Ideja vječnoga prokletstva nije opravdana sa biblijske, kao ni sa filosofske ili pak moralne tačke gledišta. Ipak, za mnoge, ona posjeduje privlačnost sa stanovišta psihologije.
Anonimna vizija pakla (oko 1510-1520)
U trenutku kada je vjera njegove mladosti počela da blijedi i preliva se u jasni agnosticizam njegovih zrelih godina, Čarls Darvin je bio u čudu po pitanju toga kako bilo ko može uopšte da poželi da hrišćanstvo kao takvo bude istina. Nije u vidu imao njegove ljupkije dijelove, poput „ljubi bližnjega svoga“ i tome slično, već mišljenje da nevjernici (uključujući tu i rođake i prijatelje) mogu da se nađu u vječnim paklenim mukama.
I zaista, ovakva zbunjenost je stvarno opravdana. Ona pred nas postavlja problematično pitanje socijalne psihologije. Utješno je pretpostaviti da , uopšte govoreći, hrišćani misao o paklu vječnih jada i muke prihvataju ne iz razloga što su mu emotivno naklonjeni, već zato što ga vide kao omanje, neizbježno područje tame na periferiji šireg duhovnog pejzaža koji – sagledavan kao cjelina – izgleda zanosno i dražesno.
Za veliki broj hrišćana, stvari zaista tako i stoje.
Ali ne i za sve.
Za veliki broj hrišćana, pakao nije naprosto tragična sjenka koja se rasprostire po uglovima inače omamljujućeg pejzaža, već gotovo kao da predstavlja jedan od najznačajnijih i najprijatnijih dijelova istoga.
Dobro znam o čemu govorim.
Objavio sam ne mali broj knjiga, neke sa jasnom namjerom da budu provokativne, podstaknuvši njima kritike na svoj račun. Ipak, kritike na moju skoro objavljenu knjigu,[1] u kojoj u pitanje dovodim istorijsku vjerodostojnost, biblijsku utemeljenost, filosofsku uvjerljivost i moralnu razboritost standardnog hrišćanskog učenja po pitanju vječnoga prokletstva, prevazišle su sve dotadašnje. Nikada nisam doživio tako strahovite, neobuzdane i (pošteno govoreći) mahnite kritike.
Svakako da očekujem da će ljudi da brane onu vjeru u kojoj su vaspitani. Ono za što držim da je neobično jeste da je, u mom iskustvu, dovođenje u pitanje ovoga naročitog detalja vjere ispoljilo više ljutitih i histeričnih reakcija od strane vjernika nego što bi to bio slučaj sa gotovo svakim drugim izazovom koji bi se mogao postaviti pred njihova uvjerenja.
Zašto?
Najprije, ideja o paklu dolazi nam u jednoj toliko jezivoj galeriji slika poput, recimo, poznog avgustinijanizma kroz slike miliona nekrštenih beba bačenih u zasluženo vječno sagorijevanje; Danteovih tananih psihotičnih sanjarenja o isprepletenim, unakaženim, u vatrama pečenim dušama; u turobnim obraćanjima Sv. Franje Ksavierskog koji uplakanim japanskim obraćenicima kazuje da su njihovi preminuli roditelji zasigurno u vječnoj agoniji i patnji; kroz našu sirotu tetku Mod [iz u SAD popularnog crtanog filma – prim.prev.], koja noćima kleči u neopisivom strahu od pakla za njene nevaljale dječake…
I tako redom.
Sasvim je sigurno da bi dobra vijest bila da se, kada je pakao u pitanju, nešto tu pogrešno razumjelo.
I zaista, postoji prostor za takve sumnje.
Primjera radi, nijedan zaista znanjem dobro potkovan novozavjetni teolog ne vjeruje da je sumanuta mitologija kasnijeg hrišćanstva o Božijim vječnim odajama pripremljenim za mučenje nešto što se jasno može naći u tekstovima Svetog Pisma. Tako, na primjer, u Pavlovim spisim vidimo potpuno odsustvo toga. Jedini eshatološki oganj koji on pominje jeste onaj koji donosi spasenje onima koje pročišćuje (1Kor 3, 15). Jednako tako to nećemo pronaći niti u jednoj novozavjetnoj poslanici, niti pak bilo kojem postojećem dokumentu (poput Didahija), iz najranije postapostolske epohe. Postoji nekoliko strahotnih, nadrealnih, alegoričnih slika suda u Knjizi Otkrivenja, no ništa što bi, kada se ispravno čita, ponudilo jasnu doktrinu vezanu za vječno mučenje. Čak i zastrašujući jezik koji Isus koristi u jevanđeljima, kada se čita u grčkom originalu, ne uspijeva da nam podari dogme o paklu za koje mi obično podrazumijevamo da se tu mogu pronaći.
S druge pak strane, čini se da mnogi pasusi Novoga Zavjeta – i to ne kroz metaforu – obećavaju da će na koncu svi biti spašeni. Na primjer: „tako, dakle, kao što jednim prijestupom dođe osuda na sve ljude, tako i jednim opravdanjem dođe na sve ljude opravdanje života“ (Rimlj 5, 18); ili: „jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Hristu svi oživjeti“ (1Kor 15, 22); ili opet: „a on je žrtva pomirenja za grijehe naše, i ne samo za naše nego i svega svijeta“ (1Jn 2, 2) (ili: Jn 13, 32; 1Tim 1, 3–6; 4, 10; Titu 2, 11; itd).
