Zoran Grozdanov i Jürgen Moltmann, Zagreb 2017.
Jürgen Moltmann (1926–2024) – odlazak proroka suvremene teologije
Dana 3. lipnja 2024. umro je Jürgen Moltmann, njemački reformirani teolog, koji je veliki dio svoje karijere proveo kao profesor sustavne teologije na Sveučilištu u Tübingenu. Mnoge novinske agencije diljem svijeta prenose ovu vijest jer je Moltmann tijekom svojega života ostavio ogroman trag u teologijama svakoga kutka zemaljske kugle.
Moltmann je rođen u nominalno kršćanskoj obitelji te je u mladosti razvio poseban interes za matematiku i fiziku, s kojom se mislio baviti u svojemu životu. No, te interese i planove poremetio je Drugi svjetski rat kada je, kao sedamnaestogodišnjak, unovačen u njemačku vojsku, u protuzračnu obranu oko Hamburga koji je bio pod ogromnom paljbom savezničke avijacije. Nakon njemačkog poraza, odveden je u zarobljeništvo u Škotsku u kojemu je proveo dvije godine. To zarobljeništvo promijenilo mu je život. Ne samo da je u njemu postao kršćaninom, već se i po prvi puta susreo s prizorima njemačkih zločina i s postojanjem Auschwitza i drugih koncentracijskih logora.
Nakon svog povratka u Njemačku, krenuo je 1948. na studij teologije u Göttingen. Po završetku studija, prvo je radio kao pastor u jednoj župi blizu Bremena, da bi potom postao profesorom u Wuppertalu i Bonnu, odakle se preselio u Tübingen 1967. u kojemu je ostao do kraja svojega života. Preseljenje u Tübingen i preuzimanje tamošnje katedre sustavne teologije, dogodilo se nakon objavljivanja knjige Teologija nade 1964. godine, koja ga je lansirala u globalnu orbitu, i to ne samo teologije. Po njezinu objavljivanju u SAD-u, 1967. godine, knjiga je dospjela na prvu stranicu lista New York Times jer je predstavljala jedan od najvažnijih odgovora na tada dominantnu „teologiju Božje smrti“.
Tijekom svog boravka u Tübingenu, Moltmann je napisao sve svoje najvažnije knjige: Raspeti Bog: Kristov križ kao temelj i kritika kršćanske teologije (1972), Crkva u sili Duha: doprinos mesijanskoj ekleziologiji (1975), Trojstvo i kraljevstvo Božje (1980), Put Isusa Krista: kristologija u mesijanskim dimenzijama (1989) te Etika nade (2010). U akademskim krugovima dobro je poznata činjenica koja ukazuje na globalni Moltmannov utjecaj: niti o jednom teologu nije napisano toliko doktorskih disertacija za njegova života – oko pet stotina. Također, Moltmann je presudno utjecao na formiranje crnačke teologije u SAD-u, minjung teologije u Koreji te na onu na našim prostorima najpoznatiju – latinoameričku teologiju oslobođenja.
Moltmann je bio teologom u specifičnom razdoblju zapadnih društava i mišljenja. Sjećam se razgovora s jednim poznanikom, sada umirovljenim poslovnim čovjekom iz Njemačke, koji je početkom 1980-ih godina iz SAD-a otišao studirati teologiju u Tübingen. Uz teologiju je studirao i filozofiju, a uz to je bio i uvjereni ateist. Na moje pitanje zašto je Irac, ateist iz SAD-a studirao teologiju u Njemačkoj, rekao je sljedeće, kao da se ta mješavina identiteta sama po sebi podrazumijeva: „Ako si 1970-ih i početkom 1980-ih želio učiti o društvenoj promjeni, došao bi na tübingenšku teologiju“. U to vrijeme, u na tome su sveučilištu zajedno predavali teolozi kao što su Jürgen Moltmann, Hans Küng, Eberhard Jüngel, Walter Kasper, Ernst Käsemann i drugi. Poznato je da je na toj teologiji predavao i Ratzinger, no njemu je taj tübingenški zrak bio ipak preslobodan, kako je i sam napisao u svojoj autobiografiji.
