Autografi

Sva neodgovorena pisma

Svjatoslav Vladika, Iscjeljenje raslabljenog

The Rt. Rev. Dr Georges Florovsky
Department of Philosophy
Princeton University
Princeton
N.J. 40584
29.oktobar 1968. g.

Dragi oče Georgije,

Ne znam da li ćete odgovoriti na ovo pismo ili ne, ali u ovim danima Vašeg jubileja[1], želio bih da znate da u toku ovih dugih godina nije bilo dana kada nisam mislio na Vas i nisam se molio Bogu da On Sam – imi že vedaet putami [samo Njemu poznatim putevima] – učini čudo pobjede nad svime „ljudskim, isuviše ljudskim“ što se pokazalo tako tragičnim u našim odnosima. Vjerujem cijelom dušom da, ako ne „vъ mipѢ semъ“ [„u svijetu ovome“], a onda u vječnosti Hristovoj, dans la douce pitie` de Dieu [po blagoj milosti Božijoj], mi ćemo postati bliži jedan drugome nego mnogima koji su, možda iz neznanja, ali ipak dolivali ulje na onu nepotrebnu i besmislenu vatru. A da li je to nemoguće u ovom životu? Želim da znate da za mene, ma koliko da budem živio, ne može biti veće radosti od obnavljanja – u Hristu i blagodaću Hristovom koja sve omiva, sve pobjeđuje, onih odnosa koji su, u svojoj najsuštinskijoj dubini na Njemu samom, vjerujem, i bili osnovani. Da li će se to desiti ili se neće desiti, ostavljam Vama da odlučite, jer u svemu onome što se tiče mene, ja sam spreman u bilo kom trenutku, po Vašoj procjeni, da učinim sve ono što biste Vi smatrali neophodnim.

U Hristu,
Aleksandar Šmeman
575 Scarsdale Road
CRESTWOOD N.Z. 1070[2]

 

Tako se završava prepiska između oca Georgija Florovskog i oca Aleksandra Šmemana. Potresan, tragičan ton pisma oca Aleksandra odjekuje na sveljudskom planu – i da nisu u pitanju dvojica iz reda najznačajnijih pravoslavnih bogoslova HH vijeka, svako od nas bi se zapitao: kakva se međuljudska drama u zjenici Hristovoj morala dogoditi da poslije „ovih dugih godina“ otac Aleksandar napiše ocu Georgiju ovakvo pismo?

Prepiska koju su vodili ova dvojica velikih bogoslova jeste jedno od najpotresnijih bogoslovskih štiva savremene pravoslavne teologije. Upravo kao što nam se lice Sv. Vasilija Velikog i Sv. Grigorija Bogoslova ponekad više otkriva u njihovim nekad uvrjeđenim, nekad tužnim, nekad radosnim, nekad kratkim, nekad dugim i blagogoljivim pismima, tako se bića oca Aleksandra i oca Georgija raskrivaju više u tih osamdesetak pisama, dopisnica, telegrama nego u besjedama, člancima, predavanjima knjigama. P. Gavriljuk u svom znalački napisanom Predgovoru primjećuje da ona može da posluži i kao uvod u „Dnevnik“ oca Aleksandra, s obzirom da mu hronološki i tematski prethodi. Ipak, u prepisci sa Florovskim mi susrećemo Šmemana koji nije samo dubok mislilac i za život oko sebe prijemčiv bogoslov. U prepisci i on i o. Georgije Florovski pokazuju jednu ljudsku stranu koja je u „Dnevniku“, rukom matuške Uljane, ipak „omivena“: pored bogoslovskih planova i komentara, bodrenja u konkretnim životnim i crkveno-životnim situacijama, prepiska svjedoči i sasvim sitnu, gotovo tračarsku stvarnost ruske (i svepravoslavne) emigracije i njih svojice samih. Naporedo sa ozbiljnim i dubokim primjedbama o sudbini Crkve i njenom svjedočenju na „Zapadu“, stoje sitnodušni podsmjesi „Karlovčanima“ (teolozima i jerarhiji RzPC) i odmah do njih: praktične napomene o putovanju preko Atlantika i topli, prijateljski pozdravi. Opet: i takvi, necenzurisani, o. Aleksandar i o. Georgije jesu Šemaman i Florovski.

