma „frojdovskom metodom“, ali po cenu zaljubljivanja u spasitelja Junga. Ubrzo je došlo do erotskog kontratransfernog odgovora neodgovornog doktora. Frojd kome su istovremeno pisali i Sabina i Jung, i pored toga što je Jung svoju vezu sa Sabinom prikrivao (optužujući isključivo pacijentkinju za histerični fantazam), od početka je znao celu njihovu intimnu priču.

Međutim, Jung, kada mu se 1908 konačno rodilo željeno muško dete (uz četiri ćerke), počeo je da se u isti mah udaljava i od histerične Jevrejke koja je fantazirala da mu rodi arijevskog potomka i od opasnosti od Frojdove „idiosinkratične jevrejske sklonosti“ da ono najuzvišenije svede na infantilnu seksualnu gratifikaciju, tj. od Frojdove teorije nagona.

Scenario dešavanja u ovom destruktivnom trouglu mogao bi se nasloviti baš kao Sabinina disertacija „Destrukcija kao uzrok nastajanja“ čija je osnovna teza da je destruktivni nagon težnja za rastvaranjem u voljenom biću. Sabina je tu bila najiskrenija i u skladu sa svojom tezom, rastvorila se u Jungu i Frojdu ostvarivši se u njima „više“ nego u sebi. Ali takva je bila, i u dobroj meri ostala, sudbina žena.

Ideje Špilrajnove, bez intelektualnog poštenja da to javno kažu, „pozajmljivali“ su i Jung i Frojd. Njen rad o obrascima deliričnog jezika ludila iz 1911 već koketira sa mitologijom, a Jung isto čini nešto kasnije u delu Transformacije simbola libida (gde Špilrajnovu navodi kao izumiteljku koncepta frojdovskog nagona smrti), priznajući u međusobnoj prepisci „neverovatne paralele“ u njihovom radu. Sabina je svoju gore spomenutu studiju „Destrukcija kao uzrok nastajanja“, napisanu na Jungov podsticaj, najpre izložila na sastancima Frojdovog analitičkog kruga u Beču, da bi je potom publikovala iste 1912 godine. Dok Frojd sličnu destruktivnu nagonsku silu koja dejstvuje uz kohezivni eros po prvi put postulira tek 1920., dakle osam godina posle Sabine, u čuvenom delu „Izvan principa zadovoljstva“, gde je tek u jednoj uzgrednoj fusnoti kratko referisao na „nejasnu“ ideju Špilrajnove o destruktivnoj komponenti seksualnosti. U čitavom opusu Frojda to je jedino mesto na kome se spominje Sabina Špilrajn.

Sabina je seksualnost je, uz pomoć mnoštva primera iz mitologije, predstavila kao ekskluzivni izvor energije nesvesnog. Ona je „destruktivni nagon“ kolektivna nihilistička tendencija koja se protivi nagonu za samoodržanjem svesnog Ja, kakva je, čak i u svojim kreativnim sublimacijama indiferentna prema opstanku individue. Sabina je dakle prva koncipirala „nagon smrti“ (I čak anticipirala kasnije Lakanovo prevladavanje frojdovskog dualizma kroz svođenje obe tendencije i erosa i tanatosa na jedan nehorentan „nagon smrti“ koji nije želja za povratkom u homeostazu neorganskog stanja već želja za „besmrtnim,“ zadovoljenjem, makar u „bolu“ izvan parcijalnog zadovoljstva, bez obzira na posledice po smrtni život individue).

Kada pominjem plagiranje Sabine, tu nije reč o buržujskom konceptu autorskih prava (koji je doduše, kako tvrde Fuko i Altiser prefigurirao još Toma Akvinski, suprotstavljajući se bezličnosti mislioca u svojim raspravama sa averoistima) već o gorkom priznanju da istorija kakvom smo je nasledili iz kasnog neolita ima malo razumevanja za žensku samostalnost, pripisujući plodove njenog truda uglavnom „gospodaru“, mužu, učitelju, muškom bogu.

