Prevodi i prepisi

Prirodna nauka i religija

I (1939)

U poslednjem veku, a delimično već i u prethodnom, široko je bilo rašireno shvatanje da su znanje i vera u međusobnom neizgladljivom sukobu. Među naprednim duhovima vladalo je ubeđenje da je došao čas da veru u što većoj meri zameni znanje; vera koja sama nije počivala na znanju bila je praznoverje, pa je kao takvu trebalo suzbijati. Po tom shvatanju, jedina funkcija vaspitanja sastojala se u tome da otvori put ka mišljenju i znanju, a škola, kao glavni organ narodnog vaspitanja, morala je da služi isključivo toj svrsi. Verovatno ćemo to racionalističko shvatanje samo retko, ako tako nešto uopšte i budemo činili, da izrazimo u tako grubom vidu, jer svaki razborit čovek odmah će uvideti jednostranost tako izraženog stava. Uvek je, međutim, dobro tezu malo zaoštriti; samo tada obelodanjuje se njena prava priroda.

Tačno je da se ubeđenja mogu najbolje podupreti iskustvom i jasnim mišljenjem. U tom pogledu mi ćemo se bezuslovno složiti i s najstrožim racionalistom. Međutim, slaba strana njegovog shvatanja jeste to da se ona ubeđenja koja su merodavna i potrebna za naše postupanje i vrednovanje nikako ne mogu steći samo tim pouzdanim naučnim putem.

Jer, naučni metod može da nas nauči jedino da shvatimo činjenice u njihovoj uzajamnoj uslovljenosti. Težnja ka takvom objektivnom saznanju spada u ono najuzvišenije za šta je čovek sposoban, i vi sigurno nećete sumnjati da mi je namera da potcenim dostignuća i herojske napore ljudskog duha u toj oblasti. Ali isto je tako jasno da od saznanja onog što jeste ne vodi put ka onom što treba da bude. Ni iz najjasnijeg i najpotpunijeg saznanja o onom što jeste ne može da se izvede cilj našeg stremljenja. Objektivno saznanje daje nam moćna oruđa za postizanje datih ciljeva. Ali poslednji cilj i nastojanje da se on postigne potiču iz drugog izvora. I nema potrebe da se posebno obrazlaže tvrdnja da tek postavljanje takvog jednog cilja i odgovarajućih vrednosti osmišljava naš život i rad. Saznanje istine je divno, ali kao vođ ono je tako nemoćno da ne može da dokaže ni opravdanost i vrednost naše težnje ka istini. Tu smo, dakle, suočeni s granicama čisto racionalnog shvatanja našeg postojanja.

Međutim, nije tačno da um nema nikakvu ulogu u postavljanju ciljeva i donošenju etičkih sudova. Kad neko uvidi da su za postizanje nekog cilja izvesna sredstva korisna, tada sama ta sredstva postaju cilj. Razum nam objašnjava vezu između sredstva i cilja. Ali čisto mišljenje ne može da nam da smisao poslednjih i osnovnih ciljeva. Postavljanje tih osnovnih ciljeva i vrednosti i njihovo učvršćivanje u svakodnevnom životu pojedinca – to je, čini mi se, najvažnija funkcija religije u društvenom životu ljudi. Ako se sada postavi pitanje otkud autoritet tim osnovnim ciljevima, ukoliko ih ne postavlja i ne obrazlaže um, jedini odgovor biće: oni postoje u zdravom društvu kao jaka tradicija, koja deluje na ponašanje, težnje i sudove pojedinca, oni su, dakle, delatni kao sile čije postojanje ne treba da se obrazlaže. Da oni postoje, to se ne dokazuje već se objavljuje otkrivenjem, delovanjem jakih ličnosti. Mi ne treba da pokušavamo da ih obrazložimo već da prosto i jasno shvatimo njihovu suštinu.

Najviša načela našeg stremljenja i naših sudova data su nam u jevrejsko-hrišćanskoj religijskoj tradiciji. Ona otelotvoruju visok cilj, i njega svojim slabim snagama možemo samo donekle da postignemo, ali on našem stremljenju i vrednovanju daje pouzdanu osnovu. Ako taj cilj odvojimo od njegove religijske forme pa pogledamo samo njegovu čisto ljudsku stranu, onda možemo na sledeći način da je izrazimo: slobodan i odgovoran razvoj pojedinca, da bi on svoje snage slobodno i radosno stavio u službu čitavom čovečanstvu. Tu nema mesta obožavanju nacije, klase, pa ni pojedinca. Zar svi mi nismo deca jednog oca, kao što se to kaže jezikom religije? Čak ni obožavanje čovečanstva kao apstraktne celine ne bi bilo u duhu tog ideala. Samo je pojedincu data duša. I velika je sudbina čovekova više da služi nego da vlada ili da se na bilo koji način nameće.

