Nijedan grijeh nije Hristos silnije izobličavao od licemjerja, hipokrizije (grč. – pretvaranje, pretvorstvo, licemjerstvo). Zaista, nijedan grijeh tako očigledno ne projavljuje demonsko posunovraćenje čovjekove ličnosti, kao što to čini licemjerje. Dok druga sagrešenja potiču ili od nekog nesvjesnog pokreta pale prirode, ili od zle navike, ili od strasti koje čovjekom ovladavaju, licemjerje je uvijek svjesno, proračunato pristajanje na zlo i na neki način „predumišljaj“ mnogih drugih zala koja njime započinju i njime se krunišu. Licemjerje je grijeh protiv istine i iskrenosti i zato se uvijek skriva iza laži ili poluistina. Ono je grijeh ljudi koji žive i djelaju iza leđa drugih, hraneći se klevetama, ogovaranjima i podozrenjima. Zato ogovarači i klevetnici nikada ne govore licem u lice, jer lice čovjeka je – o tome smo već govorili – uvijek sud nama i sud nad nama.
„Čuvajte se kvasca farisejskoga, a to je licemjerje“ (Lk. 12,1), govorio je Gospod svojim učenicima. Jer „to malo kvasca sve tijesto ukiseli.“ Čovjek pokretan licemjerjem uvijek se kreće u močvarnim i tamnim dubinama ljudske prirode, gazeći tako dostojanstvo i svoje i drugih. Zato licemjerje nerijetko vodi ka najtežim grijesima.
Licemjeran čovjek je nesposoban i nespreman da svoje lice, dakle – svoje biće, pruži i okrene svecijelo, bezrezervno, ka licu drugog. Uvijek proračunato, uvijek mjereno i „krojeno“ prema sopstvenoj skrivenoj namjeri, njegovo lice je – bezlična maska. Zato je licemjerje ne samo dvolično već, u svojoj udaljenosti od Onoga u Čijoj svjetlosti vidimo svjetlost, uvijek pomračeno, tamno i potpuno bezlično. Dvoličnost, konačno, vodi u bezizlaznost, jer sam nosilac te maske kad-tad će morati sebi da postavi pitanje: ko je on ustvari?
Licemjerje, bez sumnje, svoju hranu traži na njivama laži. Ava Dorotej, veliki nastavnik duhovnog života, govorio je da laž nije samo i jedino izgovorena neistina, i da se, osim u riječi, može lagati i mišlju, ali i životom. Treba znati da nijedno zlo, nijedna neistina, čak ni sam đavo koji je „otac laži“, ne mogu prevariti čovjeka ukoliko ne uzmu lik vrline. I Apostol Pavle govori u Svetom Pismu da se „i sam đavo pretvara u anđela svjetlosti (2Kor. 11,14). Naš veliki pisac i mislilac Ivo Andrić, čovjek složenog života ali svakako bogatog iskustva napisao je: „Kad vidiš ovako čovjeka suviše sigurna u sebe i u ono što kaže, hitra i slatka na riječi, koji ti nudi što mu ne tražiš, odobrava što kažeš a ostaje pri onome što je namislio, znaj da je bestidnik i bezdušnik, i kloni ga se koliko možeš.“ Najočiglednija projava licemjerja, ne samo u ovo naše vrijeme već i u sva vremena, jeste ljudska sklonost ogovaranju, tj. lažnom svjedočenju na bližnje svoje u njihovom odsustvu. To tako očigledno odsustvo ljubavi pomračuje i truje ne samo one koji to (ne)djelo tvore, već i one koji su pasivni slušaoci, koji se ćutanjem saglašavaju i naslađuju. I tada i tako stradaju mnogi, i mnogi trpe štetu.
