Juditu Franković Brdar upoznali smo na filmskom festivalu na Ohridu. Pre toga smo se posredno upoznali kroz njeno čitanje jednog Monjinog dramskog teksta. Ono što je pokazivala na filmu bio je široki glumački registar i ona tanana sposobnost igranja za filmsku kameru – kojoj se naši glumci, regionalno uzev, uče tek kad pred tu kameru prvi put zapravo stanu. Dominacija pozorišnog shvatanja glume otežava razumevanje svedenosti i osetljivosti koju filmska kamera zahteva od glumca. U tom pogledu Judita poseduje retku meru i dar. Istovremeno, njen stav prema pozivu je potpuno posvećenički – a to je nešto što ja jednostavno najbolje razumem. Nabolje radim sa posvećenicima kojima je poziv prvostepena stvar u životu. Lako ih prepoznajem i znam koliko su retki.
Judita Franković Brdar
Pažnju na tvoj rad mi je skrenula Monja, ona je i više od mene verovala da si ti prava osoba za ovu ulogu u filmu. Uloga je tražila dosta stariju glumicu i zbog toga sam se dugo dvoumio. Monja je u tvojoj igri, ili nekom tvom modusu operandi videla nešto specifično monaško, neku tišinu i posvećenost pozivu koja je po njenom mišljenju dovoljna da se prevaziđu takve tehnikalije. Ja sam to osetio u radu sa tobom. Ono što nisam očekivao i što me iznenadilo jeste stepen entuzijazma za tekst scenarija. Mislim da si razumela njegov duh – a to nisu u istom stepenu svi uspeli. Kako si ga doživela na prvo čitanje i šta te je motivisalo da mu se predaš? I usuđujem se zapitati – koliko tvoj studij književnosti utiče na stepen motivacije sa kojom ćeš pristupiti nekom projektu?
– Posvećenost i strast su ono što je na kraju dana jedino bitno. Takav pristup jest ponekad izazovan, ali drugačije za mene nema smisla. S druge strane, ako mi netko ukaže povjerenje osjećam da moram uzvratiti istom mjerom, stvaranje je dvosmjerna ulica i zajednički angažman. U projekt uvijek ulazim s punim povjerenjem. Rad s ljudima uvijek je intenzivno iskustvo koje traži maksimalan angažman: emotivni, duhovni, fizički. Uvijek polazim s pozitivnog i optimističnog stajališta, uvijek prvo vidim pozitivne i kreativne aspekte, a ostalo shvaćam kao izazove. Privukla me zapravo vaša strast prema projektu I vjerujem da sam upravo na to reagirala i vjerujem da je naša zajednička strast omogućila da stvari završe upravo tako i da se ova uloga na neki način ponovo napiše. Sto se tiče studija književnosti, apsolutno, on je moja baza, moj temelj, moje korijenje iz kojega ću zauvijek crpiti i kojemu ću se uvijek vraćati.
Prve probe imali smo preko skajpa. Meni je kao reditelju mnogo značio stepen saosećanja i uživljavanja sa kojim si slušala indikacije i odgovarala na njih. Nazvao bih to zaista saosećanjem – tu jednu tananu pažnju sa kojom ti pristupaš radu. Zanima me da li se sećaš početka procesa i šta si iz njega ponela dalje?
– U mojoj glavi prve probe su gotovo neodvojene od audicije. Prve probe preko skajpa trebale su poslužiti tome da utvrdiš jesam li pravi izbor. Mislim da je možda bilo značajno što me to nije pokolebalo. I ja sam osjećala da važeš, da testiraš, ali znala sam da to ide iz potrebe da doneseš pravu odluku za film, za priču i možda se baš u toj točki dogodilo povjerenje, da je i s vaše i s moje strane želja da se stvari odviju tako kako je najbolje za sam film. U to vrijeme taman sam bila u probama za predstavu u riječkom HNK i sjećam se jednog velikog umora, možda je on tada radio za mene jer sam se morala dodatno koncentrirati na upute koje sam dobivala. Sjećam se da ni sama nisam bila sigurna dajem li dovoljno i u kojem smijeru krenuti. Ali ponekad kao glumac moraš jednostavno skočiti na glavu u to more mogućnosti i zaplivati. I to sam na tim probama osjetila da je ok, da je ok probati, pogriješiti, vidjeti kuda će me odvesti. Sad kad razmišljam s odmakom mislim da je to ono što me prvlačilo ovom projektu, to da ne znam kuda će me odvesti.
Sledeći susret bio je na probi u Beogradu. Moram biti sasvim iskren i reći da sam naknadno žalio zbog načina na koji sam vodio taj proces. Isuviše sam se posvetio glumcima koji su teže od tebe dolazili do rešenja i posle sam žalio što nisam bolje iskoristio tvoje prisustvo da ukažem, kroz ponavljanja, na to što želim da postignem. Ti si tada mirno, fudbalskim rečnikom – sedela na klupi. Da li si ti primetila tu disonancu u radu i kakav ti je bio utisak iz tog dela procesa?
