Foto: Muzej Hercegovine, Trebinje
Imakule ima pedeset godina, ali izgleda kao da ima dvadesetpet. Širokog osmjeha, duge kose u sitnim pletenicama i savršenih nogu u kratkoj šarenoj haljini, zapravo je prva Afrikanka koju sam imala prilike da upoznam. Naravno, ništa od ovoga je ne čini izuzetnom. Čak ni činjenica da je preživjela genocid u Ruandi, pa ni način na koji joj je to pošlo od ruke (budući da je skrovište djelila sa još sedam žena), nisu ono u čemu je jednistvena.
Ako se počnemo baviti mučnim scenama koje opisuje u svojoj prvoj knjizi (do sada ih je napisala devet), koja je trudom gđe Stele Pavlović i udruženja Nefeš Haja, našla put i do našeg govornog područja, ostaćemo samo posmatrači sa zakasnjelom reakcijom, na ono što se desilo prilično daleko, gdje većina od nas nikada neće biti ni u prilici da se zadesi, što je jedan sasvim uobičajen (ne kažem i opravdan) ljudski faktor koji raslabljuje saosjećanje.
Neki, skloniji filozofiji, pravdoljubivosti i istinoljubivosti, će se opet i opet zapitati kako i zašto su takve stvari uopšte moguće, a oni naklonjeniji istoriji (kakvih je među našim mislećim sunarodnicima uvijek najveći broj), porediće to sa sopstvenim ili stradanjem svojih predaka prije dvadeset, sedamdeset, sto… godina.
Međutim, svi ovi načini čitanja (posebno posljednji, pokušaću objasniti zašto), mogu samo da nas udalje od onoga što je Imakule namjeravala da svijetu ostavi u amanet. Veo ćutanja, nepravde i pasivnosti koji je zaklanjao Ruandu u vrijeme jezivog genocida (u Ruandi je 1994, u roku od četiri mjeseca, ubijeno oko milion ljudi), podignut je, i danas se možemo posvetiti analizama i svjedočanstvima o tome šta se tamo desilo i na koje sve specifično jezive načine.
Ako je tako posmatramo, „Ostavljena da svjedoči“, samo je još jedna knjiga, napisana nešto sentimentalnijim jezikom, sa povješću o stradanju kakve su prošli milioni ljudi u različitim uglovima kugle zemaljske. I ako odmah zauzmemo taj ugao iz koga u tuđem stradanju pokušavamo da vidimo svoje, posebno nećemo biti u stanju da se udubimo u specifičnost njene situacije. Jer za saosjećanje je uvijek neophodno drastično odstupanje od sebe. Samozaborav i predavanje Drugome.
Imakule je genocid u svojoj otadžbini, nad narodom kome pripada (Tutsi), preživjela boraveći tri mjeseca u kupatilu dužine i širine jedan metar, sa još sedam žena. Nisu se pomjerale, razgovarale, niti su tješile jedna drugu. Jedino oruđe koje je imala kod sebe bila joj je krunica (Ruanda je većinski katolička zemlja), koju joj je poklonio otac. I Imakule je, u nemogućnosti da traži pomoć, vrišti i izloži se ubicama ne bi li na taj način okončala agoniju (jer to bi značilo i smrt ostalih sastradalnica u kupatilu), sa svješću da je njena brojna porodica teško mogla da pronađe još jedno takvo sklonište, pronašla Boga.
I o tome se, zapravo, radi u knjizi. O specifičnom, ličnom susretu sa Bogom u minijaturnom toaletu okruženom ubicama. O okretanju svijesti od ovoga gdje smo (jezivog, malog kupatila u konkretnom slučaju) ka vječnosti, i o smrti kao jedinoj izvjesnosti sa kojom je, kako svjedoči Imakule, moguć suživot.
Knjiga počinje citatom Viktora Frankla, a i bez toga, mnogi će se, čitajući, sjetiti čuvenog psihijatra i njegovog susreta sa smislom u sred pakla. Ali Imakulino iskustvo je jednostavnije i intenzivnije. Nju razmišljanje ne vodi nikuda (preživljavanje u zemlji kojom će vladati protivničko pleme ne nudi nikakav smisao), nema kuda, zna za Boga, ali Ga ne pita zašto, samo Ga moli što joj otvara Naručje u koje ona uspjeva da se sakrije.
Preživjela je i ostala sama. Bog sa kojim se zbližila u skrovištu postao joj je jedina bliska ličnost.
Nakon rata Imakule je tražila susret sa ubicom svoje porodice i na očigled i užas stražara koji joj je doveo ubicu, oprostila mu.
Predratni predsjednik Ruande proglasio je dužnošću svih građana da ubijaju, a poslijeratni da oproste svim ubicama koje se kaju. Možemo da se zamišljamo nad tim koliko je teško i jezivo odgovoriti i na jednu i na drugu „dužnost“, ali istorija nam svakodnevno svjedoči da su obe realnost. O prvoj se mnogo govori bez uzdržanja u opisima, ali kada je ova druga (oprost), u pitanju, svjedočenja su drastično oskudnija. I to je ono što Imakulinu priču čini posebno dragocjenom.
Svako kome se autentičnost Ruanđankinog susreta sa Bogom učini problematičnom, neka proba da oprosti bilo kakvu i najgluplju uvredu koja mu je nanesena, a svako ko je probao i zna da ne može, može uvijek da proba da se moli. I možda mu (nam) pođe od ruke.
O čemu, upečatljivo, potresno, nevjerovatno, ali ubjedljivo, u svojoj knjizi, svjedoči Imakule Ilibagiza.