Ova očigledna pomračenost izraz je jedne suštinske duhovne neslobode, jer sloboda je svojstvo ličnosti, dakle svojstvo onoga ko svoje lice ogleda u licu drugoga, jasno i iskreno. Bježanje od lica drugoga, tj. skrivanje od sopstvenog odraza na njemu, projavljuje veliko duhovno siromaštvo. Čovjek koji gazi Lik Božiji u onome koga kleveće, uvijek je čovjek skučen i tjeskoban, zatvoren u sopstvenom malom svijetu samoobmane; to je čovjek za koga Apostol Pavle sa pravom kaže: „Vama nije tijesno u nama, nego vam je tijesno u srcima vašim“ (2Kor. 6, 12). To je čovjek tužan i zlokobno mračan; to je biće bez radosti.
Za onoga ko licemjerno živi drugi je uvijek prepreka, prijetnja, opasnost, a nikada brat, nikada sastavni dio njegovog bića, nikada saputnik i sapatnik na putu spasenja. Takav u sebi nema blagodati Božije koja nam daje život, jer Bog je istina a licemjerje je život u laži. Ono je duhovni kukavičluk, koji se skriva iza podozrenja ili laskanja. Ono je suštinsko okretanje leđa životu i odbijanje da se život prihvati kao što jeste: sapostojanje, saradnja, smireno svjedočenje Istine hođenjem u svjetlosti Lica Božijeg a prije svega radost i nada na život vječni.
Licemjerje, kao zla i zlokobna naklonost duše, za svoje najubojitije oružje ima upravo riječ ljudsku. Ono što bi trebalo da je organ slovesnosti, bogolikosti, posebnosti čovjekove spram sve tvorevine, tako postaje organ i oruđe zlobe, lukavstva i svake laži. U Svetom Pismu stoji: „Ako neko u riječi ne griješi, taj je savršen čovjek, moćan je zauzdati i sve tijelo“ (Jak. 3, 2). Zaista je jezik „mala vatra, a kako velike stvari zapali“ (Jak. 3, 5). A još u starozavjetno vrijeme, premudri car Solomon je govorio: „Pokrivaju neprijateljstvo usne prave, a koji iznose ogovaranja najnerazumniji su. U mnogom pričanju nećeš izbjeći grijeh, a čuvajući usta svoja bićeš razuman“ (Prem. Sol. 10).
Lažljiva usta i život licemjeran ogledalo su unutrašnje pomračenosti čovjekove, jer usta uvijek govore „od suviška srca.“ Takav čovjek pokazuje duboku podvojenost i razorenost svoje ličnosti. Ne može se sopstveni identitet graditi na poništenju tj. negiranju ličnosti drugoga, a naročito ne na prljanju lica drugog. Naprotiv, drugi je temelj na kome taj identitet treba graditi. Vrijeme u kome živimo sve otvorenije projavljuje očiglednu devalvaciju duhovnih i uopšte životnih vrijednosti. Sve češće postavljaju se pred nas ciljevi koji to nipošto ne bi smjeli biti. Čovjek je sve naviknutiji da živi sam, nemajući pritom svijest o tome da je takav život – pritajeno lagano umiranje. Dugo promovisani individualizam pokazuje se kao veliki promašaj, ili kao uspješno izveden projekat pun tuge koja vodi u smrt.
Potrebno je oživjeti i neprekidno oživljavati u sebi svijest o tome da jedino mjerilo našeg života, djelanja i svih naših odnosa treba da je Hristos, Koji je Put, Istina i Život. Pobuniti se protiv laži u sebi i oko sebe, i živjeti i hoditi u istini. Razmisliti o riječima nadahnutog jevanđelista koji govori: „Ako li u svjetlosti hodimo, kao što je On Sam u svjetlosti, imamo zajednicu jedni sa drugima“ (Jn. 1, 6-7). Jedino tako, ne zaboravljajući ovu neboparnu, gromku riječ Spasiteljevu: „Čuvajte se kvasca farisejskog, a to je licemjerje“, možemo steći nadu da će na nama, iako smo ljudi koji u svijetu žive i griješe, počinuti Car Nebesni, Utješitelj, Duh Istine Koji će nas očistiti od svake nečistote i spasiti duše naše.
Izvor: Vladika Grigorije, O licemjerstvu, vladikagrigorije.info.
