Trauma se definiše kao duboki emocionalni i mentalni šok. Ona često nastaje kao posljedica izloženosti jednom ili više događaja koji su izuzetno uznemirujući, prijeteći ili bolni. Kao takvi, oni prevazilaze individualnu sposobnost čovjeka da ih obradi ili da se s njima nosi na uobičajen način. Živimo li mi danas u Crkvi traumu? Ako živimo, kakva je trauma u pitanju?
Da bismo razumjeli ideju o traumi u Crkvi, neophodno je da se vratimo na same početke hrišćanske istorije, u vrijeme kada su hrišćani odbijali da rimskog cara zovu Gospodom i Bogom. I ne samo to, titula „Sin Božiji“ koju su koristili Imperatori, sada hrišćani koriste za Hrista i time okreću čitavu društvenu paradigmu Rimskog Carstva. Ono što time postižu jeste suštinska relativizacija značaja imperatora. Naviknuti na jedan posebno napet odnos u ovom razdoblju, hrišćani žive često u strahu od države koja ih progoni ili im ne daje osnovna prava, te time razvijaju poseban etos.
Međutim, krajem 4. vijeka desio se potres i za svijet i za hrišćanstvo. Od trenutka kada je car Teodosije učinio hrišćanstvo zvaničnom religijom Rimskog Carstva, to je za mnoge vjernike označilo kraj jednog svijeta. Crkva koja je vijekovima živjela na margini, kao progonjena zajednica, odjednom se našla u naručju imperije. To nije bilo samo pitanje političke promjene – bio je to duhovni potres. Kako da hrišćanin ostane vjeran raspetom Hristu, „caru Jevrejskom“ – koji već samo ovom nametnutom titulom izaziva Rimsku vlast – da bi sada prihvatio da mu je Rimski Imperator saveznik i prijatelj?! Iznenadna transformacija države – od brutalnog progonitelja u saveznika, pa čak i zaštitnika Crkve – izazvala je šok i konfuziju. Kako prihvatiti da se „Ćesar“ sada poziva na Hrista, kada je do juče zahtijevao odricanje od Njega pod prijetnjom smrću? Ovaj zaokret nije bio samo politički, već i duboko teološki i egzistencijalni. Bila je to prava trauma koja je ostavljala duboke ožiljke u identitetu vjernika.
Čini se da mnogo puta zaboravljamo kako je prelazak iz progonjene u državnu religiju predstavljao za mnoge vjernike duboku identitetsku traumu. Za mnoge, novonastalo savezništvo s vlašću bilo je u direktnoj suprotnosti s etosom mučeništva, slobode, pravde i otpora svijetu, koji je činio identitetsku okosnicu rane Crkve.
Ova trauma nije prošla bez vidljivih posljedica. Vrlo brzo su se monasi povukli u pustinje, tražeći autentičnost u otporu Imperiji. Bogoslovi su se pak mučili da objasne novu paradigmu odnosa između Crkve i države. A mnogi vjernici – jednostavno su ćutali, zbunjeni i povrijeđeni. Svi oni su doživjeli traumu, jer odjednom sve ono u što su vjerovali i ugradili svoj identitet, postalo je nešto drugo – bilo je sada neophodno prilagoditi se novom pogledu na svijet. I dalje su postojali episkopi, monasi, sveštenici i laici koji su branili identitet Crkve, ne dopuštajući da se ona u potpunosti izjednači s državnim poretkom. Ipak, trauma je ostala. Vijekovi hrišćanskog obrazovanja bili su usađeni u vjernike i njihovo postojanje, a sada su bili dovedeni u pitanje. I kao što nam istorija Crkve svjedoči, ova identifikacija s državom nikada do kraja nije bila prihvaćena u Crkvi, nego je uvijek ostala sveprisutna dijalektika nemirenja s poretkom.
Međutim, od petog vijeka došlo je do razvoja najveće bogoslovske problematike koja ni do danas nije dovoljno prepoznata i istaknuta, a koja je išla ruku pod ruku s priznavanjem Crkve od strane Imperije – do okoštavanja institucija. Okoštavanje institucija Crkve bilo je osnaženo podrškom moćne Imperije, što je za posljedicu imalo identifikaciju institucije (administracije Crkve) s samim bićem Crkve (Tijelo Hristovo)! Poistovjećivanje institucije (administracije Crkve) s samim bićem Crkve ima za posljedicu da se greške administrativnih struktura Crkve, tj. njene administracije i pojedinaca u njoj, postanu greške i samog bića Crkve!
