Luj-Ferdinand Selin
Odlomak iz romana Putovanje na kraj noći kontroverznog i osporavanog Ferdinanda Selina, u kome glavni junak, Ferdinand Bardami (sam Selin, kažu književni teoretičari), svojoj mladoj – sanjarijama, lagodnim životom i u vezi sa njim izvještačeno uzvišenim mislima o ratu (koji, naravno, vode drugi) – objašnjava kako je kukavica, jedna je od književnih slika sa kojima sam se (imajući u vidu odnos prema ratu koji sam izgradila kako ličnim iskustvom istog, tako i nadahnjujući se hrišćanskim učenjem) najdublje i najiskrenije poistovjetila. Taj nedvosmisleni monolog izrečen od strane protagoniste romana u nervnoj bolnici, nakon postrumatskog ispada, i njegova iskrena ispovjest nakon objašnjena da se strah ne može izliječiti, najiskreniji su i najljudskiji vapaj ogoljen do same srži, zaodenut u umjetnost.
I više od toga, Lola, toliko me je strah, da čak i da umrem svojom prirodnom smrću, kasnije nikako ne dam da me spale! Hteo bih da me spuste u zemlju, da istrulim na groblju, mirno, spreman da možda oživim… Ko to zna? A ako me spale, Lola, razumete li, sa mnom je konačno gotovo… Kostur, uprkos svemu, još liči na čoveka… Ipak, može lakše da oživi od pepela… Pepeo znači kraj… Šta kažete na to?
Smrt je prirodna, ali mi ljudi nismo. Mi smo malo više (ili manje) od prirode, u zavisnosti kako se postavimo, ali nikada ona sama. Dah Božanski udahnut u biće stvoreno od zemlje, učinio je svoje. Kada nam neko kaže da je prirodno da se razmnožavamo, obitavamo u zajednici, jedemo, spavamo i da iz tog razloga mi treba, tj. obavezni smo da tako živimo, srdžba i pobuna neće dugo čekati da nas obuzmu. Svako zdravo ljudsko biće vapije za slobodom od prirode. I za slobodom od smrti kao prirodnom, iznad svega.
Ako nas uvjere i mi prihvatimo, da je sloboda od smrti nemoguća, onda protiv prirode započinjemo borbu na načine koje je sada suvišno i nabrajati, jer smo svakodnevno, u svijetu kome dominiraju informacije, izloženi inovacijama po tom pitanju.
Ali smrt i pored toga ostaje, a sa njom i varijacije na temu razloga za umiranje kao pokušaj eutanaziranja straha od iste.
Uzvišeni ciljevi kao što su odbrana slabijih, dobrobit budućih generacija i ostale ideološke matrice sa kojima niz dlaku, ma koliko se suprotnim činile, idu i hedonistički postulati o dobrom i udobnom životu prije nastupa strašne, prirodne nemani sa kapuljačom i kosom u desnoj ruci.
Ipak, iskustvo nas uči da ideološki principi popuštaju upravo srazmerno sa gledanjem smrti i svih njenih najodurnijih oblika u oči, a hedonizam srazmerno sa blizinom, dužinom uživanja u istom. I obitavanjem, takođe, oči u oči, sa njegovim najodurnijim oblicima.
Onda živeli ludaci i kukavice! Ili, tačnije, neka prežive ludaci i kukavice. Pamtite li, Lola, bar jedno ime vojnika iz Stogodišnjeg rata? … Jeste li ikada potražili samo jedno od njihovih imena? … Niste, zar ne? Ni od jutros… Eto vidite, Lola, da su poginuli bez razloga! Bez ikakvog razloga, budale jedne! To ja vama kažem. I dokazao sam. Jedino je život važan!
I u pravu je Ferdinand Bardami, život je važan. I borba za njega koja se vodi na više bojišta ostaje prioritet ljudske vrste.
Viktor Frankl je potencirao unutrašnje bojište za život, koje potencira i hrišćanski način prihvatanja realnosti. Čovjek da bi živio mora da pronađe svoje mjesto unutar konteksta koji ga uzdiže nad prirodom. Izvan toga, on ostaje samo ograničen (prirodom) i nedovoljan samome sebi, ma koliko puta (uspjehom u ekstremnim sportovima, ovladavanjem sopstvenom tjelesnošću ili, na kraju, promjenom pola) mu se činilo da je prirodu pokorio.
Logor (Franklovo iskustvo) jeste esencija iskustva svijeta u kome se vodi neprestana borba za čovjeka, „duhovnog aristokratu“ koji ispunjava svoja naznačenja, uzdizanja i sebe i ostale tvorevine iznad granica prirode, i mjesto na kome možemo da dobijemo najjasniju sliku šta to znači. Jer čitavo naše iskustvo života jeste sa izvesnim nijansama logorsko iskstvo. Neslobodni od prirode, mi se bacakamo sa jednog na drugi kraj logora.
Viktor Frankl
Neosporno je Franklovo mišljenje da sloboda ne biva nužno prebacivanje van granica bodljikave žice i da se stiče unutrašnjim izborom da budemo to nešto veće od samoga sebe. Da dosegnemo Smisao, kako je on to nazivao. I zaista vjerujem da svako iole misleće ljudsko biće može da se pronađe u njegovoj teoriji. Ali, rekla bih da ni ona ne ostaje bez problema ako je, kao i svaku ljudsku mudrost koja korespondira sa višom Istinom, uglavimo u nekakav ideološki okvir i time predstavimo onim što ona nije.
Smisao ne može biti ideologija, niti učenje koje može da se predstavi kao univerzalno. Takođe, niti biti čovjek, kao ikona Tvorca, ne može da se nauči kroz spoljašnje teorije ili zakone. Smisao ima u sebi izuzetno ličan karakter, i izuzetno stvaralački karakter. I možda je to ono najteže za razumijevanje i dostizanje.
Smisao i stvaralaštvo kao krajnji dometi etičkog djelovanja ne dozvoljavaju pojednostavljivanje života, niti strah od istoga. Smisao i stvarlaštvo mogu da nas vode preko močvara pada do nade na vaskrsenje, ili preko borbe za vrlinu do granica očajanja. I jedan i drugi put podrazumijevaju strah od smrti, ali ne i strah od života.
Selin u pomenutom romanu opsuje svoje iskustvo Prvog svjetskog rata i posleratnog perioda turobne atmosfere neskrivenih predosjećaja novih sukoba kojima, kako se pokazalo i pokazuje se, kraj nikada neće doći. Svijet je razočaravajuće mjesto, a čovjek sebično i depresivno stvorenje koje se gnijezdi unutar tog svijeta. Njegova priča je priča o toj sebičnosti i palosti. Ona je ispovjest o svemu tome, ogoljavanje bez zadrške, ali u kome volja za životom, ili tačnije rečeno preživljavanjem nadilazi svu tamu „kraja noći“.
Ta, naizgled, kukavička borba za goli život može se tumačiti kao površna i gadna igra na šahovskoj tabli koja se zove realitet. Može nam se učiniti surovom i bijednom i takva često i jeste, ali odbaciti ga, prezreti, znači ne samo odbaciti dar života, već i ne dati mu ni šansu da bude „odjenut“ ili bar pokriven nekakvim pokrivalom ljudskosti ili, franklovski rečeno, smisla.
A sa smislom, dolaze i one nedosljednosti i „anomalije“ (mi ćemo ih nazvati dobrotom) u našem (sebičnom) postojanju, o kojima su govorili filosofi, a koje imaju moć.
Samo im treba pustiti da se razmašu.
Nakon što ostanemo živi.