Osnovni životni i „literarni“ siže njihove prepiske mogao bi da se sažme vrlo jednostavno. Florovski zove Šmemana da mu se pridruži na Bogoslovskom fakultetu Sv. Vladimira. Šmeman načelno prihvata. Florovski insistira da Šmeman što prije dođe. Šmeman iz porodičnih razloga odugovlači. Šmeman dolazi na Akademiju Sv. Vladimira, postaje „prodekan“ – i tu se, sa nekoliko poluslužbenih telegrama napisanih na engleskom jeziku, 1955.g. njihova prepiska završava, sve do gore navedenog pisma (iz 1968). Međutim, u njoj ima toliko suštinske tragičnosti koja će dovesti do njihovog kasnijeg nesporazuma da se čitalac mora zapitati ono osnovno pitanje pitanje koje smo zasigurno postavili sebi u ambisima bivših prijateljstava: kako je moguće da se dva ljudska bića u isto vrijeme tako dobro, potpuno i jednodušno razumiju i tako potpuno i tragično razilaze? Florovski je kroz dvoja ranija pisma nestrpljiv: on insistira na Šmemanovom što ranijem dolasku – dok Šmeman mora da vodi računa o svojoj četveročlanoj porodici, ali i tastu i tašti, i još o mnogo čemu. U jednom momentu odnosi već slute kasniju tragediju: Florovski optužuje Šmemana da zapravo o odlasku u Ameriku razmišlja „sjedeći na dvije stolice“, što Šmemana povrjeđuje, žalosti. Već tu slutimo jednu dramatičnu pukotinu, mimoilaženje. Ipak, osjećaj da je bogoslovski i crkveni zadatak koji je pred njima važniji od međusobnih razmirica i nesporazuma nastaviće da ih vodi zajedničkim putem: o. Aleksandar dolazi u Ameriku, konačno se ostvaruje san dvojice prijatelja.

I u ostvarenju sanjanog, nemogućeg, čekanog, u tom dosanjanom početku počinju da isplivavaju sve razlike koje će na kraju dovesti do tragedije udaljavanja i razlaza. Šmeman postaje „prodekan za studentska pitanja“ (tj. „inspektor“) Akademije Sv. Vladimira. Jedno njegovo pismo iz 1952.(na koje nam se nije sačuvao odgovor o. Georgija, ako ga je uopšte u vidu pisma i bilo) već naznačava ono što će postati velika tema njihovog budućeg nerazumijevanja i sukoba: o. Aleksandar napominje o. Georgija da su pedagoške metode zasnovane samo na „sistemu zahtijeva, prijetnji i sankcija“ najprije „neefikasne“. „Možete natjerati čovjeka prisilom da uradi mnogo šta li to ga neće vaspitati. Zahtijevati se može i potrebno je, ali samo ako su čovjeku ostavljene mogućnosti da ono što se od njega zahtijea i ispuni“[3]. Florovski je smatrao da bi odgovarajuća disciplina, apsolutna posvećenost studenata i ponešto represivniji sistem mogli da dovedu do rezultata kakve on želi da vidi. Kod o. Aleksandra sa vremenom se uobličava skeptičnost ne samo prema pedagoškim metodama u Sv. Vladimiru, nego i prema spremnosti Crkve da jedan takav sistem prihvati i da mu nađe smisao u svom biću. U jednom od svojih pisama o. Georgiju on piše:

„Za posljednje tri godine ja sam došao do zaključka da Pravoslavna Crkva u njenom sadašnjem stanju uopšte nije dorasla do prave bogoslovske škole. U Parizu je bila „iluzija“, ali podrške od strane Crkve bilo je upravo tako malo koliko je i ovdje. U Grčkoj, kada bi država prestalo da izdržava bogoslovske fakultete i predala ih arhijerejima, brzo bi ih pretvorili u „pastirske škole“. Čak i kod naših najboljih ljudi ideja o bogoslovskom radu bez materijalnih interesa, o uvođenju u „razum Istine“, o stvaranju istinske kulture – ne odzvanjaju u duši, pa stalno moramo da se pravdamo nečim drugim… Evo i sada pišem Uvod u liturgijsko bogoslovlje, nešto dokazujem – ali kome? Nejasno. Možda bi imalo smisla stvarno pred licem cijele Crkve postaviti pitanje pravo u oči: „želite li ili ne želite pravu bogoslovsku školu“ – a zatim umiti ruke. A „umiti ruke“ znači napraviti privatni centar za pravoslavno bogoslovlje, poput Dumbarton Oaks, bez sveopšte potrebe da se bilo kome dokazuje da bogoslovlje može biti i korisno. Znam da su sve to zasad maštarije – ali čovjek se užasno umori od vječite zavisnosti od nekoga kome u suštini nisu potreban…“[4]

Gorke riječi. Nekada i danas. Paradoks životnih i pedagoških puteva sastoji se u tome da je o. Georgije Florovski, nakon već otvorenog nerazumijavanja između njega, studenata i najvećeg dijela profesorskog kolegijuma Akademije Sv. Vladimira svoje „najsrećnije godine“ našao kao profesor Univerziteta Prinston, dok je o. Aleksandar 1962. postao dekan Akademije sv. Vladimira i do svoje smrti morao samom sebi da postavlja pitanje vaspitanja i obrazovanja za bogoslovlje u sredini u kojoj je ono uglavnom pojmljeno kao zanimanje čudaka, opravdanje prošlosti i dekoracija pred „svijetom“. U tom razlazu između Akademije Sv. Vladimira i o. Georgija Florovskog imao je učešća i o. Aleksandar, mada, po svjedočenju ep. Jovana (Šahovskog), Šmeman nije bio ni izbliza jedini razlog za odlazak Florovskog sa Akademije Sv. Vladimira.