Posljedica ovakvog razmišljanja bila je vrlo štetna, jer braniti greške struktura postalo je obaveza, pošto su one shvaćene kao „svete po sebi“ – identifikovane s Crkvom kao Tijelom Hristovim. Ovim izjednačavanjem institucije (administracije) Crkve s Crkvom kao Tijelom Hristovim, došlo je do homogenizacije administrativnih struktura, te zabrane kritike crkvenog vrha, kritike koja je u ovom novom ključu interpretirana kao napad na samog Hrista, samog Boga. Gušenje svake kritike tako je bilo izjednačeno s odbranom Tijela Hristovog. Zaštita i čuvanje crkvenih struktura od strane Imperije bila je garant ovakvog razumijevanja.
Istovremeno, simfonija između Crkve i države, kao i moćno zaštitništvo Imperije, postali su ključni elementi novog crkvenog života. To je za posljedicu imalo razvijanje posebnog ideološkog toka. Crkvena administracija je postala percipirana i tumačena kao samo Tijelo Hristovo – kao punoća Crkve. Ovakvo razumijevanje Crkve nije bilo jednostavno odbraniti teološki, ali uz podršku Imperije i njene moći, to je svakako bilo olakšano. Posljedice su bile jasne – sačuvati crkvenu administraciju koja sebe nameće kao da je ona sama Crkva, znači istovremeno i čuvati i štititi državni režim koji silom svoje moći zapečaćuje ovakvu teološku nakaradnost.
Rezimirajmo ove postavke: Crkvena administracija jest Crkva (Tijelo Hristovo), dok je kritika tih struktura kritika samog Hrista. Istovremeno, kritika režima ugrožava teološki nametnutu identifikaciju administracije i Crkve, te je stoga i kritika režima izjednačena s bogoborstvom. Nametnuta šema prati sljedeću povratnu spregu:
Crkva = Tijelo Hristovo = Administracija = Režim = Administracija = Tijelo Hristovo = Crkva
I danas, toliko vijekova kasnije, stiče se utisak da su svi oni koji kritikuju vlast istovremeno i protivnici Crkve. Takođe, oni koji kritikuju administraciju Crkve, tretiraju se kao bogoprogonitelji. Teološka matrica je ostala ista, kroz besprizorno uvođenje termina poput „pokornosti“ (blagoslov) i „poslušnosti“. Kritičari režima postali su bezbožnici i anticrkveni elementi, na isti način kao i svi oni koji kritikuju greške crkvenih struktura. Tako su zapravo svi oni hrišćani koji brane vrijednosti kojima ih uči Jevanđelje kroz vijekove, kao što su sloboda, pravda, istina i solidarnost, u opasnosti da budu proglašeni bezbožnicima. Jer da bi se za ove vrijednosti borili, neophodno je da kritikuju i režim i crkvenu administraciju, kao što su uostalom to i proroci kroz vijekove radili.
Tokom istorije, od progonjene Crkve i progonjenih hrišćana, stvarao se novi mentalitet u vijekovima koji su dolazili. Samo su rijetki pojedinci uspjeli da se usude da odvoje ove dvije stvari i da kritikuju administraciju Crkve, upravo time štiteći istinu Crkve – Tijela Hristovog. Nažalost, takvi glasovi kritike često su tragično završavali svoj život u istoriji, često odbačeni i od države i od Crkve. Administracija je pak imala načina da im se nekako „oduži“. Čekala bi neko vrijeme, a onda takve pojedince proglašavala svetima, dok je njihova biografija umijećem najvećih majstora crkvene administracije stavljana u službu dodatnog posvećenja crkvenih struktura i pokornosti istima.
Posljednje tri decenije u životu Srpske Pravoslavne Crkve bile su godine čvršće otpornosti, ali i srčanosti unutar SPC. Društveno oslobađanje u 90-im godinama dopustilo je Crkvi da prodre dublje u društvo, kao i da kroz propovijedi, medije, fakultete, bogoslovije, a kasnije i osnovne i srednje škole (kroz vjersku nastavu), poučava svoje vjerne idealima slobode, ali i otpora državnom aparatu – što je bila posebnost SPC kroz gotovo cijeli 20. vijek. Sve je to imalo za posljedicu da vjernici budu oblikovani u duhu slobode i nemirenja s poretkom koji nikad ne smije da postane njihov.
