Prevodi i prepisi

Idol sopstva

Džejmi Morgan, Poklon Arhiepiskopu Oskaru Romeru, 2001.

Sveta Nedelja je poziv da sledujemo Hristovoj ozbiljnosti, jedinom legitimnom nasilju, koje je sam Hristos izvršio nad sobom i pozvao nas da i sami tako činimo: „Ko hoće za mnom da ide, neka se odrekne sebe“, nek bude nasilan prema samom sebi, neka odseče izlive gordosti, nek uguši u svom srcu izlive pohlepe, gramzivosti, sujete i arogancije. To je ono što mora biti uništeno, ovo je nasilje koje mora biti izvršeno kako bi nova osoba bila rođena – jedina ličnost koja može izgraditi novu civilizaciju: civilizaciju ljubavi. (19. mart 1978.)

*

Moramo srušiti tolike idole, a pre svih idol sopstva kako bi postali skromni i iz ove smirenosti se naučili spasavanju drugih, zajedničkom delovanju i radu, a na način koji je svetu preko potreban. Oslobođenje koje pokreće nasilje nad drugima nije istinsko oslobođenje. Oslobođenje koje koristi revoluciju mržnje i nasilja, oduzima živote drugih ili omalovažava njihovo dostojanstvo, ne može biti istinska sloboda. Istinska sloboda čini nasilje nad sobom i – poput Hrista koji se odrekao svoje božanske moći – postaje sluga koji služi drugima. (13. mart 1978.)

*

Ljudima našeg vremena, koji su opterećeni tolikim problemima i lišeni nade tragaju za rajem na zemlji: ne tražite ga ovde, pronađite ga u Hristu vaskrslom. Nađite u Hristu olakšanje vaših nevolja, briga i vaših patnji; u Njega položite svu svoju nadu. (26. mart 1978.)

*

Hristos ne bi bio Spasitelj da nije delio hranu gladnom narodu, da nije darivao svetlost očima slepih, da nije saosećao sa napuštenim masama koje niko nije voleo, kojima niko nije pomagao. Hrišćanstvo brine o ljudskom razvitku, o političkim i društvenim aspektima ljudskog života. Spasenje ne bi bilo potpuno da ne uzima u obzir ove aspekte ličnosti Hristove, koji je sam postao primer potlačenog čoveka od strane moćnog carstva i potčinjenog vladajućoj klasi svog naroda, koja je uništila njegovu slavu i čast i ostavila ga na krstu. (26. mart 1978.)

*

Crkva ne sme biti gluva i nema pred milionima ljudi koji vape za oslobođenjem, koji prebivaju potlačeni u hiljadama vrsti ropstva. Crkva im, međutim, govori šta je istinska sloboda koju moraju tražiti: oslobođenje koje je Hristos započeo na zemlji vaskrsnuvši i slomivši lance greha, smrti i pakla. Biti slobodan od greha, biti istinski slobodan znači – biti poput Hrista. Svi koji polože svoju veru u Vaskrslog i koji delaju u korist jednog pravednijeg sveta, koji se protive nepravdama postojećeg sistema, bezakonim represijama vlasti, ljudskom iskorišćavanju i zloupotrebama; dakle, svi koji svoju borbu započinju vaskrsenjem velikog Oslobodioca – samo oni bivaju autentični hrišćani. (26. mart 1978.)

*

Želim javno da se zahvalim za snagu koju sam primio, zahvaljujući molitvama mnogih ljudi. Za mene nema ništa lepše nego čuti: „Molimo se za vas. Niste sami. Sa vama smo u našim molitvama.“ Neka je blagosloven Bog! Hvala vam! I ja kažem vama, braći i setrama: Pomolimo se za one koji su slabi. Pomolimo se za one koji se odriču. Pomolimo se za one koji se stide naše vere. Pomolimo se za našu siromašnu braću i sestre, koji sumnjaju čak i u iskrenost episkopa. Pomolimo se da ostanemo hrišćani, čak i u riskantnim okolnostima naše hrišćanske misije. Budimo postojani u onome što propovedamo, jer ćemo vremenom – poput prvih hrišćana – biti prinuđeni da kažemo: „Bogu se treba pokoravati više nego ljudima“. I od Boga ćemo dobiti silu da objavimo učenje koje je jedino istinito. (2. april 1978.)

*

Hrišćanska autentičnost se pokazuje u nevolji. Hrišćaninom smatram svakog člana naroda Božijeg, bez obzira da li je laik, monah, sveštenik, episkop ili papa; a nevoljom smatram one okolnosti u kojima život prema Jevanđelju podrazumeva mnoštvo onespokojavanja i uznemiravanja poredaka, protivnih ili odvojenih od Jevanđelja.

Pomenuto nazivam časovima iskušenja, jer je veoma teško živetu u njima kao istinski sledbenik jedinog Gospoda. Mnogo je lakše slediti razne gospodare koji su postali idoli ovog vremena: novac, moć, prestiž i tako dalje. Na taj način religija lako postaje ljupka fantazija, stvorena na osnovu lažnih tumačenja Jevanđelja i crkvenog učenja. Obožavatelji idola idu tako daleko da svojim klevetama i ubitačnim kritikama nipodaštavaju ljude hrabre da ih podsete na istinsko tumačenje Hristovih zapovesti, te na potrebu za pokajanjem.

