Postojanje različitih mišljenja je normalna pretpostavka svakog dijaloga, pa tako i teološkog. Spremnost da se čuje i želja da se razumije „onaj drugi” su naročito potrebne danas, kada sa-postojanje različitih mišljenja gotovo po pravilu podrazumijeva njihovu (netrpeljivu) suprotstavljenost. Međutim, sam pojam „pluralizam mišljenja”, koji je sadržan u naslovu teksta o. Dražena, snažno asocira na njegovu upotrebu u savremenom, neoliberalnom, post-modernističkom diskursu u okviru kojeg je poželjno i dobrodošlo svako različito mišljenje i što više razlike to više slobode, više prava itd. No, složićemo se s tim da pluralizam mišljenja često može da odvede u relativizam i upravo to je ono što prijeti da ugrozi integritet teološke misli.
U ovom tekstu nemam namjeru da ponavljam teze koje sam iznio u prethodnim tekstovima, nego želim da se zadržim na nekoliko tačaka u eseju o. Dražena koje, radi svoje važnosti, zaslužuju da budu razmotrene „opet i opet”.
Kao prvo, o. Dražen ističe pluralizam mišljenja kao jedan od „osnovnih činilaca efikasnosti Predanja” zasnivajući svoju tezu na postojanju „četiri verzije Hristovog života” (vjerovatno imajući u vidu svjedočanstva četvorice Jevanđelista o Hristu). No, da li je primjereno njihova svjedočanstva posmatrati prosto kao „četiri mišljenja”. Neosporno je da je svaki od njih četvorice bio autentičan čovjek i da je u svoje zapisivanje onoga što je vidio, čuo i opipao (Up. 1Jn. 1, 1) unio svojevrstan lični pečat. Oci Crkvu su neprestano podsjećali na „ljudsko” autorstvo Svetog Pisma ne poričući pri tome da jevanđelska riječ prevashodno ima božansko porijeklo – od Boga, a ne od čovjeka (Gal. 1, 12). Pored bogonadahnutosti pisaca Svetog Pisma, u Crkvi se čuva i zadobija i „bogonadahnutost čitanja”. Biblija se obraća srcu, i samo oblagodaćeno srce ima sposobnost da usvoji Riječ: O bezumni i sporoga srca na vjerovanje… (Lk. 24, 25). Sveto Pismo, i Starog i Novog Zavjeta, bilo je oduvijek prvenstveno bogoslužbena knjiga, i samo unutar liturgijskog sabranja i bogosluženja naroda Božijeg ono zvuči svojim pravim glasom.
Autor se dotiče još jednog veoma bitnog bogoslovskog pitanja – pitanja granica Crkve, tj. određivanja (ne)crkvenosti određene zajednice. Poznato je da u istoriji eklisiološke misli u ovom pitanju preovlađuju dva, međusobno suprotstavljena, pristupa. Prvi pristup je zasnovan na tezi da se blagodatne granice crkve poklapaju sa njenim kanonskim granicama, a kao glavnog predstavnika ovakvog učenja imamo Sv. Kiprijana Kartaginskog. Prema drugom pristupu, Crkva nije ograničena samo na njene kanonske okvire, već se njena spasenjska blagodat proteže i dalje, van tih kanonskih granica. Takvu tezu je zastupao, između ostalih, blaženi Avgustin. Među prvim koji su u okviru neopatrističke misli razmatrali dato pitanje bio je G. Florovski. On iznosi svoje stavove koji su na liniji drugog (Avgustinovog) pristupa, po kojem se kanonske i blagodatne granice ne poklapaju. Ono što je navelo Florovskog na takav stav, a što je po mišljenju Atanasija Jevtića i glavni nedostatak njegove analize, je zanemarivanje „prakse” Crkve (o prijemu jeretika). Jer praksa Crkve, budući da izražava vjeru i bogoslovlje Crkve, mora biti ozbiljno uzeta u obzir kada govorimo o granicama Crkve. Prvo, granice Crkve jesu „granice” bezgraničnog Božanskog Domostroja spasenja i te granice ne treba odvajati od granica blagodati Duha Svetoga u Crkvi, i one ne mogu biti uže od granica Trojičnog Domostroja u Hristu. Drugo, te domostrojno-blagodatne granice Crkve ne smiju isključivati činjenicu liturgijsko-kanonskih granica Crkve. Jer se upravo u Svetoj Evharistiji kao Sabranju Crkve u Hristu Duhom Svetim podudaraju granice Domostroja spasenja Svete Trojice i kanonsko-blagodatne granice Crkve (Atanasije Jevtić). Prema tome, ne bih mogao da nađem razumijevanja za tvrdnju o. Dražena da se eklisiološki princip „jedna i mnoge (Crkve)” može primijeniti i izvan kanonskih granica Pravoslavlja. Ukoliko bi prihvatili takvo gledište, onda bi značilo da neka protestantska frakcija negdje u Alabami postoji kao nama „ravnopravna” crkva?
