U nastavku objavljujem presudu Crkvenog suda AEM [pdf] i moju žalbu Velikom crkvenom sudu. Ova presuda nije samo moja privatna stvar, već se tiče čitave crkvene zajednice. Zato je važno da svi u Crkvi budu informisani o svemu što se dešava u crkveno-sudskom postupku koji je patr. Porfirije, u julu mesecu prošle godine, pokrenuo protiv mene.
U ovom postupku je došlo do ozbiljnih procesnih i suštinskih propusta koji su doveli do nepravedne presude kojom sam osuđen na konačno isključenje iz Crkve. Zbog težine ovakve presude, smatram da je važno da javnost bude upoznata sa svim činjenicama i argumentima, kao i da se jasno i javno pokaže bahatost i nepravda onih koji su delovali i radili na ovoj presudi u okviru Crkvenog suda Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke. Njihova imena su: Patrijarh Porfirije, episkopi Tihon Rakićević i Aleksej Bogićević, sveštenici Bogoljub Ostojić, Velibor Džomić, Branislav Borota, Zoran Devrnja i Boriša Šanjić, i đakon Damjan Božić.
Objavljivanjem ovih dokumenata uopšte ne želim da vršim bilo kakav pritisak na Veliki crkveni sud. Naprotiv, namera mi je da iskoristim svoje pravo da javno upozorim crkvenu zajednicu i ukažem na namerne nepravilnosti onih koji bi trebalo da brinu o pravdi i istini. Zbog svega toga, želim da i crkvena javnost ima uvid u to sa kakvom sam osionošću suočen u okviru ovog procesa – arogancijom i drskošću onih koji su presudili moje konačno isključenje iz Crkve.
Uveren sam da samo puna transparentnost može doprineti ispravljanju nepravde i zaštiti dostojanstva crkvenog poretka – kad god da se to desi. Uostalom, ako oni koji su doneli ovakvu presudu u mom slučaju misle da se ovde radi o „pravdi“, onda je zaista moje isključenje manje presuda meni, a više svedočanstvo o stanju u Crkvi i stanju morala onih koji su je doneli.
CRKVENOM SUDU ARHIEPISKOPIJE BEOGRADSKO–KARLOVAČKE
ZA
VELIKI CRKVENI SUD SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE
Na osnovu člana 79 i člana 216 stav b) alineja 3 Ustava Srpske Pravoslavne Crkve i člana 78 Pravila i postupka za crkvene sudove Srpske Pravoslavne Crkve, a u skladu sa pravnom poukom iz presude Crkvenog suda Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke [pdf], istom crkveno-sudskom nadleštvu za Veliki crkveni sud Srpske Pravoslavne Crkve blagovremeno podnosim
ŽALBU
na presudu Crkvenog suda Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke bez broja protokola Crkvenog suda, koja je izdata 25. decembra 2025, a meni dostavljena 31. januara 2026, kojom mi je izrečena najteža presuda za verne u zakonodavstvu naše Svete Crkve – konačno isključenje iz crkvene zajednice.
Obrazloženje
I letimičan pogled na navode iz Optužnice na osnovu koje je crkveno-sudski spor protiv mene vođen ukazuje na nepobitnu činjenicu da je presuda doneta na osnovu optužbi koje su suštinski i kanonski neosnovane, te su morale biti odbačene. Činjenice ukazuju da su svi navedeni kanoni i pravila iz Ustava i ostalih crkvenopravnih dokumenata pogrešno navedeni i/ili maliciozno primenjeni. Sve ovo čini da presuda Crkvenog suda Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke nema kanonsku osnovu, nema činjenični opis dela, sadrži netačnu primenu norme, podneta je suprotno članu 67 PPCS (obaveza prethodne provere), predstavlja primer obesnog postupanja koje je kažnjivo po članu 85 PPCS.
Iz rečenog sledi da presuda Crkvenog suda Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke mora biti odbačena u celini kao neosnovana, nepravilna i kanonski neprimenljiva.
Proceduralne nepravilnosti
Generalno smatram suštinski spornim to što izuzetno detaljna argumentacija koju sam izneo u svom Odgovoru na optužnicu prilikom donošenja presude uopšte nije uzeta u obzir, za šta ću ovde navesti jedan slikovit primer, dok članove Velikog crkvenog suda molim da makar oni ozbiljno uzmu u razmatranje sve što sam izneo u Odgovoru, koji dostavljam u prilogu ove žalbe.
