Predgovor pape Franje novoj knjizi blaženopočivšeg mitropolita Jovana Zizjulasa „Sjećanje na budućnost: Ka jednoj eshatološkoj ontologiji“
Imati u rukama ovu knjigu Jovana Zizjulasa, mitropolita pergamskog, budi osjećaj da mu još uvijek stežem ruku prijateljstva kojim smo bili povezani. Knjiga, koja izlazi posthumno, do mene stiže, kao što joj i naslov kaže, kao znak koji izvire iz prošlosti koja je oslobođena u Božijoj Budućnosti.
Jovana Zizjulasa upoznao sam 2013. godine, kada sam poželio dobrodošlicu delegaciji Vaseljenske Patrijaršije iz Carigrada, koja je u Rim u posjetu došla prilikom praznika Sv. Petra i Pavla. Ovaj susret učvrstio me u uvjerenju da od naše pravoslavne braće i sestara imamo još mnogo toga da naučimo kada je episkopsko soslovije i predanje sinodalnosti u pitanju.
U našim razgovorima tokom serije sastanaka, on je često pominjao temu eshatološke teologije za koju se već godinama trudi da je pretoči u knjigu. Dok smo se molili i promišljali o temi jedinstva hrišćana, prenosio mi je svoje stavove, koji su bili realistični. Naime, da će ono (jedinstvo), biti dostignuto tek na kraju vremena. U međuvremenu, pak, govorio je, dužni smo da učinimo sve što je u našoj moći, spes contra spem, da za njime zajednički tragamo. Činjenica da će jedinstvo da se ostvari tek na kraju ne bi smjela da u nama pothranjuje popustljivost i nečinjenje, jer treba da vjerujemo da je Budućnost već djelatna, kao „uzrok svega što jeste“. Budućnost koja dolazi u istoriju, a ne ona koja proizilazi iz same istorije. Ne naprosto kao kraj putovanja, već kao saputnica u našem životu, saputnica koja je u stanju da „oboji“ putovanje bojama Vaskrsenja i glasom Duha kojim ćemo se „sjećati novih stvari“.
Izbjegavao je da nas pogled isključivo u prošlost učini zarobljenicima, prije svega, drevnih zabluda, ili propalih pokušaja, kroz gomilanje negativnih naslaga i kroz ohrabrivanje stalnog nepovjerenja. Svi mi bolujemo od negativnosti gledanja unazad, a istinsko traganje za hrišćanskim jedinstvom time naročito biva ugroženo. Vrijednost naših tradicija treba da se pokaže kroz prokrčivanje puta, a ukoliko ga umjesto toga one zatvaraju, to onda znači da griješimo u načinu na koji ih interpretiramo, što nas čini zarobljenicima straha, privezanima za sopstveni osjećaj sigurnosti, čime rizikujemo da vjeru preobrazimo u ideologiju i mumificiramo istinu koja je u Hristu svagda život i put (Jn 14, 6), staza mira, hljeb zajedništva i izvor jedinstva.
Eshaton kuca na naša vrata u svakodnevnom životu, traži našu saradnju, raskiva okove, oslobađa za tranziciju ka dobrom životu. Za Zizjulasa se Crkva u samom srcu evharistijskog kanona „sjeća budućnosti“, uznoseći, jednako kao i on u poglavljima ove knjige, slavoslovlje „Onome koji dolazi“, pišući teologiju koljenopreklono, u očekivanju.
Ja bih zoru da probudim (Ps 108, 2). Stih ovoga Psalma poziva da sva moguća oruđa i glasovi čovječanstva zavape u želji za Božijom Budućnošću. Probudimo zoru u sebi, probudumo nadu. Zaista, osnov svega čemu se nadamo (Jevr 11, 1), onaj pokret koji konstituiše hrišćanstvo, jeste ukazivanje, opipljivo i svakodnevnogo ukazivanje na Njega „Koji jeste i Koji bješe i Koji dolazi“ (Otkr 1, 8).
Izvor: Pope pens foreword to book by late Metropolitan Zizioulas, Vatican, 15. X 2023.
Prevod: Dražen Tupanjanin