Nisam poznavalac sedme umjetnosti. Kada odlučim da nešto pogledam, idem na provjereno. Oslanjam se na preporuke bližnjih prefinjenog ukusa. Kit (The Whale) je bilo to provjereno. Koliko me je zaintrigirala sama naslovna fotografija filma, tužni pogled debelog i proćelavog Brendana Frejžera, toliko mi je i sam naslov bio zvučan. Kit, veliki sisar zavidne inteligencije, poznat i kao biblijski spasitelj pobunjenog proroka Jone, koga je u svojoj utrobi nosio tri dana.
Utroba kita, velike, trome, u biblijskom kontekstu bezopasne zvjeri, predstavljala je utočište jednom neposlušnom Božijem izabraniku u vrijeme njegovog nećkanja oko izvršavanja zadatka spasenja onih za koje je nosio odgovornost. Kasnije, u jevanđelju, ta trodnevna sigurna zona, prepoznata je i kao metafora centralnog događaja za hrišćane, tridnevnog Vaskrsenja.
Ne volim da zamaram prepričavanjem, i „spojlujem“ film, ali zarad čitljivosti daljnjih redova reći ću da je Kit priča o jednoj sedmici (posljednjoj) u životu morbidno pretilog profesora književnosti, koji ne izlazi iz svoga stana, predavanja studentima održava onlajn sa isključenom kamerom, a u životu mu se svakodnevno pojavljuje samo jedna prijateljica, istovremeno i medicinska sestra koja pokušava da vodi brigu o njegovom zdravlju.
Od samog početka u radnju se ubacuju i mladi hrišćanski misionar i profesorova kćerka buntovna tinejdžerka, zapravo ključna ličnost priče, a pred kraj i njena majka, profesorova bivša žena. Tu je i ličnost koji se nevidljivo, prisutna u odsustvu, provlači kroz priču, mladi preminuli profesorov ljubavnik, koji nas, povremeno navodi na krivi put u iščekivanju razvijanja događaja.
Krivica, emocija koja prožima čitav film, srž mučne atmosfere u koju ste uvučeni od početka, izvire iz samog izgleda nosioca radnje, a kako događaji kreću da se odvijaju i iz njegovih postupaka, neprestanog izvinjavanja i skrivanja. Dok mi naslućujemo njeno porijeklo i možda pretpostavljamo da ima veze sa zabranjenom ljubavlju (na šta nas navodi i pomalo agresivno prisustvo mladića misionara u filmu) profesora sa svojim studentom ili evidentije, zbog studentovog (Adamovog) samoubistva, radnja se ulaskom u „utrobu kita“ sedamnaestogodišnje djevojčice, i pravljenja poptune pometnje u njoj do samog kraja, počne rasplitati u drugom pravcu.
„Ono što mi smeta kod religioznih ljudi“, reći će sedamnaestogodišnjakinja samo malo starijem hrišćanskom misionaru fanatične denominacije Novi život „je što kada otkriju Boga povjeruju da su bolji od drugih. Kada otkriju svoju grešnost, počinju da nas ubjeđuju da su samo oni u pravu“. Zaista, misao koja ako smo iskreni prema sebi, jednostavno nije mogla a da se ne provuče kroz glavu bilo kome ko sebe vidi kao dio vjerske zajednice, iz sopstvenog iskustva reći ću, Crkve.
Možda taj narativ o izabranosti i spašenosti zaista čini svoje kada se samoprepoznamo na način na koji je to učinio carinik u jevanđelju. Možda nam pomaže da izađemo iz okova sopstvenih ograničenja s kojima smo se suočili i još težih gotovo neraskidivih okova krivice. Ako jeste tako, zašto nam se onda dešava da svojim stavom , nasuprot riječima, upadamo u osudu i uvodimo sebe u još veću opasnost da ne prepoznamo spasenje jer smo postali fariseji?
Kit je priča o tim težim okovima. To je priča o oštrici krivice čiji ubod glavni junak pokušava da anestezira do samouništenja. Majstorski reditelj, David Aronofski, ne prvi put, gradi psihološki profil čovjeka koji pokušava da se nosi sa sobom i svojim opsesijama. Ono što je posebno zanimljivo i precizno pogođeno jeste način na koji to u ovom slučaju čini.
Navikli smo na priče o samozaboravu kroz alkohol ili narkotike, ali hranu (sve prisutniju u funkciji antidepresiva) zanemarujemo. Kada je hrana u pitanju radi se o nečemu elemntarnom, što iako već odavno ne služi isključivo kao postulat za održavanje života, u svojoj primarnoj svrsi jeste. Ona nas održava u životu. I to ne samo fizičkom (u čemu zapravo i leži njena moć da se pretvori u oružje samouništenja), već i u mentalnom i emotivnom, jer ona je i ljubav, utjeha, pažnja i užitak. Ona je odnos sa majkom koja nas hrani, a u krajnjoj instanci i sa Bogom koji nam se na isti način daje na evharistijskom sabranju.
Krivica je, kako je prikazano i u filmu, smrt prije smrti, a hrana pokušaj da se vratimo u život koga gubimo jer ga nismo zaslužili i želimo da nam ga neko drugi vrati. Na kašičicu, na usta, u onoj istoj nevinosti u kojoj nam je dat na samom početku dok još nismo bili „krivi“ ili još nismo bili u prilici da realnu (a u ovakvim ekstremnim slučajevima gotovo nikada nije realna) ili naučenu, transgeneracijski prenesenu, krivicu osvjestimo.
