Ali, ako se iza maske zajednice krije masa, onda se nalazimo u problemu, koji ćemo sve teže moći da detektujemo. Jer voljeti masu je besplodno i besmisleno, ali nije teško.
Stojana Valan
Crkva je zajednica. Na prvi pogled, jasno kao dan. Svi mi koji se okupljamo na Liturgiji, pričešćujemo Tijelom i Krvlju Hristovom, bilo gdje na kugli zemaljskoj, dio smo te zajednice. Mi smo Crkva. Ali „mi“ je uvijek problematična zamjenica. Upućuje na zajedništvo, jedinstvo, i, naravno, ljubav idealnu za sumnjive interpretacije. „Mi“, u Crkvi, znači biti Jedno Tijelo.
„I biće dvoje jedno tijelo“ (Post. 2, 24) ili „a vi ste tijelo Hristovo“ (1. Kor. 12, 27) riječi su koje su kroz istoriju dobijale različita i različito uspješna tumačenja. Biti jedno tijelo ne znači uvijek i biti jedan um. I dijelovi tijela imaju um. Vegetativni nervni sistem funkcioniše nezavisno od gazde u korteksu velikog mozga. Interpretacije jednog tijela muža i žene posebno su izmicale zdravoj duhovnosti (da ne kažem razumu, iako jedno potrebuje drugo), osnovnom ljudskom saosjećanju, a o ljubavi da i ne govorim.
I taj grubi, besmisleni, prije svega, nehrišćanski, seksizam je iz istog izvora. Negiranje Drugoga kao ličnosti sa posebnim, od Boga darovima, iščekivanjima, afinitetima i moćima posljedica je tragiče inverzije zajednice u masu.
Genijalni španski filozof Hose Ortega i Gaset modernog čovjeka opisuje kao čovjeka mase koja je „zbir pojedinaca koji ni po čemu nisu naročito istaknuti“. Možda bi se nekome u takvoj definiciji učinilo da nema ništa loše, da se radi o zajednici skromnih, krotkih ljudi koji ne žele fokus pažnje na sebi, ali u pitanju je opasna varka. Bog čovjeka stvara sa naročitim i istaknutim darovima („ne može se grad sakriti kad na gori stoji“ [Mt. 5, 14]) koje je ovaj dužan da koristi u svrhu upravljanja tvorevinom.
U tom smislu čovjek je „duhovna aristokratija“ (Berđajev) koja ima priziv da u svijetu igra ulogu samog Boga. Naravno, kvalifikacija koju podrazumijeva takva uzvišena djelatnost nije nešto gotovo pretpostavkom Božijeg dara. Ona podrazumijeva lični asketizam, kojim se otvaramo za Drugoga kao osnovnu jedinicu zajednice. Ako je Drugi nevidljiv, zajednica ne postoji. Postoji samo masa u kojoj je „drsko razlikovati se“ i koja nameće svoju prosječnost, prostotu i odsustvo interesovanja za stvari duha kao normu.
U tom pogledu masa je brutalna. Stapanje je neminovno i obavezno, a svako istupanje se strogo kažnjava. Pojedinac mase možda nema zakonsku (kanonsku) moć da Drugog isključi iz svoje grupe, ali ima mnoštvo sredstava kojima će ga prikazati nepoželjnim, neprihvatljivim, nepotrebnim i prije svega nevidljivim.
A u svijetu materijalne hegemonije nevidljivost je nepostojanje. U zajednici, ako bilo ko prestane da postoji, ona krvari. Zbog patnje zbog odsustva bilo kog člana metafora Tijela je uvijek bila najjasniji prikaz. Svi možemo zamisliti, ako i nismo iskusili, tragediju postojanja bez ruke, noge…
Masa, sa druge strane, nema ni ruke ni noge i ta amorfnost je ono što je čini jačom i otpornijom. U lažnom obličju zajednice ona „preuzima aktivnosti svojstvene eliti što je“, kako kaže Hose Ortega i Gaset, „zlo“. Taj katastrofični duhovni prevrat više ne poznaje aktivnost koja traži posebnu nadarenost, rasuđivanje ili bilo šta od darova Duha utisnutog u čovjeka. U njemu prestaje da postoji čovjek i više ga nije potrebno zaštiti. Prvenstveno od sebe.