Godine 1960-e i 1970-e bile su duboko obilježene onime što je Moltmann u svojoj autobiografiji Široki prostor (2006), nazvao „nadom“. Pokret za građanska prava crnaca u SAD-u, revolucije 1968. godine, u katoličkom svijetu Drugi vatikanski koncil koji je crkvu otvorio suvremenom društvu, Praško proljeće… sve su to bili pokreti i događaji koji su omogućavali (i) teolozima da zamišljaju i osmišljavaju budućnost drugačiju od one u kojoj su odrastali tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata.
Moltmannova teologija je gotovo u potpunosti biografska. Tijekom bombardiranja Hamburga, pored njega je poginuo njegov prijatelj, nakon čega se on pitao: „Gdje je Bog?“ Pitanje „Gdje je Bog?“ temeljno je pitanje na koje odgovara Teologija nade. Napisao je tu knjigu sa snažnim uvjerenjem da je crkva, ali i teologija, odustala od nade i premjestila je i Boga i nadu u ono „onkraj“ naših života. Eshatologija, nauk o nadi, postala je Pepeljugom suvremene teologije, napisat će Moltmann, koja se pojavljuje kada svi napuste zabavu. No, što je s promjenom ovdje i sada? Je li kršćanstvo usmjereno (samo) na spasenje duše i na izmicanje iz konflikata i problema suvremenog svijeta? Moltmann je u toj svojoj knjizi pokazao da se dogodilo upravo to – od crkvene i osobne pobožnosti pa do teologije – Bog je smješten u ono onkraj ili u nutrinu čovjeka, crkva i teologija izgubili su alat i jezik s kojim bi se bavili problemima suvremenog društva. Zbog toga, reći će on, mladi ljudi masovno napuštaju crkve jer im ne daju jezik, sredstvo, alat da se bave siromašnima, ugnjetenima ili obespravljenima. Ne daje im alat stvarne slobode, nego ih tješi životom nakon smrti čime doprinosi razvoju ili održavanju opresivnih poluga moći u današnjemu svijetu.
Dovelo je to crkve do krize identiteta, o čemu je pisao u svojoj narednoj knjizi Raspeti Bog iz 1972. Ili će se crkve zatvoriti u svoje dogmatske i moralne sustave i imati snažni identitet, a time biti i potpuno irelevantne za suvremenog čovjeka i društvo ili će se u ime relevantnosti uključiti u konflikte suvremenog društva, a time i postati tek još jedna od organizacija civilnoga društva, bez vlastitoga identiteta. Kako bi premostio ovu dihotomiju, Moltmann je utemeljio identitet kršćanina i crkve u raspetome Kristu. Kristu koji je razapet u ime zakona i u ime religije i njezinih elita zbog čega teologija, ali ni crkva nikada, ali baš nikada ne mogu biti prijatelji statusa quo ili legitimirati postojeće stanje ili postojeću političku vlast.
Moltmann je Boga izbacio iz ljudske nutrine ili onoga onkraj ovoga svijeta i smjestio ga je u budućnost, kao Boga koji ide ispred ljudi i ukazuje na budućnost koja se čini neizvjesnom i za koju je potreban čin povjerenja u tog istoga Boga. No, što je sadržaj te budućnosti? Upravo križ sa svim svojim konfliktima. Zbog toga će Moltmann vrlo uvjereno govoriti i pisati da se crkve, kršćani, moraju, ako se žele nazivati Kristovima, uključiti i predvoditi izgradnju bolje, nove budućnosti koja će u svojemu središtu imati žrtve svih pa i religijskih sustava. Na pogledu žrtava se gradi budućnost, upravo zato što se Bog nalazi među žrtvama i stoga teologija i crkva ne mogu biti nikakav partner ni prijatelj vlastima.