Valja priznati da je tokom vijekova proliveno mnogo teološkog mastila kako bi se protumačilo značenje pomenutih novozavjetnih stihova. Od koristi nam može biti da primijetimo da se u prvih pola milenijuma hrišćanstva – naročito na jelinofonom helenističkom i semitskom Istoku – u većoj mjeri mogao pronaći broj onih koji su, kao relativno široko prihvaćen vjerski rezon, ispovijedajli vjeru u sveopšte spasenje. U drugoj polovini četvrtoga vijeka, teolog Vasilije Veliki izvještava da je preovlađujuće mišljenje o paklu kod vjernika koje je poznavao ono koje ga doživljava kao ograničenu, „pročišćujuću“ patnju. Ovo razdoblje podarilo nam je i veći broj velikih hrišćanskih „univerzalista“, kao što su Kliment Aleksandrijski, Origen, Grigorije Niski, Didim Slijepi, Teodor Mopsuestijski, Diodor Tarsiski i drugi.
Naravno, kada je Crkva postala dio političkog aparatusa Rimskoga Carstva, po prirodi stvari, trijumfovao je onaj najtmurniji od svih pogleda. Kako je zajednica krštenih postajala manje-više cjelokupna populacija imperije, a ne kao ranije – samo oni koji su lično bili privučeni vjeri – i duhovni teror je sve više postajao neizbježan instrument društvene stabilnosti. Štaviše, i danas institucionalna moć ne prestaje da biva ubjedljiv podstrek za saglašavanje po ovom pitanju.
I pored svega, ništa od ovoga ne može da objasni duboku emotivnu potrebu za postojanjem pakla, za koju bi se reklo da je posjeduju mnogi od savremenih hrišćana. Kada ovo kažem, ne mislim na one koji iz religiozne pokornosti prihvataju ovu ideju, ili opet one čiji osjećaj za pravdu zahtijeva da Hitler ili Pol Pot dobiju što su zaslužili, ili one koji smatraju da im je predstava o paklu potrebna kako bi mogli da održe pravac kretanja na uskoj stazi života. Svi pomenuti nisu na listi onih koji vrište i pjene od bijesa na pomisao da bi pakao mogao biti samo stanica na putu krajnjeg i sveopšteg pomirenja.
Kod onih koji čine tako, u pitanju je nešto drugo.
U istoriji teologije teško da se može pronaći nekoliko ideja koje su „ledenije“ od tvrdnje (koju je, među ostalima, iznosio Toma Akvinski) da će blaženstvo spašenih na nebesima biti uvećavano kroz njihovo neposredno gledanje muka osuđenih (u smislu da će im to omogućiti da osjete ukus sopstvene imunosti na posljedice grijeha). Koliko god da u svojoj kraljjnjoj ledenoj bezličnosti ovo može da zvuči odvratno, može biti da je i poštenije nego što je povremeni osjećaj pritajenog zadovoljstva mnogih od nas koji dobijamo ne od gledanja, već od toga što smo viđeni od strane onih koji smo ostavili iza sebe.
Na kraju krajeva, kako može biti pobjednika ako nemamo gubitnike? Gdje je radost zbog toga što smo dospjeli u privilegovanu zajednicu i na privatnu akademiju ako se ispostavi da su kapije samo tu radi dekora i da sama akademija nudi beskrajni niz stipendija i za sve one neprivilegovane? Kakav uspjeh uopšte može da postoji a da nije ovjeren neuspjehom nekoga drugog? O kakvim to nebesima za nas uopšte može biti riječi bez vječnosti u kojoj ćemo se naslađivati uzaludnom zavišću onih koji se nalaze izvan zidina?
Ne bih da zvučim isuviše cinično. Ipak, teško je ne pretpostaviti da je za mnoge od nas nepodnošljiv koncept Boga koji ne odobrava surovosti za koje je sposobna naša mašta.
Stari monah na Svetoj Gori rekao mi je jednom prilikom da se ljudi raduju misli o paklu u jednakoj mjeri u kojoj je pakao prisutan u njima samima. Pod tim je mislio, vjerujem, da su i pakao i raj u nama, u različitoj mjeri, te da je ideja pakla za neke blago njihovih najtajnijih i najnjegovanijih nadanja – nadanja da će se pokazati kao ispravni među mnogima koji su bili pogrešni, da će se naći hvaljenima u situaciji u kojoj su mnogi prezreni, da će im zavidjeti u situaciji u kojoj su mnogi drugi ismijani.
Kao što Isus reče: „gdje je blago vaše, ondje će biti i srce vaše“ (Mt 6,21).
Izvor: David Bentley Hart, Why Do People Believe in Hell?, The New York Times, Jan. 11. 2020, p. A23.
Prevod: Dražen Tupanjanin
[1] Riječ je o knjizi „That All Shall be Saved, Heaven, Hell and Universal Salvation” , izd. Yale University Press, 2019. Prevod knjige je nedavno objavila izdavačka kuća Biblos (prim. prev).