I tako nastaje konflikt. Sve više se govori o „nesporazumu“. Za ova uznemiravanja  se okrivljuju „subverzivne propovedi“. Mnogi žele da izoluju glasove vapijućih u ime Gospodnje. Snaga učenja Crkve se poredi sa masovnom demokratijom, kao da je broj onih koji govore bitniji od ispravnosti onoga što se govori. Zaboravlja se da će mediokriteta uvek biti u većini, a da će manjinu činiti hrabrost autentičnosti. Setite se samo priče o „širokom i uskom putu“ u jevanđeljima.

U ovom teškom času je preko potrebna svesna poslušnost istini Gospoda. Potrebna je molitva više nego ikada, sjedinjena sa jakom željom za pokajanjem, molitva rođena iz bliskosti sa Gospodom, molitva koja uzdiže iznad pomahnitale vreve i plitkih očekivanja života; potrebna je želja za pokajanjem koja se ne plaši gubitka prestiža i privilegija, niti promene načina mišljenja, kada je očevidno da Hristos zahteva taj novi način mišljenja u skladu sa Jevanđeljem.

Mislim da je za našu arhiepiskopiju nastupio težak čas i on iskušava hrišćansku autentičnost svih nas koji činimo ovu pomesnu crkvu. Zato nemojmo biti iznenađeni što u proveri autentičnosti nije zlato sve što sija. No, u isto vreme, radujmo se što ovaj čas iskušenja otkriva najbolje među nama i što izlazimo još iskusniji i pobedonosniji.

Upravo u časovima iskušenja raste autentičnost Crkve. Neka je blagosloven Bog zbog ovih teških trenutaka u našoj arhiepiskopiji. Budimo ih dostojni. (9. april 1978.)

*

Crkva koja ne izaziva nikakvu krizu, Jevanđelje koje ne uznemirava, reč Božija koja se nikome ne uvlači pod kožu, reč Božija koja ne dotiče stvarni greh društva u kojem je objavljena – kakva je onda to Crkva i kakvo je to Jevanđelje? Vrlo lepa, pobožnjačka razmatranja nikome na smetnji – to je način propovedanja koji bi mnogi želeli da čuju. Oni propovednici koji izbegavaju svaku nezgodnu temu kako bi ostali neuznemiravani, kako ne bi imali teškoće i nesporazume, ne daruju svetlost svetu u kojem žive. Oni nemaju hrabrost Petra, koji je masi – čije su ruke bile okrvavljene – rekao: „Vi ste ubili Hrista!“ Iako ga je ova otpužba mogla koštati i života, on je nju izrekao. Jevanđelje je hrabro, ono je radosna vest onoga što je došao da izbriše grehove ovog sveta. (16. april 1978.)

*

Ove nedelje oplakujemo smrt dvojice policajaca. I oni su naša braća. U slučajevima zlostavljanja i nasilja moj glas nikada nije bio jednostran. Ujedno sa Hristovim saosećanjem ja sam stao na stranu mrtvih, žrtava i onih koji stradaju. Pomolimo se za njih i pridružimo se njihovim porodicama u žalovanju.

Dvojica ubijenih policajaca su nove žrtve nepravde našeg sistema, koji sam osudio prošle nedelje. U njegove najgore zločine spada međusobno sukobljavanje siromašnih; policajci, radnici i seljaci – svi oni pripadaju klasi siromašnih. Zlo ovog sistema huška siromašne protiv siromašnih. Dvojica ubijenih policijaca su dva siromašna čoveka, koji su postali žrtve nekih drugih siromaha. U svakom slučaju, oni su žrtve onog idola Moloha, kojem nikada nije dovoljno moći i novca. Dokle god zauzima vladajuće mesto, tog idola nije briga za život seljaka, policajaca, niti vojnika; njegova jedina borba jeste odbrana sistema ogrezlog u grehu. (30. april 1978.)

*

Verujem da naša crkva u San Salvadoru ima razloga za nadu, jer svoje nadanje ne polaže u moć ili novac, već u sam izvor ove nade, a to je raspeti Hristos. Nada crkve jeste njena vernost Jevanđelju i Gospodu. Mojim dragim sveštenicima, monaškim zajednicama, crkvenim školama, parohijama i novoformiranim zajednicama neprestano govorim: Nemojte dopustiti da vas zavedu sablazni moći i novca, ili lažne ideologije. U njima nema istinske nade. U nasilnim revolucijama i krvoprolićima, u novcu i moći – ni u političkoj levici, ni desnici – nema istinske nade. Jedina nada na koju možemo računati i koja je vredna našeg govora jeste nada u Hristu, koji ostaje Car Slave čak i nakon smrti, pa i brutalnog usmrćivanja; a sa Hristom caruju i svi koji propovedaju njegovu pravdu, ljubav, nadu i njegov mir. (30. april 1978.)