Takva teologija bila je vrlo bliska teologiji Johanna Baptista Metza, njegova katoličkog suvremenika, s kojim je izgradio jedan od najznačajnijih pravaca suvremene teologije – političku teologiju. Ta teologija bitno se distancirala od političke teologije Carla Schmitta, njemačkoga ustavnog stručnjaka i podržavatelja nacističkoga režima jer je u svoje središte stavljala društvenu kritiku koju religija iznosi, a ne teološku legitimaciju vlasti. Tako je zajedno s Metzom, Moltmann objavio knjigu Vjera i budućnost: eseji o teologiji, solidarnosti i moderni (1995). Obojica su također bili vrlo aktivni u kršćansko-marksističkom dijalogu, zajedno s Rogerom Garaudyjem, Milanom Machovecom i drugima.
Postoje još mnoge dimenzije Moltmannove teologije koje su presudno utjecale na suvremenu teologiju – knjigom Bog u stvaranju naglasio je ekološke aspekte kršćanske teologije, knjigom Duh života zalagao se za povratak karizmatskoga razumijevanja kršćanske službe i crkve, dok je u knjizi Trojstvo i kraljevstvo Božje pisao o modelu ljudskoga i društvenoga međudjelovanja na temelju međusobnih odnosa u Trojstvu, smatrajući da tim međutrinitarnim odnosima najbolje odgovaraju modeli demokratskoga socijalizma.
Budući da ovaj tekst pišemo za kontekst zapadnoga Balkana, naglasit ćemo i Moltmannovu političku teologiju jer je upravo ona najviše utjecala na teologe na ovome prostoru.
Moltmann na Balkanu
Djela i teologija Jürgena Moltmanna ostavili su značajan trag na naše teologije i teologe. Među ovih petstotinjak doktorskih disertacija o njegovoj teologiji, teolozi s ovih prostora napisali su, po mojim saznanjima, sedam ili osam (biskup Antun Škvorčević, isusovac Marko Matić, profesori sa zagrebačkog Katoličkog bogoslovnog fakulteta, Ivan Karlić i sestra Marija Pehar, profesor sa splitskoga KBF-a Ante Mateljan, profesor s Pravoslavne teologije u Foči, Darko Đogo, Lidija Gunjević te autor ovih redaka). No, onkraj tog strogo akademskog utjecaja, mislim da je važniji onaj koji se očitovao u tome da su Moltmannovi članci i knjige, a to svjedočim iz vlastitog iskustva, kolali poput kakvih pankerskih fanzina među nama studentima i tako ostavili trajni, formativni trag u našim životima.
Naravno, kao i sa svom kritičkom teologijom na Balkanu posljednjih pedeset godina, bosanski franjevci su prvi uveli Moltmanna na naš prostor budući da su prevodili njegove tekstove već početkom 1970-ih u sjajnome časopisu studenata Franjevačke teologije Jukić. Nakon toga, 1980-ih godina, hrvatski su isusovci preveli dvije njegove male knjižnice, Tko je čovjek? Te Krist da, Crkva ne koju je napisao s Walterom Kasperom.
Autoru ovih redaka, na kojega je Moltmannova teologija presudno utjecala, ključnu formativnu ulogu imali su tekstovi u spomenutom Jukiću, budući da sam nakon njih došao u posjed engleskoga prijevoda knjige Raspeti Bog koju sam, kao devetnaestogodišnjak, pročitao uz vrlo malo razumijevanja. No, rečenice poput:
„Crkva koja se ne može promijeniti kako bi u izmijenjenim prilikama bila prisutna za čovječnost čovjeka okamenjuje se i umire. Ona postaje beznačajnom sektom na rubu jednog društva koje doživljava rapidnu društvenu mijenu. Ljudi se pitaju kakva je još razlika pripadati ili ne pripadati toj Crkvi?“
ili pak
„Malovjerje se želi držati samog sebe i štititi samog sebe zato što je opsjednuto strahom. Ono želi štititi svoja ‘najsvetija dobra’: Boga, Krista, vjeronauk i moral zato što ono očito više ne vjeruje da su oni dovoljno jaki održati same sebe. Tamo gdje ‘religija straha’ prodire u kršćansku Crkvu, vjera biva silovana i ugušena od onih koji se smatraju njezinim najboljim čuvarima.“
progovarale su kontekstu u kojemu se nalaze i crkva i društva nakon pada komunizma, a time i vlastitome, osobnom kontekstu.
