Prevodi i prepisi

Iz biografije Jona Sobrina: Masakr 16.11.1989.

Jon Sobrino

Od 16. novembra 1989. godine u Sobrinovu biografiju je upisano da je on uspeo da preživi, da je za dlaku izbegao smrt. Nema sumnje da je i on bio na listi za odstrel vojnika salvadorske vojske, koji su ubili šestoricu jezuita – njegovu celu porodicu, kako je jednom primetio – i kuvaricu Jiliju Elbu Ramos sa njenom ćerkom. U jednom od svojih najemotivnijih spisa Sobrino je opisao kako je ova užasna vest stigla do njega dok je bio na Tajlandu gde je držao jedan seminar o hristologiji:

„Noću, između deset i jedanest, 16. novembra – u San Salvadoru je bio jedanaest časova pre podne – probudio me je jedan irski sveštenik. U polusnu je čuo vesti na BBC radiju. Govorilo se da se jezuitima u UCA nešto ozbiljno dogodilo… dok sam prilazio telefonu mislio sam – iako nisam hteo da se suočim sa tim – mora da su ubili Ignjacija Elakuriju, i prisećao sam se koliko često smo se plašili da bi se to moglo dogoditi…  na drugoj strani žice javio se jedan bliski prijatelj… počeo je rečima: ‘Nešto užasno se dogodilo’, ‘Znam, Elakurija’, odgovorih. Ali ništa nisam znao. On me je zamolio da sednem i uzmem nešto za pisanje. Složio sam se i on otpoče da mi priča šta se dogodilo: ‘Ubili su Ignacija Elakuriju’. Ostao sam smiren i ništa nisam zapisao, jer toga sam se već bojao. Ali moj prijatelj je nastavio: ‘Ubili su Segunda Montesa, Ignacija Martin-Baro, Amando Lopeza, Huan Amona Morena i Žoakina Lopeza Lopeza’. Moj prijatelj je imena čitao polako, i svako od njih je odjekivalo kao udar čekića koji je prelazio preko mene u potpunoj nesvesti. Zapisivao sam imena, i svaki put, kada je naveo neko ime, nadao se da je to kraj. Ali ne, posle svakog imena sledilo je sledeće i tako je bilo do kraja. Cela zajednica, moja cela zajednica je ubijena. Osim toga, zajedno sa monasima, ubijene su i dve žene… Zvale su se Julija Elba – ona je dugo bila kuvarica kod jezuita – i Selina, njena petnaestogodišnja kćer… Prošli su sati, bolje rečeno dani, a ja nisam mogao da reagujem… Mislim da nikada nešto slično nisam doživeo. Irskom svešteniku koji mi je te noći pravio društvo, rekao sam da je ovo najvažnije što mi se ikada dogodilo u životu… Doživeo sam jedan istinski uvid u moj život i prazninu koja se ničim ne može popuniti. U tim trenucima prisećao sam se jednog odeljka iz Biblije gde majke oplakuju decu svoju i neće se utešiti jer ih nema (Jer 31, 15). Kad mislim o stvarima svakodnevnice – pisanje, držanje predavanja  i nastave – sve te stvari koje sam poslednjih šesnaest godina radio u El Salvadoru i koje bih i u budućnosti mogao da radim, sve to mi se činilo nestvarno, kao nešto što nema veze sa realnošću. Sveodređujuća realnost – to sam često pisao iz El Salvadora – je život i smrt siromašnih“.   

Izvor: Martin Maier SJ, Zur theologischen Biographie von Jon Sobrino, u: K. Wenzel (prir.), Die Freiheit der Theologie. Die Debatte um die Notifikation gegen Jon Sobrino, Grünewald Verlag, Ostfildern, 36-46; ovde 43-44.
Prevod: Predrag Dragutinović 

error: Content is protected !!