Identitet pravoslavnog hrišćanina na našim prostorima, izgrađen kroz istoriju hrišćanstva, ali i nacionalnu istoriju i ulogu SPC u njoj, posebno u 20. vijeku, akcentovali su proročki duh pravoslavlja. Tako izgrađeni vjernici imaju očekivanja od Crkve, jer su i oni sami Crkva, poučavani i obrazovani u ovim idealima, želeći da izraze javno svoja uvjerenja.
Međutim, kada je u Moskvi ove godine patrijarh Porfirije rekao da se u Srbiji odvija „obojena revolucija“ čiji su nositelji između ostalog i studenti i građani, on je sebi dopustio da preuzme politički diskurs vladajućeg režima, dokazujući identifikaciju Crkve s državnim aparatom i njegovim narativom. Ovakav razvoj događaja u proteklih pola godine samo je kulminirao ovim imenovanjem „obojene revolucije“, što predstavlja ozbiljnu traumu za sve one unutar SPC – teologe, sveštenike i vjernike. Dakle, desilo se odjednom nešto što niko nije mogao da zamisli, a ukoliko je i mogao, nije želio da se pomiri s tim. Desilo se potpuno identifikovanje Crkve i režima. Ta vrsta identifikacije trajala je i traje, ali niko nije želio da povjeruje u tako nešto, živeći i dalje traumu. Iako su svi znaci pred našim očima, trauma kao da nam nije dopuštala da prihvatimo stvarnost, ili bolje reći – mi ne želimo da je prihvatimo.
Međutim, patrijarh Porfirije se zaista trudio da nam pomogne da se osvijestimo, jer je uistinu učinio sve što je do njega da nas probudi u proteklih šest mjeseci. Svaki njegov javni nastup bio je i više nego jasan i otvoren u podršci režimu, ali mi smo zatvarali oči pred tom stvarnošću.
A upravo je Patrijarh, a ne neko drugi, u Moskvi iznio političke optužbe na račun svih onih koji su ostali u stanju nemirenja s režimom, vjerujući da time, kroz borbu za određene vrijednosti, čuvaju identitet pravoslavnog vjernika. Ali i više od toga, Patrijarh je otišao korak dalje, kao da mu definicija „obojene revolucije“ nije bila dovoljna po sebi. On je iznio i dodatne optužbe na račun studenata i drugih, kako su u dosluhu sa Zapadom u rušenju „države“ (izjednačavajući režim i državu), zanemarujući opravdane proteste koji su autentično nastali zbog korupcije u vlasti – korupcije koja je bila svih ovih godina tolerisana u ime vjere „da mora biti da oni u vlasti i nešto dobro čine“. Patrijarh izgleda nema dovoljno istančan osjećaj, te je otuda dopustio sebi luksuz da nesputan bilo kakvim obzirima izjavi nešto čime optužuje sve one unutar Crkve koji podržavaju zahtjeve studenata, čime je direktno podrio jedinstvo vjernog naroda. Tvrdnja o „obojenoj revoluciji“ i otporu zapadnim centrima moći je u direktnoj kontradikciji sa informacijama Ruske obavještajne službe, koja je dokazala da upravo srpska odbrambena preduzeća sarađuju sa Zapadom i NATO zemljama u isporuci municije Ukrajini, a protiv Rusije i Ruskog naroda!
Trauma za mnoge vjernike se nastavlja i samo dodatno produbljuje. Jer do juče se moglo vjerovati da je samo crkveni vrh taj koji zaslužuje kritiku zbog svog identifikovanja s režimom. Međutim, trauma je postala samo pojačana ćutanjem Svetog Arhijerejskog Sabora SPC, čije je redovno zasijedanje održano od 13. do 17. maja 2025. u Beogradu. U zvaničnom saopštenju, Sabor se fokusirao na sve moguće i nemoguće probleme, stvarne i izmišljene, osim onog važnog, potrebnog i suštinskog. Drugim riječima, Sabor je prećutao najveću društvenu krizu u Srbiji u posljednjih 25 godina, oličenu u protestu 15. marta 2025. – najvećem skupu u istoriji Beograda. Ovaj protest, izraz narodnog nezadovoljstva zbog korupcije i nepravde, zahtijevao je glas Crkve kao čuvara pravde, istine i sabornosti (solidarnosti). Međutim, svojim ćutanjem, episkopat SPC je indirektno jasno stao uz režim, ignorišući sve one glasove koji su očekivali da Sabor prepozna najveće društvene potrese i vapaje mladih ljudi, ali i traumu samih vjernika.
