Prevodi i prepisi

Ući u tajnu

Žuan Miro, Mesečar, 1974.

Živeti duboko duhovno iskustvo: Mi smo deo kulture koja favorizuje inteligenciju, želju, seksualnost, ponekad i silinu, nasilje u kolektivnim pojavama, ali veoma malo „srce“, u smislu središnjeg, centralnog čovekovog bića. Čovek današnjice suštinski živi u te tri dimenzije: bilo intelektualnoj dimenziji, bilo dimenziji siline, agresivnosti, nasilja, bilo dimenziji želje koju neprestano podstiče cela atmosfera koja vlada u našem vremenu. A problem je upravo da se inteligencija spusti, a da se želja podigne u „srce“, koje je središte gde će se steći očišćene vatrom milosti i gde će se ljudsko biće istinski ujediniti i prevazići, ujediniti se i otvoriti se. U hrišćanstvu, postoji cela jedna tradicija umirujućeg ponavljanja koja na neki način prazni intelekt od njegove uposlenosti, koja mu omogućava da se ujedini sa srcem i da se tako prepusti molitvi. To je, na primer, ono što se na Istoku zove „Isusova molitva“, ili „krunica“ (rosaire) u Latinskoj crkvi. […]

Neki mladi ljudi koji ne znaju skoro ništa o tajni, tako se upućuju u nju, i oni stiču znanje o molitvi. Ona ih otvara za onaj najdublji deo njih samih, „srce“ kao centar integracije, otvaranja i prevazilaženja celog ljudskog bića. Čovek se tu otkriva jer, budući da je Božija slika, istinski postoji samo ako je vezan za Boga. Dakle, kad se mole prvi put, to je kao da se nešto cepa. To je iskustvo koje sam ja proživeo. I ja sam odrastao u ateističkoj sredini i nepoznavanju molitve tokom mnogih godina, skoro do doba od trideset godina. Kada sam se molio prvi put, sećam se da sam doživeo neku vrstu cepanja, kao da se sva tama pocepala i provreo jedan izvor koji je bio obeležen, pokriven (kao kad kopate, i kopate, i najzad se pojavi voda).

Ova molitva ne sme biti suviše komplikovana: ne treba se koristiti neka izrazito bogata himnografija (poput, na primer, srednjovekovne himnografije korišćene u benediktinskim manastirima na Zapadu, ili na slavnu vizanstijsku himnografiju), jer je mladi ne bi razumeli. Treba im ponuditi ono suštinsko, u samo nekoliko reči. Dakle, ono suštinsko u hrišćanstvu se može iskazati sa nekoliko reči. Onda oni pevaju pesmu, ponovo je otpevaju svako na svom jeziku, i to je izuzetno umirujuće. Postoji neka blagost koja dolazi od te pesme koja se ponavlja, unutrašnji mir, a to je tako važno. Ne verujem da se to toliko koristilo u liturgijskim tradicijama kao takvim, ali je svakako mnogo korišćeno u ličnoj molitvi. Pošto mladi često ne znaju šta je lična molitva, a ne znaju ni šta je liturgijska molitva, dobro je zaista da im se mogu ponuditi suštinske stvari u tom obliku. Tako im se omogućuje da prožive jedno duboko duhovno iskustvo.

Ispunjena tišina: Vreme tišine može, takođe, doprineti otkrivanju i sazrevanju unutrašnjeg života. Mi smo deo sveta gde je tišina siromašna, prazna, tužna. Zato je ljudi ispunjavaju bukom. Postoji unutrašnja buka, misao koja se vrti, asocijacije ideja, želja, snova, i kada nema toga, okrećemo dugme na radiju, uključujemo TV, prebacujemo kanale itd. Mi se nalazimo u svetu neprestane buke, sve vreme smo preokupirani, tako da je veoma važno naučiti stvoriti tišinu, i da u isto vreme ona postane ispunjena. Tišini prethodi pesma i sledi posle nje, tako da pesma prodire u nju i tišina postaje molitva. Tu se duboke snage koje se nalaze u svakome od nas, a koje su obično uspavane, počinju razbuđivati. Već sam pomenuo, mi smo deo civilizacije u kojoj je sve što dotiče inteligenciju i seksualnost veoma razvijeno, ali gde snage srca, prostori srca, ostaju netaknuti. […]