Ne poričem da su zapadni teolozi koje smo pominjali u diskusiji poznavali i poznaju Oce i Učitelje Crkve. No, njihovo poznavanje Otaca je u najvećoj mjeri bilo u, uslovno govoreći, tekstualnom smislu. I u tom pogledu su daleko ispred mnogih pravoslavnih patrologa. Ali, želim da naglasim to da i poznavanje i pozivanje na Oce treba da bude utemeljeno u životu Crkve. „Duh Otaca” se stiče isključivo kroz crkveno-podvižničko opitovanje. Kod nekih zapadnih teologa srećemo tvrdnje, poput Harnakove, da je bogoslovlje Otaca ništa drugo nego filosofija. Šta je to nego nepoznavanje Otaca „iznutra”. Oci su odlično poznavali kulturu svoje epohe, koristeći pojmovni aparat tadašnjeg mišljenja, ali se nisu zadražavali na teologiji pojmova, njihova teorijska rzmatranja često prelaze u molitve i himne Bogu (P. Evdokimov). To je podrazumijevalo „praksu”, težnju za očišćenjem od strastih te zadobijanje blagodatnog iskustva. Zato je Sv. Vasilije Veliki mogao da kaže da je „teologija oslobođenje od strasti”, a Sv. Maksim Ispovijednik da je „bogoslovlje bez djela-bogoslovlje demona.” Potpuno jasno i precizno, bez potrebe za dodatnim ekspertizama.
Kao posljednji momenat koji bih sa svoje strane razmotrio, jeste pitanje „istoričnosti” praoca Adama. Iako nije moguće naučno precizno utvrditi Adamov „datum rođenja”, ne postoji razlog za relativizovanje njegovog istorijskog postojanja. Tačno je da je Drugi Adam-Hristos istina prvoga Adama i njegov uzor jer se u Njegovoj bogočovječanskoj ličnosti otkrio istiniti i savršeni Bog kao i istiniti i savršeni čovjek. Eshatološki gledano, čovjek i svijet na početku stvaranja nisu bili savršeni, Adam je u raju bio „dijete,” (Sv. Teofilakt Antiohijski) sa potrebom da aktuelizuje svoje darove. Neposlušnost Tvorcu, zloupotreba slobode i grjehopad su mogli da se ostvare samo kroz konkretnu ličnost (Adamovu), a ne samo kroz „bogoslovsku stvarnost”. Slijedeći logiku po kojoj nije bitno da li je i kada postojao Adam možemo relativizovati i postojanje i drugih biblijskih ličnosti, pa i cijelih onih perioda starozavjetne istorije, za koje nemamo pouzdane naučno-istorijske dokaze. Svaki put kada je riječ o dekonstrukciji biblijskog teksta, snažno zazvone riječi Sv. Vasilija Velikog: „Kad ja čujem riječ trava, imam na umu travu; ili kad čujem rastinje ili riba ili zvijerili stoka,sve to kako je rečeno, tako i primam. Jer se ne stidim Jevanđelja (Rim. 1, 16)… Otkrivenje je antinomično, nesvodivo na logiku. Kako zapaža Evdokimov, logička forma i tehnički aparat mišljenja idu naprijed-nazad i otimaju blago tamo gdje ga nađu, dok sadržaj svetootačke misli, po svojoj originalnosti i transcedentnom karakteru svog objekta, čini da se svaki sistem raspadne. Dakle, ono što je doživljeno, mistička spoznaja, dobija svoj intelektualni oblik i izraz naknadno, dok nasuprot tome, svaka jeres ima porijeklo u prvobitnom racionalnom tvrđenju koje se zatim nakalemljuje na vjeru i izopačava je (P. Evdokimov). Dakle, nikakva spekulacija nad mističkim tekstovima, nego sam mistički put rađa jedinstvo (s Bogom).
Na kraju, još jednom pozdravljam pisanje o. Dražena i prihvatam njegov prijedlog da, kada je ova diskusija u pitanju, nakon ovog kruga odgovora bude stavljena tačka.
Jeste i biće Hristos među nama!