Uslijed svega rečenog, možemo zaključiti da trauma 4. vijeka i današnja kriza u SPC dijele isti korijen: savez s vlašću i ćutanje pred nepravdom pretvaraju Crkvu iz Majke u maćehu. Vjernici i danas čuvaju ideale koje im je Majka ostavila, iako je maćeha s njima. Za mnoge teologe i sveštenike, koji su godinama ulagali u izgradnju Crkve kao mjesta slobode i propovijedanja Jevanđelja, trenutna situacija predstavlja bolno iskustvo. Oni se, poput hrišćana iz 4. vijeka, suočavaju s izazovom kako da ostanu vjerni hrišćanskim idealima kada se institucija koju vole i kojoj pripadaju otvoreno i bez sramote i stida identifikuje sa svjetovnom vlašću na način koji je duboko ponižavajući. Pitanje više nije da li je Crkva protiv režima, već da li je Crkva sa Istinom, bez obzira na to ko je na vlasti. To je lekcija koju izgleda moramo da učimo iznova i danas.
Ćutanje Sabora o protestu 15. marta 2025. i podrška režimu duboko povrjeđuju osjećaj pripadnosti i identiteta pravoslavnog vjernika. Crkva se pretvorila u sve ono od čega su nas odvraćali crkveni mediji decenijama, tj. u zajednicu koja svoj identitet crpi iz vršenja obreda, koliko god oni svečani bili. Upravo sve ono što su komunisti davno željeli da naprave od Crkve, sada je postalo stvarnost i bez njih – Crkva je dobrovoljno sebe saobrazila identitetu obredoslovne zajednice.
„Nismo zadovoljni negativnom poslušnošću, niti čak najponiženijom pokornošću. Kada nam se konačno predaš, to mora biti tvojom sopstvenom voljom. Ne uništavamo jeretika zato što nam se opire; sve dok nam se opire, nikada ga ne uništavamo. Mi ga preobraćamo, osvajamo njegov unutrašnji um, oblikujemo ga iznova. Izgaramo iz njega svako zlo i svaku iluziju; pridobijamo ga na svoju stranu, ne samo spolja, već iskreno, srcem i dušom.“ (Orvel, 1984)
Crkveni Sabor je očigledno uspješno interiorizirao u sebe, u svoje srce i svoju dušu, identitet najponiznije pokornosti pred vlastima, izmještajući identitet Crkve u „nebesku pravdu“, „eshaton“, „Liturgiju“, izmišljenu istoriju, obrede i običaje koji više ne smiju da se na bilo koji način povežu sa stvarnošću, direktno ili indirektno. Svaka proročka uloga Crkve, kojom su ispisane stranice i stranice Biblije, sada je zabranjena i progonjena. Crkva mora ponovo postati Majka, glas savjesti, a ne zaštitnik režima – samo tako možemo prevazići ovu traumu i vratiti se Hristovoj misiji. Međutim, izliječenje traume u psihološkom smislu je proces koji zahtijeva vremena i strpljenja. Preživljena trauma može se liječiti obradom emocija, odnosno izražavanjem osjećanja koja nas muče.
Možda je i ovaj portal poziv da dopustimo sebi da se suočimo s traumom i pišemo o njoj. Potrebno je razumjeti i pojedince koji naslijepo napadaju svaki napisani tekst na ovom portalu, jer sami sebi ne dopuštaju da se suoče sa svojim ranama, da obrade svoje emocije i sl. Lakše im je da napadaju svako drukčije mišljenje, jer ih to abolira od susreta s njihovom sopstvenom povrjedom izdaje od strane onih koji danas vode SPC. Identitet hrišćanina nije u pripadnosti većini, niti u bliskosti s moćnima – on je u sposobnosti da se ostane vjeran Carstvu Božijem, čak i kada to košta. Danas, kao i nekad, to ostaje najdublji poziv naše vjere. Sve drugo je samo trauma koja nas čeka i muči u svakom uglu naših života, i to mučenje od nekih stvara nove mučitelje.