Iste 1912 godine Sabina se udala za ruskog Jevreja kolegu doktora Pavela Šeftela. Sledeće godine je rodila ćerku Renatu, da bi tek nakon dvanaest godina rodila drugu ćerku Evu, i to kada se posle dugog perioda samotnog lutanja i rada po Evropi, u Rusiji ponovo sastala sa mužom Pavelom koji je i sam već imao dete sa drugom ženom.

Naime, pošto se nakon istraživanja ukrštanja lingvističkih struktura i presvesnog misaonog procesa sa vodećim lingvistom Čarlsom Balijem (Charles Bally) specijalizirala u dečijoj psihologiji sarađujući, pri tom, sa svojim analizantom Žanom Pijažeom („Poreklo reči tata i mama“ je njen najvažniji rad iz tog perioda), Sabina se vratila u post-revolucionarnu Rusiju, kako bi se posvetila radu u novoj društvenoj klimi otvorenoj za sve što bi moglo biti progresivno. Tamo zauzima ključnu poziciju na prvom i jedinom psihoanalitičkom univerzitetu u svetu, koji je upravo ustanovljen u Moskvi. (Možda je rani SSSR bio jedini istorijski primer gde je psihoanalitički rad u širem obimu obavljan mimo „privatne“ prakse).

U novoj Rusiji država je štampala sva Frojdova dela i psihoanaliza je dočekana kao nešto revolucionarno, što je pre svih potpomogao posvećenik u tajne ove nove nauke Trocki, koji se tokom svoje predrevolucionarne emigracije bio smestio u Beču, a dane skrivanja provodio je upravo u tamošnjem psihoanalitičkom krugu. Postoji anegdota da su posetioci čuvenog bečkog Kafea Centrala, u kom je Trocki bio stalni gost a gde je navraćao i sam Frojd, dok su na vestima slušali o vojnim uspesima crvene armije u tzv. „građanskom ratu“, komentarisali kako je armija dobro prošla s obzirom da joj je na čelu gospodin Bronštajn (Trocki) iz kafane.

Sabinin mlađi brat Isak, ugledni psiholog, na čiji se poziv vratila u novooformljeni Sovjetski Savez, bio je u to vreme u predsedništvu naučnog tela „Vreme“ (zajedno sa Trockim i Lenjinom kao počasnim članovima) vršeći istraživanja u oblasti psihologije rada. Isak je još kao šesnaestogodišnjak pristupio „terorističkoj“ partiji socijalista revolucionara, pa je čak prilikom jedne policijske racije pucao sebi u usta, ali je preživeo i oporavio se.

Težnja ka oslobođenju od tiranije sadističkog oca oličenog u društvenim i psihičkim strukturama podjednako je pulsirala u Sabini i Isaku i oboje su pali u borbi sa njim. Hitlerova ubilačka mašina samlela je Sabinu a kazna „sadističkog oca“ stigla je Isaka u licu Staljina.

Staljinizam je, između ostalog, bio i vid patrijarhalne normalizacije revolucijom destabilizovanog društva u kome je sve postalo podložno neprestanom eksperimentisanju. Umorni od stalne promene građani su se s izvesnim olakšanjem predali u čvrste ruke čeličnog oca. Retrogradni policijski birokratizam sasekao je krila svemu što je bilo poletno i avangardno pa se tako i psihoanaliza našla na udaru režima. Zabranjena je i proglašena za buržujsku i reakcionarnu izmišljotinu jevrejskog idealiste Frojda, koju je u Rusiji propagirao niko drugi nego narodni arhineprijatelj Jevrejin Trocki. Institut je zatvoren. A klinika Špilranove je prokažena kao mesto navodnog „seksualnog zlostavljanja dece“.

Nakon pobede doktrine o socijalizmu u jednoj državi, Jevrejski revolucionari, budući dosledni internacionalisti (a i Trockijevi sunarodnici), apriori su bili sumnjivi kao mogući pobornici svetske, i „permanentne“ revolucije. Sabinin najmlađi brat, boljševik Isak je umro u radnom logoru 1935. A tokom krvavog krešenda Staljinovih čistki 1937, kao narodni neprijatelji pogubljena su i dva njena preostala brata Jan i Emil.

