Dijalozi

Teologija koja gradi mostove (Razgovor sa Miroslavom Volfom)

Miroslav Volf

Miroslav Volf je jedan od najuticajnijih hrišćanskih teologa današnjice. Rođen je 1956. godine, u Osijeku. Studirao je teologiju u Jugoslaviji, Nemačkoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Predaje na prestižnom Jejl Univerzitetu, a takođe je i direktor Jejl centra za veru i kulturu (Yale Center for Faith and Culture). Autor je nekoliko knjiga i desetine studija na nemačkom, engleskom i hrvatskom jeziku, pre svega, iz oblasti političke teologije, mirovnih studija i sl. Posebno treba pomenuti njegove knjige Zukunft der Arbeit – Arbeit der Zukunft. Der Arbeitsbegriff bei Karl Marx und seine theologische Wertung (1988); Exclusion and Embrace (1996); After Our Likeness (1998); Allah: A Christian Response (2011); A Public Faith: On How Followers of Christ Should Serve the Common Good (2011). Sa prof. Volfom razgovarali smo o delovanju vernika u javnoj sferi, islamskom fundamentalizmu, ali i o tome da li su srpski čitaoci na pravi način razumeli njegov odnos prema zločinima u poslednjem i pretposlednjem ratu na ovim prostima, na čemu trenutno radi itd.

Da počnemo razgovor prisećanjem na Vašu prvu knjigu… Mnogi ne znaju da je Vaša prva objavljena knjiga bila posvećena poznatom srpskom pesniku Aleksi Šantiću. Nedavno sam je pročitao i mogu Vam reći da je prava šteta što se pored, političke teologije, niste više bavili i teopoetikom.

Smatram se teologom condition humaine i iz toga razloga političkim teologom. Držim da treba razlikovati ali ne i razdvajati osobnu, pa čak i poetičku teologiju, od političke teologije. Bog je Bog cijele stvarnosti, i teologija se stoga treba baviti cijelom stvarnošću. U tom kontekstu treba razumjeti i moj veoma skromni pokušaj da teološki mislim s Aleksom Šantićem.

Dosta ste pisali o delovanju vernika u javnosti. U Srbiji, pa i u tzv. regionu, još uvek vlada konfuzija i nije jasno na koji način regulisati odnos crkve i države, koja je uloga crkve u javnom životu i sl. Jedni smatraju da crkva treba da bude ne samo odvojena od države nego i potisnuta iz javnog života, drugi priželjkuju teokratiju itd, itd. Koji je, po Vašem sudu, najbolji model saradnje crkve i države i da li je religija samo privatna stvar? Koja od političkih opcija je, po Vašem mišljenju, kompatibilna sa hrišćanstvom?

Smatram da religija – konkretno, kršćanska vjera – nije samo privatna stvar. Dakako, ona je privatna u smislu da se odluka da se bude sljedbenik Kristov donosi u srži čovjekova bića, u srcu. Ali kršćanski se život živi u užoj ili široj javnosti, a ne samo u čovjekovoj unutrašnjosti. S obzirom na politiku, zastupam angažiranu vjeru – pa stoga i angažiranu teologiju – i protivim se potiskivanju crkve iz javnog života, ali pod uvjetom da crkva priznaje slobodu vjerskog opredjeljenja i jednako dostojanstvo svakoga čovjeka. Crkvi koja negira vjersku slobodu, koja samu sebe nameće drugima uz pomoć države, treba se suprotstavljati. Zastupam javnu vjeru koja se ipak princijelno razlikuje od politike, koja kulturološki pretstavlja distinktnu domenu, što je jedna od važnih posljedica monoteizma. Po mome mišljenju, politički pluralizam je opcija primjerena suvremenomu svijetu, koji je po naravi pluralističan. Ta je opcija duboko kršćanska. Nju su pripremili rani crkveni oci a izumili su je protestantski kršćani, konkretno Tomas Holvejs početkom 17. stoljeća u izbjeglištvu u Amsterdamu. Tu opciju su također prvi institutionalizirali kršćani, Rodžer Vilijams na Rod Ajlandu sredinom 17. stoljeća.
Pitate o suradnji države i crkve. Suradnja je jedan oblik odnosa crkve i države. Suprostavljanje državi je drugi. Povlačenje iz politike je treći. Sva tri oblika odnosa, i drugi oblici pored ta tri, mogu biti legitimni, i ne može se unaprijed kazati koji tih odnosa je primjeren kojoj konkretnoj situaciji, a može biti situacija u kojima crkva živi u sve tri spomenuta odnosa prema državi u isto vrijeme. Veliki protestantski teolog prošloga soljeća, Karl Bart, s pravom je tvrdio, međutin, da crkva nije, i ne može biti, „pouzdani partner“ državi. Razlog je jednostvan. Crkva je odgovorna da bude poslušna nadasve Bogu a Božje zapovijedi, nadasve da se ljubi bližnjega, uključujući to i neprijatelja, kao samoga sebe i državni zakoni često se znaju razlikovati.