– Nisam to doživjela poražavajuće niti negativno. Biti u službi nekog projekta jest znati i sjediti na klupi dok ne dođe tvoj red, ali sjedenje na klupi može biti ili dosađivanje ili korištenje vremena za punjenje, za razmišljanje, za kreiranje jednom kad dođeš na red, dakle sve je stvar perspektive i načina kako ćeš iskoristiti ono što u datom trenutku imaš na raspolaganju. Netko ne bi znao prepoznati dijamant, a netko od običnog kamena može stvoriti dijamant, tako je i s glumcima, sve može biti u tvojoj službi ako imaš dovoljno mašte da ju kanaliziraš. Ja tada nisam samo sjedila na klupi, gledala sam, slušala, osjećala kako radiš s drugim kolegama, sve te zadatke koje si davao njima i ja sam ih testirala na sebi, pa kad sam došla na red mogli smo krenuti od jedne druge početne pozicije. A ima tu i nešto iskustva filmskog seta, to je ponekad pogon kada ne uspiješ dobiti dovoljno pažnje, pa sam naučila kako da to okrenem u svoju korist kada znam da redatelj nema dovoljno vremena da se bavi mnome. I na kraju ili možda početku, biti u službi priče i filma ponekad znači svoj ego staviti na stranu.
Danas kada razmišljam o tome shvatam da si na snimanje ušla nekako neprimetno i utopila se u atmosferu. To osećanje – odsutnog prisustva, nekakve senke – jedan je od osobina tvog glumačkog fokusa koji je izuzetno veliki. Zaista imaš veliku glumačku koncentraciju. Interesuje me tvoj utisak sa seta na Petrovaradinskoj tvrđavi: kako pamtiš taj prostor u kom smo snimali, šta je on značio za tebe? Svi smo, naime, komentarisali da su u pitanju prostori ispunjeni posebnom vrstom energije koja mnogima ne prija. Kako je izgledalo upasti na dva dana u taj alternativni svet i zatim se vratiti nazad u svoj? Koliko svoje imaginacije ugrađuješ u prostor u kom igraš?
– Mene gluma i zanima kao sposobnost mimikrije, kao odsutnost mojega jastva, ja želim biti u službi svojega lika i priče, ponekad ta situacija traži buku i dopadljivost… a ponekad, kao u ovome slučaju: tišinu, ideju tišine. Lik Više službenice stoji u predvorju spoznaje i tvrđava nije moglo biti bolje mjesto za to, jer da: spoznaja možda ima neugodan okus, ali moraš ga moći okusiti ako želiš spoznati. Utoliko je tvrđava bila idealno mjesto za tu fazu priče. Imaginacija je osnovno oruđe glumčevo, ona je postulat za gradnju naših svijetova od snova, ona je temelj stvaranja. Bez nje glumac je prazna ljuštura, a zbog nje glumac je arhitekt svijeta mašte.
Jedva sam prežalio to što iz produkcijskih razloga nisam mogao doneti punoću vizije Monjinog scenarija. Jedna od najbolnijih redukcija bila je redukcija lika koji ti igraš – njegovom transformacijom izgubljeni su važni slojevi značenja. Kako se ti kao glumica osećaš kada se ne sagleda na platnu punoća tvog rada – iz najrazličitijih razloga? Zbog te redukcije značenjski najvažnija replika ove filmske priče nikada nije izgovorena, ostavio sam je da bude unutrašnje tkivo filma, ono skriveno, što se samo sluti. Da li je pamtiš? Ako je pamtiš – šta je za tebe sloboda?
– Kako da ne, jedan od meni najdražih pasusa iz te verzije scenarija: „čovek ne može da se navikne na more. Ja verujem da Bog i čovek dolaze iz istog okeana slobode…“. Upravo su to prizori od kojih sam gradila lik, taj je prizor temelj moga lika. Taj mi je prizor u scenariju najviše pobudio maštu. Je li moguće da čovjek zapravo ne zna što bi sa slobodom, i može li ju uopće shvatiti kada ju ima i ima li ju zaista ikada? Je li sloboda upravo to: ocean, snažan, moćan nepredvidiv, čaroban i opasan, koji nikada nećemo moći pojmiti do kraja ili ju zaista možemo spoznati na kraju puta? Dokle god mogu birati svoj put to je za mene sloboda. Mogućnost da biram, ali i da snosim odgovornost za svoje izbore.
I na kraju – šta je za tebe gluma, šta je ono najvažnije što ti to iskustvo pruža?
– Iskustvo je u ovom slučaju trik pitanje. Ili bolje da kažem trik situacija, iskustvo za glumca može biti opasno utoliko što vrlo lako može upasti u zamku da sad zna kako se stvari rade, što treba a što ne treba. To je za glumca najveća opasnost, vjerovati da sada zna kako.