Optužnicom mi se, na primer, stavlja na teret i to što me sveštenik Boriša Šanjić optužuje za klevetu, po pitanju razloga za isterivanje iz studentskog doma studenta Đorđa Čolića. Iako sam u svom Odgovoru priložio izjavu studenta Čolića koji potvrđuje sve moje navode – Crkveni sud Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke nije prihvatio ovu izjavu jer smatra da se o ovakvim temama treba raspravljati interno, u okviru crkvenih institucija, a ne u medijima. Dakle, Sud odbija da uopšte sprovede istragu u vezi sa onim što mi se optužnicom prvobitno stavlja na teret, naime – kleveta, i formuliše potpuno drugi problem, tj. optužbu.
Sudska odluka, naročito kada izriče najtežu moguću sankciju u crkvenom poretku, mora biti zasnovana na jasnoj i proverljivoj strukturi zaključivanja, u kojoj su činjenice precizno utvrđene, podvedene pod određenu kanonsku normu i potom logički povezane sa konkretnom sankcijom. Iz navedenog primera jasno je, međutim, da sve to u ovom konkretnom slučaju nedostaje, te da Sud, čak i tamo gde je pozivanjem na delove Odgovora verovatno želeo da ostavi utisak da ga je detaljno proučio, zapravo dokazuje da je Odgovoru pristupio vrlo površno i tendenciozno.
U vezi sa tim važno je dotaći se još jedne teme pominjane u Odgovoru – nepristrasnosti suda, tj. izbegavanja sukoba interesa i lične involviranosti, za koje sam nedvosmisleno pokazao da postoje u slučaju crkveno-sudskog tužioca protojereja-stavrofora dr Velibora Džomića. Nepristrasnost suda ne podrazumeva samo odsustvo stvarne pristrasnosti, već i odsustvo razumne sumnje u objektivnost odlučivanja, jer pravda, da bi bila priznata kao takva, mora biti ne samo sprovedena, nego i vidljiva kao nepristrasna. Ukoliko u postupku učestvuju lica čije je delovanje ili ime predmet optužbe ili javne kritike, onda se stvara objektivna potreba da se pitanje izuzeća jasno razmotri i obrazloži, kako bi se otklonila svaka sumnja da se u postupku prepliću uloge stranke i sudije. Izostanak takve analize ne predstavlja nužno dokaz pristrasnosti, ali predstavlja procesni propust koji podriva uverljivost donete odluke.
Takođe, iako suštinski nije od prevelikog značaja, valja istaći i to da član 129 Ustava SPC propisuje da odluku suda potpisuju „samo predsednik i delovođa“, čime se ne reguliše prosta tehnička procedura, već se uspostavlja pravilo obavezne forme kao garancija institucionalne discipline. U mom pak slučaju, među potpisnicima presude nalazi se predsedavajući suda, predsednik i sekretar suda. Odstupanje od ustavno propisane forme postavlja pitanje pravne sigurnosti, jer upravo poštovanje forme predstavlja granicu između lične volje pojedinaca i institucionalne volje suda.
Neadekvatna upotreba svetih kanona i crkvenih pravila – nesrazmernost kazne
U pobijanoj presudi izostaje pominjana središnja karika, obrazložena kanonska supsumcija, jer nije pokazano na koji način konkretno ponašanje ispunjava elemente kanona na koje se presuda poziva, već je njihovo navođenje ostalo na nivou formalnog upućivanja bez analitičke razrade. Neadekvatno su upotrebljeni svi kanoni i crkvena pravila navedena u presudi: „počinio prestupe koji su propisani 6. kanonom Drugog Vaseljenskog Sabora, 6. kanonom Trećeg Vaseljenskog Sabora, članom 214 stav 1 tačka B) alineja 1 i 2 Ustava Srpske Pravoslavne Crkve i članovima 47 i 49 Pravila i postupka za crkvene sudove Srpske Pravoslavne Crkve:
1. Kanon 6. Drugog Vaseljenskog sabora nema apsolutno nikakve veze sa navedenom krivicom i presudom. On se bavi zvaničnim pokretanjem sudskih sporova protiv episkopa i traži da se ispitaju navodi tužilaca pre nego što se i otpočne spor. Dakle, predmet Kanona 6 je isključivo tužba protiv episkopa. Kanon reguliše ko može, a ko ne može podneti tužbu protiv episkopa. U ovom postupku, nijednog trenutka nisam podnosio tužbu protiv episkopa, te se ovaj kanon ne može navoditi protiv mene. Sa druge strane, kanon ne sadrži norme koje bi mogli biti osnov za krivicu laika. Nije jasno iz kog razloga se u presudi navodi ovaj kanon, pa je jedini mogući zaključak da se radi o bahatosti, neznanju i bogoslovskoj nepismenosti.