Intenzivnije prevođenje Moltmanna u Hrvatskoj događa se 2000-ih godina kada je riječki Ex libris objavio Raspetog Boga i Teologiju nade, da bi potom objavio i zbornike radova o Moltmannovoj teologiji Bog pred križem te Teologija: silazak u vražje krugove smrti. O četrdesetoj godišnjici Raspetog Boga. Ova potonja knjiga prevedena je i u SAD-u te je naznačila smjer nove balkanske kontekstualne teologije, utemeljene na onome što je sudionike te knjige, Branka Sekulića, Alena Kristića, Entonija Šeperića i autora ovih redaka, Moltmann presudno naučio: govoriti o Bogu ne može se bez stavljanja u prvi plan žrtava ratova 1990-ih i, što je Moltmann najviše naglašavao, o Bogu se ne može govoriti ogrnut u nacionalne zastave. Moltmann je u posebnome engleskome izdanju Raspetoga Boga, objavljenom povodom 40. godišnjice prvoga engleskog izdanja te knjige, u predgovoru naveo taj zbornik, uz latinoameričku teologiju oslobođenja, minjung teologiju te crnačku teologiju, kao teološko djelo na koje je presudno utjecala njegova misao. Napisao je u tom predgovoru:
„Balkan nije usamljen u ‘idolatriji nacije’… Ako će se na Balkanu ispunjena sjećanja iscijeliti mržnjom te će se nadići ‘nacionalno razmišljanje’, ekumenski i u Kristovu duhu te demokratski u smislu transnacionalnih ljudskih prava koja su svugdje primjenjiva – tek tada će se dogoditi uskrsnuće života iz ruševina i grobova. Moja teologija bliska je mojim prijateljima iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine.“
Golemi utjecaj na Moltmanna izvršio je Dietrich Bonhoeffer. Spomenut ću ovdje samo njegov stav da se o Bogu najlakše govori među nevjernicima. Taj stav posebno je bio značajan u Moltmannovoj teologiji jer, kako je prilikom jednoga gostovanja u Zagrebu rekao: „Kršćanstvo nije religija, nego mesijanski pokret u koji su uključeni svi koji sanjaju humaniju i bolju budućnost“. Krist, napisao je, nije razapet među dvije svijeće na oltaru, pa da je vlasništvo Crkve, već između dva zločinca na Golgoti, čime izmiče bilo kakvom religioznom i pobožnom prikazivanju i umirivanju savjesti.
Odlaskom Moltmanna završava se epoha teologa koji su živjeli u vremenu potrebe da teologija predvodi društvene promjene i to ne u ime religiozne vjere ili nekakvoga kršćanskog društva, nego u ime Raspetoga kojega je religijsko društvo i politička zajednica ubila. Teologija kao društveno-kritička sila koja širi prostore slobode? O tome sve manje znamo. Moltmannov odlazak velik je gubitak jer se njime malo pomalo gubi i memorija da je kršćanstvo kategorija oslobođenja od političkih i religijskih prisila. Danas pak živimo u vremenu tih prisila. I zato je Moltmannova teologija aktualnija nego ikada – kao trajni podsjetnik za kršćanstvo i crkva ne živi od dogmi, morala, raznih povijesnih identiteta, zakona i političkoga utjecaja, već od raspetoga Krista koji je donio slobodu od svega onoga što se danas nameće kao kršćansko, a u ime slobode drugoga, a ne samoga sebe i svojeg identiteta.
Strast za mogućim, boljim svijetom, Moltmannova je trajna ostavština. A taj se bolji svijet gradi na licima onih koji su žrtve tih istih dogmi, morala, raznih povijesnih identiteta, zakona i političkog utjecaja. Stoga, napisat će pokojni Moltmann: „Gdje god Crkva ne oslobađa ljude za kreativnu vjeru, nego umjesto toga širi religijsko, moralno i političko ugnjetavanje, mora doživjeti otpor u ime Krista.“
U ime tog otpora i nade koju si živio cijeli svoj život, adio profesore i adio majstore!
Izvor: Zoran Grozdanov, Pišem Moltmann, pamtim slobodu – Jürgen Moltmann (1926.-2024.), polis.ba, 7.6.2024.