Blagodat Duha Svetoga ne djeluje masovno. Duh silazi pojedinačno na svakog apostola prilikom pedesetnice. Ono što je za um apstraktno u crkvenoj umjetnosti se otkriva nedvosmisleno. Na svakog apostola, na ikoni Pedesetnice, silazi plamena kap (jezičak) Svetoga duha. I kao i na Pavla koji istorijski tom događaju nije prisustvovao, tako i na sve nas u svakom vremenu. Ni u drugim slučajevima ikonografija ne poznaje pojavu mase. Bez obzira na mnogobrojnost skupa koji prikazuje, ne postoji bezlično mnoštvo. Svaki posebno osvjetljen lik prisutan je sa svojom jedinstvenošću i posebnim smislom svoga prisustva baš na tom događaju.
Kada zanemarimo tu činjenicu iz želje da se prepustimo, ne mislimo ili još češće, ne osjećamo (što se kod zdravog čovjeka uglavnom svodi na jalov pokušaj) pretvaramo se u masu koja apstraktno vjeruje, apstraktno djeluje i apstraktno voli tj. ne voli. Jer ljubav, koja zajednicu čini onim što ona jeste, ne može bez konkretnog bića, nesavršenog, čak gadnog i odbojnog da bi mogla da voli, da se razapinje i funkcioniše na prirođen joj način.
Ispod svake maske (epidemiološke kakvu sada nosimo ili bilo koje nematerijalne koju u životu sami sebi navlačimo) unutar zajednice, nalazi se ličnost koja je neophodna toj zajednici i koju maska ne može da sakrije, a ni ona sama nema potrebu da to čini.
Ali, ako se iza maske zajednice krije masa, onda se nalazimo u problemu, koji ćemo sve teže moći da detektujemo. Jer voljeti masu je besplodno i besmisleno, ali nije teško. Dostojevski je davno, kroz Ivana Karamazova, uzviknuo da je moguće voljeti samo čovječanstvo, ali ne i čovjeka. Čovječanstvu kao masi možemo pripisati osobine koje mi želimo i nametnuti obaveze koje mi smatramo jedino ispravnim. Ali uklopiti se u masu, nosi u sebi tragičnu komponentu gubljenja svog ja.
Ma koliko toplo i udobno tamo djelovalo, unutar mase potrebna je neka vrsta negativnog asketizma, gušenja istinske čovječnosti zarad opštih postulata i pravila postavljenih od strane populističke „elite“, koja masu predvodi i ima za cilj izjednačavanje i postavljanje pod „najmanji zajednički imenilac“. Kada se učini teškim, jer se čovjekova istina buni protiv takvog ustrojavanja duha, a mi nastavimo da se trudimo, to nikada nije podvig.
Podvig ne poznaje silovanje svoje ličnosti da bi se podilazilo zahtjevima mase i populizma, već upravo suprotno, da im se kroz predavanje i ljubav prema svakom pojedinačnom članu, suprotstavi.
Masa Drugoga doživljava kao teret, i svako opterećivanje njegovim postojanjem vidi kao neprihvatljivo.
Pitanja duha traže odgovore koje masa nema, a zajednica obraćajući pažnju na pojedinca na njima insistira i ne može da skrene pogled ili se sakrije iza nerazumljivosti.
I kada „vidimo kao u ogledalu“ (1. Kor 13, 12), ipak vidimo. Pogledom koji doduše, iščekuje izoštravanje, ali i dalje je uprt ka vječnosti. I svaki put kada nam neko iz zajednice skrene pažnju da teške teme nisu za nas, snishodljivo ili pokušavajući biti duhovit, predlažući da pričamo o „cijepanju drva“, zbog bojazni da od puno mozganja ne skrenemo sa „pravog puta“, sasvim je legitimno da se zapitamo u kom pravcu je krenula ta zajednica. I zaista treba da se uplašimo i učinimo što je u našoj moći da je skrenemo sa puta bezlične, jednoumne i, na kraju, vrlo opasne mase.