Islamski fundamentalizam je danas jedna od najvećih pretnji svetskom miru. Bavili ste se islamom, nedavno ste objavili i knjigu „Alah“… Kako gledate na taj fenomen?

Islamski fundamentalizam smatram značajnim problemom u globaliziranom svijetu, pogotovo za kršćane koji žive u većinski islamskim državama, ali ga ne bih svrstao među najveće prijetnje svjetskom miru. Smatram da su veliko raslojavanje siromašnih i bogatih, uništavanje okoliša, umjetna inteligencija te silovito bujanje nacionalizma veće prijetnje svjetskom miru. Ja sam se pitanjem islama samo djelomično bavio zbog prijetnje fundamentalizma. Važniji razlog je općeniti odnos između kršćanstva i islama, dvije najbrojnije religije u svijetu. Ti odnosi mogu biti napeti i bez fundamentalizma na jednoj ili drugoj strani. S druge strane, smatram da kršćani i muslimani mogu u mnogome surađivati, na primjer, suprotsavljati se civilizaciji koja živi „samo o kruhu“ te smatra da je glavni cilj svih važnih institucija – ekonomije, politika, obrazovanja, na primjer – „pretvaranje kamenja u kruh.“

Vaši čitaoci u Srbiji, pri tome ne mislim na one nacionalistički orijentisane, zameraju Vam što u svojim tekstovima naširoko govorite o zločinima Srba za vreme ratnih sukoba devedesetih, dok hrvatske zločine pominjete tek uzgred. Takođe, primećuju da u Vašim radovima gotovo da i ne pominjete Jasenovac i druga stratišta u nacističkoj NDH. Jedan teolog mi je nedavno, u privatnom razgovoru, rekao: „Neshvatljivo je da Volf, kao Moltmanov đak, ne pominje Jasenovac. Zamisli da u Mecovim ili Moltmanovim tekstovima nema Aušvica…“ Da li su čitaoci u Srbiji stekli pogrešan utisak ili je nešto drugo po sredi?

Moj djeda po majci, porijeklom Čeh, bio je na prisilnom radu u Njemačkoj, a komunisti su ga šikanirali zbog toga što je bio baptistički propovjednik. Otac, porijeklom Hrvat i Nijemac, je bio uvjereni socijalista sve dok skoro nije izgubio život na komunističkom „maršu smrti“. Samo nekoliko mjeseci prije toga, kao osamnaestogodišnjaka njega je ustaška policija uhvatila u Zagrebu u pokušaju da od domobrana, gdje je bio pekar, prebjegne u partizane, i on se spasio sposobnošću da u kritičnim trenucima preslušavanja uvjerljivo laže. Nakon obraćenja Kristu na tom istom maršu smrti, postao je pentekostalni propovjednik. I otac i djed, trpjeli su kako od fašista tako i od komunista. U knjizi „Isključenje i zagrljaj“ sam pisao nadasve o hrvatskim žrtvama zato što je to tekst o ratu u devedesetim godinama. Kada je knjiga bila prevedena na hrvatski, hrvatska publika ju nije srdačno primila. Bio sam u knjizi, tako mi je bilo rečeno, prekritičan prema Hrvatskoj, prema njenoj politici, uključujući tu i pitanje NDH u Drugom svjetskom ratu. Dakako, u knjizi sam više bio kritičan prema Srbiji i srpskoj politici. Trećina Hrvatske je bila pod okupacijom. U to su vrijeme mene, koji sam bio dosljedno kritičan prema Tuđmanovoj nacionalističkoj politici, prijatelji pitali o kritičkim stavovima teologa u Srbiji prema Miloševiću i njegovom nacionalizmu i agresivnom ekspanzionizmu. Odgovorio sam im da je moja odgovornost osuđivati ono što zaslužuje osudu u Hrvatskoj bez obzira kako se srpski teolozi postavljaju prema srpskoj politici. Mislim, dakle, da su moji čitatelji u Srbiji stekli krivi dojam o mojoj navodnoj ravondušnosti prema zlodjelima hrvatskog režima za vrijema Drugog svjetskog rata. Ta knjiga, a i moja cijela teologija, pokušaj je građenja mostova, što je često nezahvalan posao pri kojemu i jedna i druga strana ostaju nezadovoljne.