2. 6. kanon Trećeg vaseljenskog sabora nema apsolutno nikakve veze sa navedenom krivicom i presudom. Kanon zabranjuje da bilo ko odbije da ispoštuje odluke Efeskog sabora održanog 431. godine. Kanon 6 nije opšti disciplinski kanon, on ne uređuje moral, javne nastupe, ponašanje laika, pitanja uvrede, internet sadržaja ili međuljudske odnose. Navedeni kanon ima isključivo zaštitnu ulogu u odbrani dogmatskih odluka Sabora u Efesu (431) i nema nikakve veze sa mojim procesom. Kanon je dogmatski, a ne disciplinski – i u tom smislu ga nije moguće primeniti u konkretnom slučaju. Kanon 6 ne može biti adekvatno pravno utemeljenje u ovom slučaju, a pozivanje na njega predstavlja:
- neispravnu kvalifikaciju,
- materijalno-pravnu grešku,
- neosnovano proširenje primene kanona.
3. Član 214 Ustava SPC predviđa kao krivice koje mirjani mogu da počine: 1. prestup protiv vere i učenja Crkve i crkvenog poretka i 2. prestup protiv hrišćanskog morala. Iz presude nije jasno na osnovu čega se navodi ovaj član, jer u presudi nije pokazano postojanje nijedne od krivica navedenih u ovom članu. Presuda ne navodi konkretno opisane navodne krivice na osnovu ovog člana, nego apstraktan spisak mogućih krivica. U mom slučaju:
- nema bogoslovskog prestupa (nije navedena nijedna moja izjava koja bi odstupala od učenja Crkve),
- nema povrede dogme, istina vere, niti crkvenog poretka,
- nema povrede morala (nijedna takva radnja nije navedena).
- nigde u presudi nije identifikovano koji aspekt vere sam narušio, kako, kada, niti koji aspekt dogmatskog učenja sam doveo u pitanje.
- nije moguće teretiti nekoga za apstraktnu kategoriju bez konkretnog dela.
Zbog svega rečenog jasno je da se član 214 na mene ne može primenjivati, jer ne navodi nijednu radnju koja bi bila krivica u smislu Ustava SPC.
4. Presuda dalje navodi članove Pravilnika za postupak i crkvene sudove (PPCS), 47 i 49.
- Član 47: Presuda nije dokazala da sam radio sa ciljem „razbijanja crkvenog jedinstva“, služio se „klevetničkim napadima“, vodio „kampanje protiv arhijereja i sveštenstva Srpske Pravoslavne Crkve“, „pozivao na necrkveno ponašanje i postupanje, kao i na nepoštovanje crkvenog poretka“. Sve ovo je neistina i nije dokazano – nego paušalno i klevetnički izraženo rečima presude: „javno delovanje Blagoja Pantelića kao teologa uopšte nije bilo kritičko i crkveno nego anticrkveno, primitivno i nedostojno pravoslavnog hrišćanina i teologa“.
- Kritikovanje postupaka pojedinih klirika nije kleveta niti nipodaštavanje jerarhije, već kanonski dozvoljena kritika i primedba, zarad ljubavi prema Crkvi, o čemu svedoči celokupno crkveno predanje (slučajevi Svetog Maksima Ispovednika, Zlatousta, Teodora Studita itd). Crkva nije zajednica poslušnika, nego zajednica ličnosti koje služe Crkvi, a ne autoritetima. Nasuprot tome, u presudi se neprestano nastavlja poistovećivanje Crkve isključivo sa jerarhijom. Moje javne izjave nisu usmerene protiv „jerarhije kao institucije“, već protiv zloupotreba unutar nje – što je kanonski legitimno, pa čak i moja dužnost kao člana Crkve. Član 47 se odnosi samo na konkretne akte neposlušnosti ili uvrede, a ne na bogoslovsku raspravu ili kritičku analizu. Presuda ne razlikuje pojmove kritika i rasprava od pojmova kleveta i sukob. Nijedno suštinski sporno delo nije navedeno, te je pozivanje na član 47 pravno neutemeljeno.
- Član 49 sankcioniše onoga „ko svesno govori ili preduzima šta protiv crkvenog poretka, interesa ili Crkve uopšte“. Ova norma se odnosi na: negiranje dogmata, podsticanje raskola, pozive na neposlušnost, podrivanje liturgijskog poretka, javne jeresi, organizovanog delovanja protiv jedinstva Crkve. Ništa od ovoga se meni ne stavlja na teret. Javna kritika nije i ne može biti tumačena kao napad na Crkvu, ni kao raskolnička aktivnost, niti bilo šta od onoga što se navodi u ovom članu. Drugim rečima, član 49 se nikako ne može primenjivati na slučaj kada laik kritikuje delovanje jerarhije i zloupotrebu Crkve. Navođenje pravila 47 i 49 PPCS je, takođe, problematično jer ne odgovaraju traženoj kazni. Pravilo 47 predviđa disciplinsku kaznu za uvredu, a pravilo 49 određuje kaznu za one koji rade svesno protiv crkvenog poretka što ovde nije slučaj.