*

Savremeni mediji i načini komunikacije – poput novina, radija, televizije, filmova – čije se ideje prenose masi naroda ponekad su sredstva nesporazuma i zabune. Ovi instrumenti formiranja javnog mnjenja često su izmanipulisani materijalističkim interesima i time postaju instrumenti održavanja nepravednog stanja stvari u društvu, kroz laž i konfuziju. Prisustvujemo nedostatku poštovanja jednog od najsvetijih prava ljudske ličnosti, naime, prava na informisanost i istinu. Svako ponaosob mora braniti ovo pravo tako što će uzdržano pristupiti korišćenju medija. Nije sve što pročitamo u novinama, vidimo u filmovima i na televiziji, te čujemo na radiju istina. Često je  sasvim suprotno, tj. laž. (7. maj 1978.)

*

Novac je sam po sebi dobar, ali su ga sebični pojedinci učinili lošim i grešnim. Snaga je po sebi takođe dobra, ali kao zloupotrebljavana mnoge dovodi u stanje straha. Sve je stvoreno od strane Boga, ali ga ljudi potčinjavaju grehu. Zbog toga je Hristovo vaznesenje znak da će celokupna tvorevina biti spasena u Njemu, jer će On dati smisao svemu što je Bog stvorio i na kraju vremena (a u tome se i sastoji Poslednji sud) On će pred Božijim licem sprovesti veliko odvajanje dobra i zla. Zlo će konačno biti uništeno i dobro će biti vazneseno u večno proslavljanje Hrista. Gospodnje vaznesenje označava i proslavljenje kosmosa. Kosmos se raduje, novac i moć se raduju – sve materijalne stvari, farme i imanja, države i narodi – baš sve se raduje jer dolazi dan kada će Sudija celokupnost spasiti od greha, ropstva, stida; sve ono što je Bog stvorio i što ljudi koriste greha radi. Spasenje je već objavljeno i Bog je u svojoj slavi već vaskrsao našeg Hrista Gospoda. Vaskrsli i vazneseni Hristos je znak konačne i večne pravde. (7. maj 1978.)

*

Čak i kada nas nazivaju ludima, prevratnicima, komunistima i kada nam prilepljuju ostale epitete, znamo da jedino propovedamo revolucionarno svedočenje jevanđeljskih Blaženstava, koja onespokojavaju svaku moguću stvar da bi objavila blaženstvo siromašnih, blaženstvo žeđi za pravdom i blaženstvo stradanja i patnje. (11. maj 1978.)

*

Crkva je večna Pedesetnica, pod uslovom da ostane otvorena za lepotu Duha Svetoga, što sija iz njene razboritosti. Kada Crkva ne nalazi svoju snagu u blagodati odozgo – koju je Hristos obećao i darivao – i kada se radije uzda u mlitave moći novca i bogatstva u ovom svetu, ona prestaje biti mesto nove i radosne vesti. Crkva će ostati privlačna i mlada u svakom dobu dokle god je verna Duhu, koji je napaja i dokle god projavljuje blagodat Duha kroz svoje zajednice, sveštenike i sam njen život. (14. maj 1978.)

*

Ovo je istinski Bog: naime, Bog kojeg okušamo, Bog Mojsijev, Bog istorije, koji ne spasava samo u istoriji Izrailja, već i u istoriji San Salvadora, Bog koji je osnovao svoju Crkvu da objavljuje veru u istinskog Boga, da očisti istoriju od greha i da je osveti kako bi je učinio sredstvom spasenja. Evo, šta želi Crkva u San Salvodoru: da od prošlosti našeg naroda ne načini ruševine istorije, niti istoriju ateizma, iskorišćavanja i nepravde, već istoriju koja ispunjava namere Božije; jer Crkva voli narod Salvadora. Da Mojsije danas živi u Salvadoru, on bi iz nesagorive kupine čuo isti glas Jahvea koji je čuo kad ga je Bog slao da izbavi Izrailj od tiranije faraona: „Ja sam Bog koji je sa tobom.“ Ispunimo se danas velikim poverenjem, jer nas Crkva poziva da zakoračimo ka izvoru naše nade i vere, ne bi li susreli istinskog Boga koji nas voli kao otac. (21. maj 1978.)

*

Vera je poput dečije igre u kojoj otac pruža ruke i kaže detetu „Skači“, a dete se pusti u slobodan prostor, puno poverenja da ga čvrste očeve ruke neće ispustiti. To je vera. Rečeno opisuju Hristove reči: „Koji veruje u mene ne dolazi na sud.“ Oni koji ne odustaju, koji imaju poverenja, koji čak i u najtežim vremenima veruju i imaju nade, neće biti osuđeni. No, oni koji ne veruju, koji se ne prepuste Hristovom naručju jer su vezani zemaljskim stvarima, koji ne veruju u Boga i Njegovu promisao o svetu, koji ne veruju da ćemo biti spaseni – takvi ljudi su osuđeni. Njihov život je već postao pakao. (21. maj 1978.)

 

Oscar A. Romero, “The Idol of Self”, The Violence of Love, The Bruderhof Fondation, Pasadena, USA, 2003, 52–64.
Prevod: Lazar i Varja Nešić

error: Content is protected !!