Ko je, po Vašem sudu, glavni krivac za buđenje neoustaštva u Hrvatskoj? 

Nedovoljno dobo poznajem prilike u Hrvatskoj da bih se usudio odgovoriti na pitanje kako ste ga postavili. Gledano izdaleka, radi se o sličnom fenomenu kojega smo svjedoci diljem Europe pa i svijeta. Za mene kao kršćanskog teologa manji je problem sama činjenica neofašizma, nego što je to često nekritički stav crkava, pogotovo u zemljama nekadašnje istočne Europe, prema neofašizmu te njihova često oduševljena podrška isključivom i ksenofobičnom nacionalizmu. Čini mi se da je razlog za takav stav prevelika blizina crkve  politici te, po mome mišljenju, pogrešno samorazumijevanje crkve kao institucije koja utjelovljuje jedinstvo cijele nacije. U Rusiji se takav stav često izražava tvrdnjom da je ruska duša pravoslavna. Kao kršćanski stav, te je tvrdnja heretična. Kao političko načelo, ona je poziv na nepravdu, na marginaliziranje i tlačenje svih onih koji svoju dušu ne prepoznaju kao pravoslavnu.

Na čemu trenutno radite? Da li uskoro možemo da očekujemo novu knjigu?

Upravo sam sa jednim svojim suradnikom završio knjigu o karakteru teologije pod posuđenim naslovom „For the Life of the World“. Izvorno, Aleksandar Šmeman je objavio knjigu pod tim naslovom, i moja je, mada veoma drugačija knjiga, ipak srodna njegovoj, pogotovo kad se radi o sakramentalnosti svijeta. Teza moje knjige je da teologija ima za svrhu promišljati svijet u odnosu prema Bogu, intelektualno pratiti Božju misiju u svijetu, a to je da cijeli svijet te svaki pojedinac u njemu, na način analogan utjelovljenoj Riječi, postane Božji hram, Božji dom. Trenutno radim na seriji knjiga koje će eksplicirati različite dimenzije ljudskog postojanja pod pretpostakom da je Isus Krist ključ spoznaje toga što znači biti čovjekom i živjeti u svijetu.

Na samom kraju, da li pratite rad srpskih teologa, odn. teologa koji deluju na prostoru bivše Jugoslavije? 

Dok sam odrastao u Novom Sadu, aktivno sam čitao srpske pravoslavne teologe, Ireneja Bulovića, Atanasija Jevtića, i, svakako, Justina Popovića. Od nesrpskih prvavoslavnih teologa, pažljivo sam proučavao Jovana Zizijulasa, koji ima značajnu ulogu u mojoj habilitacionoj radnji o odnosu između crkve i Svetoga Trojstva. Od mlađih srpskih teologa, Đorđe Petrović mi je bio student na Jejlu, a poznajem i Bogdana Lubardića i Darka Đoga. Puno sam naučio od oca Save iz Dečana s kojim sam više puta razgovarao. Imam, međutim, osijećaj da teologija kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj nije zaživjela nakon demokratskih promjena kako sam to bio očekivao. Kao da nam nedostaje teološki eros! Čini mi se da je to tako i u drugim državama iz istoga okrilja u kojima je teologija imala slavnu prošlost – u Rusiji, na primjer, ili Poljskoj i Češkoj – a danas pomalo „šepa“. Volio bih da nisam u pravu. Molim Vas, preporučite mi koje srpske teologe te koje njihove radove da čitam.

Za početak, toplo preporučujemo, naravno, eseje naših autora… Hvala Vam što ste govorili za Teologija.net!

Hvala Vama!