Ako se više obrati pažnja na sadržaj nego na formu, te reči mogu takođe da se shvate kao izraz osnovnog demokratskog stava. Pravi demokrat može isto tako malo da obožava svoju naciju kao što to može i religiozan čovek u našem smislu reči.

Pa kakvu onda funkciju, u svemu tome, imaju vaspitanje i škola? Oni treba da pomognu mladom čoveku da odraste u takvom duhu da mu osnovna načela budu isto tako nešto obično kao što je to vazduh koji udiše. Samo poučavanjem to ne može da se postigne.

Ako s tim visokim idealima uporedimo život i duh našeg vremena, onda ćemo, užasnuti, videti da je civilizovani svet u ozbiljnoj opasnosti. U totalitarnim državama sami vladari nastoje da unište taj duh humanosti, dok u manje ugroženim zemljama nacionalizam i netrpeljivost, kao i pritiskivanje pojedinca privrednim merama, prete da uguše tu najdragoceniju tradiciju.

Ljudi koji misle shvatili su koliko je opasnost velika, pa se svuda već traže sredstva da se doskoči toj opasnosti – traže se sredstva na području nacionalne i međunarodne politike, zakonodavstva i opšte organizacije. Takvi napori sigurno su preko potrebni. Naši preci, međutim, znali su nešto što smo mi, izgleda, zaboravili. Svako sredstvo ostaje samo tupo oruđe ako živi duh ne zna da ga upotrebi. Jedino ako jako želimo da postignemo cilj, neće nam nedostajati snage da pronađemo prava sredstva i da cilj pretvorimo u delo.

II (1941)

Ne bi smelo da bude teško da se složimo oko toga šta podrazumevamo pod naukom. Ona je viševekovni napor da se sistematskim mišljenjem što potpunije povežu primetne pojave ovog sveta. Da se smelije izrazimo: nauka je pokušaj rekonstrukcije postojanja putem pojmovnog shvatanja. Ali ako se upitam šta je religija, ne mogu tako lako da odgovorim. Čak i kada bih našao odgovor koji bi me privremeno zadovoljio, ipak bih bio čvrsto ubeđen da se sa mnom ne bi složili svi koji se ozbiljno bave tim pitanjem.

Zato ću najpre, umesto da postavim pitanje: šta je religija, da postavim pitanje: čime se odlikuje stremljenje čoveka koji na mene ostavlja utisak religiozne osobe. Religiozno prosvećen čovek jeste, čini mi se, onaj ko se, što je više mogao, oslobodio svojih sebičnih želja i zaokupljen je mislima, osećanjima i težnjama kojih se drži zbog njihove nadlične vrednosti. Čini mi se da su tu bitne snaga tog nadličnog sadržaja i čvrsta vera u njegov sveprevladan značaj, nezavisno od toga da li se pokušava da se taj sadržaj poveže s nekim božanskim bićem, jer inače ne bismo mogli Budu i Spinozu da ubrojimo među religiozne ljude. Religiozan čovek, dakle, pobožan je u smislu da on ne sumnja u značaj i uzvišenost onih nadličnih predmeta i ciljeva koji ne mogu i ne treba da se racionalno obrazlože. Oni postoje s istom nužnošću i prirodnošću kao i on sam. U tom smislu religija je prastaro nastojanje ljudi da imaju jasnu i potpunu svest o tim vrednostima i ciljevima i da stalno jačaju i šire njihov uticaj. Ako se u tom smislu shvate religija i prirodna nauka, onda je sukob među njima sasvim nemoguć. Jer, prirodna nauka može samo da utvrdi ono što jeste, ali ne i ono što treba da bude, i izvan njenog područja svi vrednosni sudovi i dalje su preko potrebni. S druge strane, religija se bavi samo vrednovanjem čovekovog mišljenja i delanja: ona nema prava išta da kaže o činjenicama i odnosima među njima. Po tom shvatanju, dobro poznati sukobi između religije i prirodne nauke u prošlosti bili su posledica nepoznavanja opisanog stanja stvari.