Mislim, uostalom, da svi mladi imaju iskustvo o Bogu, ali da to ne znaju. Svi su predosetili tajnu. Oni su je predosetili u lepoti sveta, u umetničkom delu, svirajući gitaru ili u rađanju ljubavi: svi imaju neko iskustvo i treba ih naučiti da ta iskustva nisu odvojena, beznačajna dislocirana iskustva, već da su ukorenjena u dubinu. Treba izbeći da se ta iskustva prožive kroz narkotike. Narkomanija je vrsta Don Žuana za ta iskustva, koji želi sistematski da ih ponavlja, dok ih kroz disciplinu tišine, učimo najpre da slušaju, učimo ih rečima koje nisu banalne reči sa radija ili televizije, već reči koje su stvorene da nahrane dušu, i kojima se treba natopiti.

Takav pristup tišini i umirujuće ponavljanje su veoma važni. Posle se postepeno mogu, naravno, čitati duži tekstovi ili pevati dugotrajnije himne, ali najpre je potrebno ući u tajnu.

Probuditi prostore srca u svakodnevnom životu: Duhovnici kažu da većinu vremena živimo kao mesečari; može čovek obaviti mnogo stvari, biti vrlinom ispunjen, imati popunjenu agendu, i živeti kao mesečar, ne znajući nikad da se zaustavi bezrazložno da bismo se divili, da bismo voleli ili jednostavno da bismo se čudili. Suštinsko je da naučimo da se probudimo. Vizantijski duhovnik iz XIV veka, Nikola Kavasila, laik koji je bio visoki službenik u teškom vremenu Vizantijskog carstva, preživeo mnoge napade i građanske ratove, pokušao je reći nešto hrišćanima koji su, kao i on, živeli u tom metežu. Njegove reči su bile sledeće: „Znaj da se u tvom srcu nalazi Hristos i da će, ako se poveriš Hristu, tvoje srce biti sačuvano.“ Tako on savetuje intenzivan liturgijski život, i s vremena na vreme, ono što on naziva, „kratke meditacije“: „Hodaš ulicom i veoma si zauzet, ali odjednom se setiš da Bog postoji, da te Bog voli, da je Hristos prisutan u dubinama tvog bića, i tako, malo po malo, tvoje srce će se probuditi.“

Mi ne treba samo da pokušamo da u svakom od nas duboko otvorimo srce, već i da stvorimo kulturu koja je zadojena tim senzibilitetom. To se može preneti u neko umetničko delo, muziku, slikarstvo, pesme itd. Kada postoji intenzivan liturgijski život, stvara se umetnost srca. Kultura vezana za tajnu srca može nastati samo ako se najpre stvori liturgija koja izražava tu tajnu srca. A liturgija će se potom upisati, izvan zidova Crkve, u višestruko stvaralaštvo koje će osloboditi čoveka od mesečarstva.

Poznati Boga našim umirenim i preobraženim čulima: U jednom veoma lepom Bergmanovom filmu koji se zove „Sedmi pečat“, lutajući vitez, nakon iscrpljujućeg hoda susreće na jednoj litici na obali mora grupu Cigana. Jedna mlada žena mu daje da pije mleko iz vrča; on pije i postavlja sledeće pitanje: „Da li je tako očajnički nemoguće spoznati Boga svojim čulima?“ Što se mene tiče, verujem da nam liturgija mora omogućavati da poznamo Boga našim čulima, umirenim i preobraženim. Lepota jedne zajedničke molitve dira čula i omogućava unutrašnjem biću da se probudi.

Trebalo bi sveštenike i pastire naučiti da ono što može najviše dirnuti ljude jeste lepa i jednostavna svetkovina. Neki, naprotiv, ponekad imaju utisak da je s tim gotovo, da to ljudi više ne žele, što je zaista velika greška. Treba da ponovo otkriju snagu liturgije. U parohijama na Zapadu doista treba pronaći smisao za tajnu.

Ono osnovno što liturgija mora preneti, to je tajna vaskrsenja, to jest, tajna života jačeg od smrti, činjenicu da je Hristova ljubav pobedilac smrti i pakla. Tako da, kad izlazimo iz hrama i nosimo u sebi tu silu života, možemo prepoznati drugog kao ličnost, i ceo svet kao dar i govor Božiji.

Liturgija mora da pomogne da sve to malo po malo otkrijemo, i dobro je da se to ne čini brzo, da se ne kaže suviše. […]

error: Content is protected !!