„Jaka individulanost oca G. Florovskog škodila je njegovim public relations. U njemu su još kiptale „strasti“ i, nevoleći kompromise, on ponekad nije vidio razliku između njih i uvažavanja misli drugog čovjeka.“ [5]

Od te 1955.do 1968.godine nemamo pisama. Prekidaju se odnosi o. Georgija i o. Aleksandra. Danas ne možemo znati da li bi se onaj Šmemamov odmak od „hrišćanskog helenizma“ i „vizantinizma“ ikada desio da se o. Aleksandar nije odmakao od o. Georgija. Da li bismo danas imali i plan „povratka Ocima“ Florovskog i potrebu da i u sveopštem „povratku Ocima“ uočavamo tanku granicu ideologizacije i idealizacije – ono što dugujemo Šmemanu? Da li uopšte u tragedijama naših izgubljenih prijateljstava, bratstava, očinstava i svih drugih ljubavi postoji bilo kakav „plan“ koji ne bi bio banalno fatalističko svođenje svega na orijentalnu mudrost o tome da je sve „zbog nečega dobro?“ Jer, ta orijentalna mudrost je u svojoj srži neljudska. Ona podjednako opravdava i u ustu ravan svodi ono najbanalnije i ono najdublje u čovjekovom životu i biću. Ona podrazumijeva prezir i prema izgubljenom prijateljstvu (u kome smo bili i dalje možda jesmo svom dušom) i prema suzi svakog djeteta. Možda nije sve dobro. Možda se iz bola zbog izgubljenog prijateljstva, zbog izgubljenog komadića duše može roditi samo poneki korijen nove potrage za smislom, poneko novo svjedočanstvo naše potrage za izgubljenim Drugim, za izgubljenim Jednim. Možda je tu potragu moguće izraziti i kao bogoslovlje. Ali nama je potreban onaj Drugi, potrebno vaskrsenje odnosa i samog čovjeka. Konačna dobrota svega stvorenog ostaje upravo u „vječnosti Hristovoj“, tamo gdje ju je u svome pismu iz 1968. o. Aleksandar tražio.

O. Georgije nije odgovorio na pismo iz 1968. Marija Vorobjova, njegov lični sekretar, svjedoči da je u svojim posljednjim danima o. Georgije bio dementan. Naizmjenično bi, ipak, došao svijesti i tada bi tražio da mu dovedu bliske i drage ljude. U jednom od takih momenata, uspravio se na postelji, pogledao na ljude oko sebe i na ruskom rekao: „I Šmemana, svakako, zovnite ga ovamo!“[6] Nisu ga zvali.

Da bismo oprostili ovdje i sada, možda je stvarno potrebna samo vječnost Hristova, zaborav na koji često nismo spremni dok ne postane kasno i pamćenje samo onoga što je vrijedno vječnosti. Možda je zaborav uvod u nju. I zato je zaboraviti tako teško.

Carstvo Hristovo – mjesto gdje ćemo se sresti, mjesto gdje ćemo dočekati sva neodgovorena pisma.

 

 

[1] U pitanju je 75 godina od rođenja oca Georgija Florovskog.

[2] Prot Aleksandr Šmeman – Prot. Georgiй Florovskiй, Pisьma 1947-1955 godov, Podgotovka teksta, publikaciя, sostavlenie i kommentarii Pavla Gavrilюka, Moskva, Izdatelьstvo PSTGU, 2019. Zahvaljujemo kolegama sa Pravoslavnog sveto-Tihonovskog Univerziteta humanističkih nauka iz Moskve na poklonjenom primjerku ove izvrsne knjige.

[3] Pismo od 22.2.1952, str. 339.

[4] Pismo od 2.7.1954, str. 362.

[5] Svjedočenje iz pisma Ep. Jovana upućenog Endrju Blejnu 7.12.1982. – nav. u predgovoru (Predislovie) P. Gavriljuka, nav. knjiga, 87.

[6] Svjedočenje M. Vorobjovoj koje se čuva u ličnoj arhini E. Blejna – P. Gavriljuk, nav. djelo, 98.

error: Content is protected !!