Religiozni momenat u filmu, koji se od početka provlači, djeluje sporedno, ali služi svrsi mogućeg okidača krivice, osovine oko koje se vrti naša ispravnost, dostojnost, odsustvo ili prisustvo krivice i onaj fatalni osjećaj da smo bolji.
Profesor književnosti skriven u ogromnom tijelu koga izbjegava da pokaže, (samo)osuđen na smrt u istom, svaki put kada joj se približi (zbog užasnih asmatičnih napada ili morbidno visokog pritiska) i povjeruje da mu je konačno došao kraj, u sebi ponavlja ili čita (ili traži da mu neko čita) jedan isti esej o romanu Mobi Dik. Do samog kraja mi ne vidimo zašto to čini, ali u jednoj rečenici paralela sa njegovom egzistencijom je očigledna. Autor (autorka, kasnije saznajemo), kaže u eseju da je opisom kitova u romanu, pisac samo želio da nas „skrene sa svoje lične tužne priče“. Kitovi i u eseju bivaju prepoznati kao spas od tragedije „tužne priče“, odmazde ili samoodmazde, skrovište.
Religiozni mladić, pripadnik evidenstno rigorozne i misionarskom raspoloženju sklone hrišćanske sekte, takođe prepun fantomske krivice, pred sam kraj filma hvata se jednog novozavjetnog citata (a Bog je, kako je to sročio jedan moj divni zemljak, franjevac, „u rukama luđaka opasan“) i kreće u svoju, u takvom nastrojenju duha uvijek besmislenu, misiju spasavanja drugoga i izlaže nas konačno svojoj nezreloj i nakaradnpoj religioznosti. Tek u tom momentu u priči mi uviđamo da naš junak, sa tom vrstom krivice nema problem (mada to možemo da naslutimo od početka jer mu prisustvo misionara ni u jednom momentu ne smeta) i počinje da razvija klupko druge vrste krivice. One gadne koju u sebi nosimo svi od momenta kada sačinimo novo ljudsko biće i nazovemo se roditeljem.
Ljubav za Čarlija nije krivica (u filmu se govori o homoseksualnoj ljubavi, što u prisustvu pripadnika „Novog života“ i citata koji on pred kraj filma bira da čita Čarliju, može da nas ponovo navede na krivi zaključak), zaljubljenost je nešto što se desi, začin života koji svi želimo ili ga se rado sjećamo, jedan neophodni samozaborav i transcendencija nad učmalom i teškom svakodnevicom. Slatko i opojno stanje koje vodi u samozaborav, a samozaborav u krivicu.
Jer samozaborav nikada nije samo samozaborav, on je i zaborav drugog koji čini naše svakodnevno ja.
Čarli je svoju kći, koju sada mukom vraća u svoj život, napustio zbog jedne druge, povrh svega zabranjene ljubavi. Zbog traženja sebe, susreta sa samim sobom, koji ga je u očima svijeta činio nepodobnim ocem i vraćao u posebnu krivicu. A svaka krivica je višeslojna, besplodna i opaka. Usađena neprirodno na mjesto odgovornosti koja za razliku od nje jeste dio nas.
Susret sa drugim ljudskim bićem zahtjeva da se krivica nadiđe. Čarli pušta svoju kćer u svoju utrobu kita. U svoj svijet bolesti, samoće, destrukcije i skrivanja sopstvene „tužne priče“. U momentu njenog dolaska i njegovog neodustajanja od nje, on počinje da gleda oči u oči svojoj „tužnoj priči“, i suprotstavlja joj se na način da ne dozvoljava da ona predstavlja njegov kraj, već je pretvara u sopstveno spasenje.
Kćerka kojoj pridaje osobine koje ona možda i ne posjeduje, postaje njegovo „jedino dobro u životu“ (ona je i autorka eseja o romanu Mobi Dik, dakle, talentovana je), što ako smo uočili ono čime se on bavi i način na koji to radi, vidimo da je daleko od istine, ali u svjetlosti suprotstavljanja autodestrtukciji i pobjede nad bezdanom promašaja, dobija svoj smisao.
Čarli nije učinio „jednu dobru stvar“, već možda samo jednu, jedinu lošu. I to ne lošu kao krajnju vrijednost, jer nikada ne možemo unaprijed znati šta će se izoriditi kao krajnji ishod naših postupaka, već prosto nezgrapnu ili neodgovornu, jedinu koju je u tom momentu bio u stanju da izabere. Možda samo jednu od suludih opcija nemogućih izbora pred koje nas život neprestano stavlja.
Za razliku od velikog broja savremenih filmova okupiranih mračnom realnošću i nemogućnošću izbavljenja iz iste, Kit zadivljujuće daje (čak religioznu) nadu. Čarli osvaja ljubav, vraća je, izlazi iz sebe, korača prema ćerki, „svom jedinom zapostavljenom dobru“, i odlazi u svjetlost u kojoj „moljac ne izjeda i rđa ne kvari“. Koja ne baca sjenu na naše postojanje i koja preobražava naše nesavršenosti.
Tamo će i Alan moći da ga vidi onakvog kakav jeste, sada, nakon što je susret sa kćerkom učinio da ona već jeste.