U isto vreme, u nacističkoj Nemačkoj Frojdovi spisi su javno spaljivani, dok je Jung sa poštovanjem citiran. Sam on je pisao 1934:

„Arijevsko nesvesno ima veći potencijal od Jevrejskog… Najdragocenija tajna Germanskih naroda, kreativna i intuitivna dubina njihove duše bila je objašnjavana baruštinom banalnog infantilizma (od strane Frojda i njegovih sledbenika)… da li ih je strašni fenomen nacional-socijalizma, koji ceo svet posmatra zadivljenim očima, naučio nečem boljem?“ (Jung, Stanje psihoterapije danas).

U sudaru s nacional-socijalizmom stari Frojd se provukao za dlaku, i 1938 u poslednji čas se izvukao iz nacističkog smrtonosnog obruča u okupiranoj domovini, da bi tri preostala meseca svog života proveo u izbeglištvu u Londonu. Tri od pet njegovih sestara završile su u gasnoj komori u Treblinci: Marija, Paulina i Roza, a najmlađa Adolfina umrla je od unutrašnjeg krvarenja tokom deportacije.

Sabina je ponovo podnela, ovaj put konačne, konsekvence koje su drugi izveli iz njenog jevrejskog porekla. Na sličnu opasnost više puta je upozoravao Frojd, opominjući je da drugi ne zaboravljaju da je ona Jevrejka čak ni kad ona to zaboravi. Za vreme prve okupacije Rostova Sabina je, možda pod vlašću svoje stare fantazije o arijevskom Zigfridu koga rađa Jevrejka, odbila da beži tvrdeći kako „dobro poznaje nemačku dušu“ i da se „ništa loše neće desiti“.

Sadistički otac koji joj je oličen u Staljinu već ubio sva tri brata, uključujući Isaka revolucionara, nju je kao Jevrejku upletenu u Frojdov semitski krug i nemoguću ljubav sa arijevcem Jungom, dočekao u licu SS „čuvara trupla“ („Leibstandarte“ kako su se nazivale elitne jedinice delatne u tadašnjem Rostovu) impotentnog ubilačkog firera. Kada su, dakle, u julu 1942 Nemci po drugi put zauzeli Rostov, svi Jevreji su sabrani na centralnom trgu i zatim sprovedeni izvan grada do mesta zvanog zmijska jaruga gde su streljani i pobacani u masovnu grobnicu. Među njima je bila i Sabina sa svoje dve ćerke Renatom i Evom. Ponovno rođenje i Život to je značenje njihovih imena.

Na naslovnoj strani knjige života

Žene su već uveliko osvojile simboličke pozicije moći koje su nekada držali muškarci i pred njih se postavlja zahtev da budu Sudije, direktorke korporacija, zapovednice aparata prinude. Patrijarhalna muška fantazija o kažnjavajućoj (kastrirajućoj) ženi, sve se više ostvaruje se u uslovima neoliberalnog kapitalizma koji je u dobroj meri raskinuo veze s romantizmom. Brutalna eksploatacija prirode (tzv. prirodnog okruženja ali i tela i duša delatnih u društvenom okruženju), tokom klasičnog kapitalističkog perioda bila je kompenzovana romantičnim pribegavanjem nežnoj „ženskoj prirodi“ kao komplementarnoj drugosti s onu stranu biznisa i rata. Danas je, međutim, buržujski brend ravnopravnosti, ženama pokazao da i one mogu da čine isto što i muškarci: Da gule kožu sirotinji i da kažnjavaju nemoćne (poput izvršiteljki u Srbiji). Moderna otuđena žena koja tlači ili klasična žena kao mesto utehe otuđenom muškarcu, to je najviše što je kapitalizam mogao i može da ponudi kao modus ženske „slobode“.

