Prevodi i prepisi

Lepo

Lepo: plod koji gledamo ne pružajući ruku.

Lepo u prirodi: jedinstvo čulnog utiska i osećalja potrebe. Treba da je tako (u prvom redu) i odista jeste tako.

Umetničko delo ima autora, a ipak, ako je savršeno, ima u sebi nečeg načelno anonimnog. Oponaša anonimnost božanske umetnosti. Tako lepota sveta dokazuje postojanje Boga, koji je istovremeno ličan i bezličan, i ni jedno ni drugo.

Dvostruko silazno kretanje: kroz ljubav popraviti ono što je posledica teže. Nije li to dvostruko silazno kretanje ključ svekolike umetnosti?

Silazno kretanje, ogledalo milosti, suština je svekolike muzike. Sve ostalo služi samo tome da se stvori okvir.

Uzdizanje nota je čisto čulno uzdizanje. Silaženje je istovremeno čulno silaženje i duhovno uzdizanje. To je raj koji želi svako ljudsko biće: da bi nas silazna padina prirode vodila naviše, prema dobru.

U svemu što izaziva u nama čisto i autentično osećanje lepog, Bog je stvarno prisutan. Postoji kao neka vrsta otelovljenja Boga u svetu, a lepo je njegov ziak.

Lepo je eksperimentalni dokaz da je otelovljenje moguće.

Otuda svaka prvorazredna umetnost jeste u svojoj srži religiozna. (To ljudi danas više ne znaju.) Gregorijanska melodija jednako je svedočanstvo kao smrt mučenika.

Ako lepo jeste stvarna prisutost Boga u materiji, ako je kontakt s lepim u punom smislu te reči sveta tajna, zašto postoji toliko perverznih esteta? Neron. Je li to slično pohlepi kakvom se ljubitelji crnih misa bacaju na posvećenje hostije? Ili su to, što je verovatnije, ljudi koji nisu vezani za autentično lepo, nego za neku lošu imitaciju? Jer slično kao što postoji umetnost božanska, postoji i demonska. Sigurno je tu umetnost voleo Neron. Veliki deo naše umetnosti jeste demonski.

Strasni ljubitelj muzike često biva perverzan čovek – ali teško bi mi bilo poverovati u perverznost nekoga ko oseća želju za gregorijanskim pevanjem.

Mora da smo zaista počinili neke zločine koji su na nas navukli prokletstva, jer smo izgubili čitavu poeziju svemira

Umetnost nema danas pred sobom bliske budućnosti, pošto je svekolika umetnost delo zajednice, a danas više nema života u zajednici (postoje samo mrtve zajednice), kao i zato što je raskinut pravi savez između tela i duše. Grčka umetnost podudarila se s počecima geometrije i atletikom, srednjovekovna umetnost sa zanatima, renesansna umetnost s počecima mehanike itd. Od 1914. godine imamo potpun raskid. Čak i komedija je skoro nemoguća: ima mesta samo za satiru (nekada je lakše bilo razumeti Juvenala?). Umetnost će se moći preporoditi samo iz krila neke velike anarhije – biće to, bez sumnje, epika, jer će nesreća uprostiti mnogo toga… Uzaludno ćeš, stoga, zavideti Leonardu da Vinčiju ili Bahu. Veličina našeg vremena treba da izabere druge puteve. Uostalom, mora biti samotnička, nejasna i bez odjeka… (A nema umetnosti bez odjeka.)

 

Izvor: Simone Weil, La Pesanteur et la grâce, Paris: Plon, 1988.
Prevod: Petar Vujičić

error: Content is protected !!