Primera radi, sukob nastaje kada religijska zajednica insistira na apsolutnoj istinitosti svega što stoji u Bibliji. To je uplitanje religije u oblast nauke; tu spada borba Crkve protiv Galilejevog i Darvinovog učenja. S druge strane, naučnici su često pokušavali da naučnim metodom dođu do osnovnih sudova o vrednostima i ciljevima, pa su tako dolazili u sukob s religijom. Svi ti sukobi uvek su posledica kobnih grešaka.

Čak i kada su religija i prirodna nauka sasvim jasno odvojene jedna od druge, ipak između njih postoje jake uzajamne veze i zavisnosti. Iako je religija ta koja postavlja ciljeve, ona je ipak u najširem smislu od nauke naučila koja sredstva doprinose postizanju ciljeva koje je postavila. Nauku, međutim, mogu da stvaraju samo oni ljudi koje potpuno prožima težnja ka istini i saznanju. A ta nastrojenost potiče iz religijske oblasti. Tu spada i vera u mogućnost da u svetu pojava važe racionalne zakonitosti, to jest da se taj svet može umom shvatiti. Bez te vere ne mogu da zamislim pravog naučnika. Taj odnos može slikovito da se prikaže: prirodna nauka bez religije sakata je, a religija bez prirodne nauke slepa je.

Iako sam gore već rekao da opravdan sukob između religije i prirodne nauke zaista ne može da postoji, ipak tu tvrdnju moram ponovo da u jednoj bitnoj tački ograničim, i to s obzirom na postojeći sadržaj istorijskih religija. To ograničenje odnosi se na pojam Boga U mladalačkom periodu duhovnog razvoja čovečanstva ljudska mašta stvarala je bogove po čovekovoj slici i prilici, za koje se mislilo da po svojoj volji određuju događaje u svetu ili da bar utiču na te događaje. Pomoću magije i molitve čovek je pokušavao da te bogove pridobije. Ideja o Bogu u današnjim religijama jeste sublimacija one stare predstave o bogovima. Njena antropološka priroda vidi se, na primer, u tome da se ljudi u molitvi obraćaju božanskom biću i mole ga da im ispuni želje.

Niko, naravno, ne poriče da ideja o postojanju svemoćnog, pravednog i predobrog ličnog Boga može čoveka da uteši, da mu pomogne i da ga vodi; a sem toga, zbog svoje jednostavnosti ona je dostupna i duhovno najnerazvijenijem čoveku. S druge strane, ta ideja ima velike slabosti, koje su se odiskona bolno osećale. Naime, ako je to biće svemoćno, svako zbivanje, uključujući i svaki ljudski postupak, svaku ljudsku misao i svako ljudsko osećanje i stremljenje njegovo je delo. Kako onda da pred takvim svemoćnim bićem čovek odgovara za svoja dela i misli? U kažnjavanju i nagrađivanju Bog bi u neku ruku sudio samom sebi. Kako je to spojivo s dobrotom i pravednošću koje mu se pripisuju?

Ta ideja ličnog Boga glavni je uzrok sukoba između religijske i naučne oblasti. Prirodna nauka nastoji da postavi opšta pravila koja određuju uzajamni odnos stvari i događaja u vremenu i prostoru. Za ta pravila, odnosno prirodne zakone, traži se da važe uvek i svugde – ona se ne dokazuju. Ona predstavljaju program, i vera u njihovu načelnu sprovodljivost temelji se samo na delimičnim uspesima. Ali jedva da će se naći neko ko će da porekne te delimične uspehe i da ih pripiše ljudskoj samoobmani. Činjenica da smo mi kadri da na osnovu tih zakona predvidimo, s velikom tačnošću i pouzdanošću, vremenski tok pojava u određenim oblastima ukorenjena je duboko

u svesti savremenog čoveka, čak i ako je on vrlo malo shvatio sadržaj tih zakona. Neka se samo seti da se kretanje planeta u Sunčevom sistemu može s velikom tačnošću unapred izračunati na osnovu ograničenog broja jednostavnih zakona. Na sličan način, iako ne s istom tačnošću, može unapred da se izračuna način rada elektromotora, prenosnog sistema ili radio-aparata, čak i kada je reč o novom tipu tih proizvoda.