Mimo toga u svakidašnjim uslovima kompetitivnog individualizma (ako se izuzmu „kvote“), žena mora biti bolja od muškarca da bi bila jednaka s njim, a jednaka ovde znači da bi uopšte opstala pored njega. Sabina nije bila ni Frojd ni Jung ali bila je svakako nešto beskonačno više od fusnote. Kronenbergov film pobudio je veće interesovanje za Sabinu Špilrajn (pošto se skopički nagon pretvorio u epistemofilički) nego sav njen naučni rad. Kaže se da je „nauka odsustvo predrasuda podržano prisustvom novca“, međutim, upravo je prisustvo novca to što diktira koje predrasude treba da budu odsutne, pa su i dalje neke stare hijerarhije prikrivene naučnom „nepristrasnošću.“ A proklamovana „nepristrasnost“, to ne treba zaboraviti, uvek je tačka gledišta vladajuće klase. To što povremeno odajemo zakasnelu počast nekim zapostavljenim heroinama prošlosti, ne sme da sakrije činjenicu da Sabine i danas ostaju fusnote.

U Sabininoj „Destrukciji kao uzroku nastanka“, glavni primer autodestruktivne komponente ljubavi, očekivano, jeste Hristos koji predstavlja čitavo čovečanstvo. Hrista-čovečanstvo ljubav vodi u smrt (povratak primordijalnoj majci) da bi kroz autodestrukciju zadobilo vaskrsenje (ponovno rođenje).

Sama komunikacija, podrazumeva najpre diferencijaciju psihičkih sadržaja „ja“ – nagon samoodržanja, i zatim dediferencijaciju, rastvaranje i asimilaciju „ja“ u „mi“ – nagon održanja vrste. Ali ukoliko reč „vrsta“ oslobodimo striktno biologističkog odjeka i povežemo je sa onim što Marks naziva „biće vrste“, tj. sa generičkim (sabornim) čovekom, onda se destruktivni nagon, nagon smrti psihoanalize, pokazuje revolucionarnom tendencijom ljubavi kao takve (na čemu, na svoj način, insistiraju i marksizam i hrišćanstvo).

Treba izmaći edipalne poluge eksploatacije i subordinacije ispod naših nogu („Ako neko dođe meni i ne mrzi oca… i majku, i ženu, i decu, i braću, i sestre, pa i život svoj, ne može biti moj učenik“ – Lk. 14, 26), ali bez kompenzacije za to odgovarajućom ideologijom nove moralne vrednosti: revolucionara, feministkinja, pravih hrišćana, itd., koja bi nas opet pasivizirala u nekom fiksiranom identitetu. Gde bi se uskoro ponovo dominiralo nad nama, kroz novo lice starih gospodara. Zajednice u kojima je to moguće, altiserovski rečeno, već postoje u pukotinama našeg društva[2] „izvan tržišnih odnosa i dominacije države“. One su možda tek fusnota u dosadašnjoj „predistoriji“ čovečanstva. Ali, čovečanstva ili neće biti, ili će ova fusnota postati naslov nove istorije sveta.


[1] Kada su u pitanju objavljena i neobjavljena pisma Sabine, Junga i Frojda, bolnički izveštaji i ostali slični dokumenti, uglavnom sam se oslanjao na: C. convington, Sabina Spielrein – Forgotten Pioneer of Psychoanalysis (2003). U pogledu, pak, njenih glavnih radova oslanjao sam se na: Sabina Spielrein – The Essential Writings of Sabina Spielrein Pioneer of Psychoanalysis – Routhledge (2018). A posebno mi je bio važan biografski sažetak Sabina and Isaak Spielrein, Magnus Ljunggren, Slavica Lundensia Vol 21 (2001).

[2] U svojim memoarima (The Future Lasts Forever) Altiser ističe kako oaze komunizma već postoje. Dok u svom poslednjem intervjuu za RAI Uno tvrdi: „Ostrva komunizma su svuda širom sveta, na primer: crkva, izvesni sindikati, takođe u pojedinim ćelijama komunističke partije…“ itd.

error: Content is protected !!