Prevodi i prepisi

Razapetost ljubavi

Povezanost između živih i mrtvih je snaga sjećanja što nastaje iz boli oproštanja. Kao što zemlja i nebo pripadaju jedno drugome, tako nas i sjećanje povezuje s mrtvima. Sjećanje na mrtve ne bi bilo tako živo ako u njemu ne bismo osjetili vlastitu smrtnost, ako u snazi sjećanja, u žudnji za (već) mrtvim ne bi bila prisutna i misao na vlastitu smrt. Ako ljubav prema živima i životu ne bi svagda već bila zarezana i željom za smrću. Želja za smrću ima dva izvora: smrtni strah i žudnju za spajanjem s drugim, voljenim bićem. Taj dvostruki žalac želje za smrću, zbog kojeg je spolna želja svagda već i smrtna želja, trajna je klica ljubavi kao erotske religioznosti i/ili religiozne erotičnosti.

Zato apsurdna nije religija, nije vjera kao re-ligio, nego je apsurdno ono nagovještavanje kraja religije koje polazi od pretpostavke o uklanjanju straha pred „prirodnim“ pojavama i osjećajem „nemoći“. Kao da postoji nešto strašnije od smrtnog straha i od nemoći što je čovjek osjeća sa svojom smrtnošću. Nedomišljenost i nedosljednost tih nagovjestitelja kraja religije jeste u tome da istodobno nisu nagovijestili i kraj erotike. Ukoliko su nešto više od pobune potlačenih, komunistička revolucija (communitaskao bogata zemaljska zamjena za ubogu nebesku religiositas) i seksualna revolucija (sexus kao bogata čulna zamjena za nadčulni eros) ne mogu jedna bez druge. U svojem „višku“ predstavljaju dvije strane istog meta-fizičkog stremljenja: stvoriti carstvo nebesko na zemlji. Stvoriti savršenu zajednicu (komunu), ukinuti sve suprotnosti i stupiti na mjesto Boga (Besmrtnika). Pobijediti ne samo strah, nego i samu smrt. Postaviti komunu (komunizam) kao vječnu kopulu i život kao permanentni koitus. Zaboraviti na smrt.

Taj proces, taj juriš u zaborav smrti, u zaborav ljudskog bivstvovanja kao konačnog i vremenu izručenog bivstvovanja, započeo je s Platonom. Platonistička Ideja, koja je s onu stranu bivstvovanja, Pol bez protiv-pola, čisto je svjetlo, sebe sama osvjetljujuće svjetlo. U tome je temeljna i neprekoračiva luciferičnost metafizike. Jer ako ukinemo Ideju kao filozofski sinonim za Lucifera, ukidamo i metafiziku. A s njom i pjesničku riječ kao poetsku metaforu. Jer meta-fore su moguće samo u sjeni Lucifera, to jest kao čulno svijetljenje Ideje. Ukoliko je poezija meta-forična, a ne sim-bolična, tada zajedno s filozofijom kao meta-fizikom prinosi (čisto) Svjetlo i prenosi smrt, pretvara smrt u nešto drugo od smrti. Kako filozofija tako i poezija u tom slučaju gube svoju ljubo-pitljivost i preko glorifikacije života nastoje se pretvoriti u čistu volju za životom, u volju za životom (vječnog) života bez smrti.

Metafizički Bog, koji se među ljudima udomaćio kao Bog kršćanske teologije, Bog kao čisto Svjetlo, kao čista Neskrivenost (Istina), dakle kao potpuna negacija skrivenosti (smrt smrti) nije ništa drugo nego svoj vlastiti Lucifer. Bog kao sakralna, čista glorija, nešto je što želi biti s onu stranu skrivenog u neskrivenom, s onu stranu tajne i svega smrtnog.

Vjera u Boga kao čisto Svjetlo ne može zato biti drugo nego slijepa vjera, vjera slijepa za ljepotu svijeta kao svijeta. Svijet je u svjetlu Boga već unaprijed zatamnjen: raz-očaranost nad tim da stvari (svijeta) nisu Stvar sama, to jest Bog, ide ispred vjernika, ide ispred čovjekova čuđenja nad tim da stvari jesu, ide ispred čovjekove očaranosti bivstvovanjem (pri-sutnošću) stvari kao stvari. Zaista pravi vjernik želi stoga na onaj „svijet“, želi u onostranstvo, želi Bogu.

S vjerom kao Vjerom u Boga čovjek gubi vjeru u svetu tajnu svijeta; veselje nad uživanjem u svetoj igri svijeta postaje potištenost i tjeskoba zbog rđave savjesti. Bog kao Sfera, kao umišljena cjelovita Cjelina, čiji Atmos (Eter) zacjeljuje sve rane svijeta, i smrtnu ranu čovjekovu, čovjeku ne pruža vjeru, nego ga sili u nevjeru u svijet, u svijet kao sim-bol s dijaboličnim rezom u sebi. Slijep preko Vjere u Boga za taj rez, sklonjen u nadu u besmrtnost, smrt kao škrinju ništine zatvara u škrinju zavjeta s Bogom. I time svoje pjesničko obitavanje na zemlji. Zaboravlja, kako bi rekao Kafka, da „Mojsije nije stigao u Kanaan zato što je njegov život bio prekratak, nego zato što je to bio ljudski život“.

Ljubav kao ljubav, kao ljudska ljubav, ne kao Ljubav, moguća je samo kao prihvaćanje drugoga i predavanje drugome. Samo uz pristajanje na drugoga u njegovoj drugosti, u pristajanju na razliku, na dijaboličnost zajedničkog obitavanja, sa-bivstvovanja. Spolnost je ishodište i stjecište erotske religioznosti i/ili religiozne erotičnosti, horizont unutar kojeg mi se osoba koju ljubim pokazuje ne samo kao stvar, nego i kao lijepa stvar, kao lijepa osoba.

Ljubav povezuje, ljubav je religio, odnosno ljubav je erotska ukoliko je seksualna. Najtajanstvenija, najskrivenija, najsvetija je zato seksualnost: otvorenost u raspor ljudskog bića kao sa-bivstvovanja, u bezdan čovjeka kao smrtnog bića. Ekstaza spolne ljubavi nije prividna, zato vjera u ekstatičnost (spolne) ljubavi nije obmana. Obmana je Vjera u Ljubav. K vjeri u ekstatičnost ljubavi spada zato i nevjera u obećanje Ljubavi, u Ženu/Muškarca ili Boga.

Znamenje ljubavi kao ljubavi je nježnost: Bog i/ili Žena/Muškarac ne poznaju nježnost, u najboljem slučaju poznaju milosrđe. Nježnost proishodi iz osjećaja ranjivosti drugog bića, iz osjećanja vlastite ranjivosti i prvobitne ranjenosti, to jest iz smrtne odvojenosti od drugoga, od majke koja je dala život.

Znamo da smo svaki dan sve bliži smrti, no samo čudo da jesmo nije zato ništa manje. Dapače, sve je veće. Bez užasa ništine nema radosti bivstvovanja. Otuda potresnost ljepote. I razapetost ljubavi što spaja: nevjera ne dolazi negdje odozdo, nevjera je u srži vjere.

Pogledaj dom svoj anđele i postat ćeš Orfej.

 

Izvor: Peščanik.net, 02.01.2012.

error: Content is protected !!