S obzirom na to da između navedenih činjenica i izrečene sankcije ne postoji jasno izložena logička veza, odluka ostaje normativno nedovoljno utemeljena, jer se težina kazne ne može zasnivati na pretpostavci, već isključivo na dokazanoj i obrazloženoj povredi.
Konačna ekskomunikacija predstavlja krajnju meru, koja po svojoj prirodi pretpostavlja da je iscrpljen svaki blaži oblik kanonske korekcije, osim u slučajevima jasno utvrđenih teških dogmatskih ili moralnih prestupa. U pobijanoj presudi nije pokazano da je nastupila povreda takve težine da opravdava isključenje iz crkvene zajednice, niti je obrazloženo zašto nijedna druga mera nije bila dovoljna.
Bez analize srazmernosti, sankcija gubi svoj terapijski karakter i postaje disciplinska reakcija, što nije u skladu sa predanjskim razumevanjem kanonskog poretka kao sredstva duhovne ispravke, a ne institucionalne represije.
Jedinstvo Crkve ne počiva na jednoobraznosti mišljenja, već na jedinstvu u dogmatu i evharistijskom opštenju, te se kanonska odgovornost može zasnivati isključivo na dokazanoj povredi tog jedinstva. Ukoliko se kritičko javno izražavanje stava izjednači sa narušavanjem kanonskog poretka, bez utvrđene jeresi, raskola ili odbijanja liturgijskog opštenja, onda se granica između kanonske odgovornosti i disciplinske kontrole mišljenja zamagljuje.
Konačno, naročito opasan svojevrstan kanonski apsurd u ovoj presudi predstavlja činjenica da mi se navodni nedostatak pokajanja stavlja na teret pre bilo kakve presude, tj. pre nego što je dokazana bilo kakva krivica za koju bi trebalo da se kajem. Pokajanje u kanonskom poretku jeste duhovna posledica utvrđene krivice, a ne sredstvo za njeno dokazivanje. Ukoliko se odsustvo pokajanja tretira kao dokaz postojanja povrede, onda se redosled postupka obrće, jer se krivica više ne utvrđuje dokazima, već se pretpostavlja iz stava okrivljenog. Nasuprot tome, sankcija (i pokajanje) treba da sledi dokazanu povredu, a ne obrnuto.
Zaključak
Na osnovu svega rečenog, molim Veliki crkveni sud da ukine presudu Crkvenog suda Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke br. 38 od 25. decembra 2025. godine kao procesno nedostatnu i materijalno neutemeljenu i odbaci optužbu kao neosnovanu.
Ova žalba nije usmerena protiv institucije crkvenog suda, već upravo u korist njene doslednosti, jer autoritet suda ne počiva na strogosti sankcije, već na jasnoći obrazloženja, poštovanju forme i unutrašnjoj logičkoj koherentnosti odluke.
Ukoliko se taj standard očuva, crkveno-sudski poredak ostaje prostor pravde, ukoliko se relativizuje, dovodi se u pitanje poverenje koje verni narod u njega polaže.
Ukoliko bi se prihvatila logika presude, sledilo bi da je u kanonskom poretku dovoljno izreći optužbu, a potom kao dokaz krivice navesti upravo činjenicu da se okrivljeni usudio na odbranu. U tom slučaju, postupak više ne bi služio utvrđivanju istine, već formalnom potvrđivanju optužbe, a kazna ne bi bila posledica dokazane povrede, već očekivani epilog unapred utvrđenog stava.
Tada bi se, umesto kanonske odgovornosti, uspostavio jedan daleko jednostavniji model: kritika bi postajala prestup, odbrana dokaz krivice, a odsustvo „pokajanja“ (pre bilo kakve presude!) – konačna potvrda da je presuda morala biti izrečena.
Stoga očekujem da Veliki crkveni sud, postupajući sa svešću o sopstvenoj institucionalnoj odgovornosti, otkloni uočene nedostatke i donese odluku koja će potvrditi da kanonski poredak predstavlja meru pravde i pedagoške brige za spasenje vernih, a ne sredstvo moći.
Blagoje Pantelić
U Beogradu,
13.2.2026.
Prilog:
Odgovor na Optužnicu Crkvenog suda AEM br. 733 od 26.11.2025. dostavljen 12.12.2025.