Naravno, ako je broj činilaca u kompleksu prirodnih pojava prevelik, naučni metod zataji u većini slučajeva. Setimo se vremenske prognoze – tu je predviđanje nemoguće i za samo nekoliko narednih dana. Pa ipak, mi ne sumnjamo da smo pri tom suočeni s uzročnom povezanošću, čije su nam komponente uglavnom poznate. Događaje u toj oblasti ne možemo tačno da predvidimo samo zbog velikog broja činilaca koji su u igri, a ne zbog nepostojanja reda u prirodi.

Mnogo manje prodrli smo u biološke zakonitosti, ali smo ipak prodrli dovoljno duboko da bismo bar osetili delovanje krute nužnosti. Setimo se samo zakonitosti u nasleđivanju ili u delovanju otrova, alkohola na primer, na ponašanje organizama. Tu još nedostaje razumevanje dubokih opštih veza, ali ne nedostaje poznavanje same zakonitosti.

Što je čovek više prožet zakonomernošću svih događaja, to je čvršće njegovo ubeđenje da pored te zakonomernosti nema mesta za drugačije uzroke. Za njega ne postoji ni ljudska ni božija volja kao nezavisni uzrok prirodnih događaja. Nauka, razume se, nikad ne može da opovrgne učenje o ličnom Bogu koji se upliće u prirodne događaje, jer to učenje uvek može da se skloni u oblasti u kojima se naučno saznanje još nije prihvatilo.

Ja sam, međutim, uveren da bi takvo ponašanje predstavnika religije bilo ne samo nedostojno već i kobno. Jer, učenje koje ne može da se održi na jasnoj svetlosti već samo u mraku nužno će izgubiti svoj uticaj na ljude, što je nesaglediva šteta po napredak čovečanstva. U svoj borbi za etičko dobro učitelji religije moraju da budu dovoljno veliki pa da napuste učenje o ličnom Bogu, to jest da se odreknu onog izvora straha i nade iz kojeg su sveštenici u prošlosti crpli tako veliku moć. U svom delovanju oni bi trebalo da se oslanjaju na one snage koje mogu da usavrše dobrotu, lepotu i istinu u ljudskom rodu. To je, naravno, mnogo teži ali i neuporedivo časniji zadatak. Ta misao ubedljivo je izložena u knjizi Herberta Samjuela Vera i delovanje. Ako učitelji religije izvedu naznačeno očišćenje, oni će, nema sumnje, s radošću uvideti da naučno saznanje oplemenjuje i produbljuje pravu religiju.

Ako je jedan od ciljeva religije da što više oslobodi čoveka od sebičnih želja, žudnji i strahova, naučno mišljenje može religiji da pomogne i u drugom smislu. Doduše, prirodna nauka nastoji da otkrije zakone koji dopuštaju da se činjenice povežu i predvide, ali to joj nije jedini cilj. Ona takođe teži da otkrivene veze svede na što manji broj pojmovnih elemenata koji ne zavise jedan od drugog. U tom stremljenju ka racionalnom sjedinjavanju mnoštva ona beleži svoje najveće uspehe, iako je upravo tada u najvećoj opasnosti da bude žrtva iluzija. Ko, međutim, snažno doživi uspešne korake u toj oblasti, osetiće duboko poštovanje prema racionalnosti koja se ispoljava u stvarnosti. Pomoću saznanja on se uveliko oslobađa okova svojih nada i želja i pri tom oseća pogruženost pred uzvišenošću uma koji se otelotvoruje u stvarnosti i koji je, kad je reč o njegovim najvećim dubinama, nedostupan čoveku. Čini mi se, međutim, da je taj stav religijski u najvišem smislu reči. Zato verujem da nauka ne samo da religijski poriv čisti od antropomorfnih nanosa, već i da doprinosi religijskom oduhovljenju našeg razumevanja života.

Što više napreduje duhovni razvoj čovečanstva, to je, čini mi se, izvesnije da put ka pravoj religioznosti ne vodi preko egzistencijalnog straha, straha od smrti i slepog verovanja već preko stremljenja ka racionalnom saznanju. U tom smislu verujem da sveštenik mora da bude učitelj ako želi da izvrši svoj uzvišeni vaspitni zadatak.

 

Izvor: Istočnik, br. 5 (1993), 124–127.
Prevod: Božidar Zec

error: Content is protected !!