Posmrtna maska Franca Rozencvajga (1886–1929)
Franc Rozencvajg (Franz Rosenzweig) rođen je 1886. godine u Kaselu (Hesen), kao jedino dijete u dobrostojećoj i uglednoj građanskoj jevrejskoj porodici. Odrastao je u liberalnom ambijentu otvorenom za umjetnost i kulturu, s velikom distancom spram jevrejstva. Kao što svjedoče njegovi dnevnici i pisma, mladi je Rozencvajg čak dovodio u pitanje legitimnost zasebne i nezavisne jevrejske kulture unutar hegemonijalne hrišćanske kulture i mislio je prije na njemačku nego čak na evropsku kulturu. Započeo je studij medicine u Getingenu, Minhenu i Frajburgu, ali je potom prešao na studije historije i filozofije, prvo u Berlinu, a potom u Frajburgu. Neko je vrijeme u Lajpcigu slušao predavanja iz pravnih nauka. Godine 1912. doktorirao je u Frajburgu kod znamenitog njemačkog historičara Fridriha Majnekea (Friedrich Meinecke) radom o nastanku i razviću Hegelove političke filozofije. Taj je rad u znatno proširenoj verziji objavljen 1920. pod naslovom Hegel i država (Hegel und der Staat). Bila je to prva obuhvatna i kritička rasprava o Hegelovoj političkoj filozofiji. Polazište je shvaćanje Hegela kao pruskog državnog filozofa čiji se bitni doprinos sastojao u utemeljenju države kao države sile i nacionalne države.
Tokom rada na knjizi o Hegelu i državi Rozencvajg je u Kraljevskoj knjižnici u Berlinu otkrio jedan list obostrano ispisan Hegelovom rukom. Objavio ga je 1917. pod naslovom Najstariji program sistema njemačkog idealizma (Das älteste Systemprogramm des deutschen Idealismus). U svojem je komentaru iznio stav da je tekst Šelingov (Schelling). Danas najpomirljivija verzija o autorstvu navodi da je tekst zapisao Hegel (rukopis je odista njegov), diktirao ga je Šeling (stil je prepoznatljivo njegov), a u skladu sa Helderlinovim (Hölderlin) idejama. Tekst je, po svemu sudeći, nastao 1797. godine.
Rozencvajgu se već za vrijeme studija u Frajburgu, oko 1910, zbilo nešto što je imalo važan upliv na njegovo samorazumijevanje. Naime, on je tada u Frajburgu spadao među najperspektivnije mlade naučnike, ali je kod prijave habilitacije zamijetio sumnjičavost spram sebe kao Jevrejina. To je za njega bilo prvo iskustvo takve vrste, ali po iskazu njegova prijatelja Viktora fon Vajcsekera (Viktor von Weizsäcker), odveć traumatično iskustvo, jer radilo se o hipersenzibilnoj osobi, a uz to i finansijski nezavisnoj. Njegov ga je prijatelj ovako opisao: „Rozencvajg je tada bio pun duhovnih strasti za sve; violinu je otklonio da se ne bi još više rasipao. Već je imao veliko znanje o Geteu (Goethe) i bio mi je nadmoćan u ranoj dozrelosti, kao i u instinktu za sve umjetničko. Ipak, ta njegova prevaga nije imala nikakvu težinu; on je bio privlačan, očaravajuće ljubazan, druželjubiv i veseo. Skijali smo, pili i filozofirali.“ Rozencvajg je cijeli život zadržao strast za Getea, uopće za literaturu i umjetnost.
Nakon završetka studija godine 1912. odlazi u Berlin i ondje se priključuje Hermanu Koenu (Hermann Cohen), velikom neokantovskom filozofu iz Marburga, koji se u starosti vratio i okrenuo jevrejskoj religiji i mudrosti. Naime, Koen je nakon svog emeritiranja u Marburgu 1912. godine djelovao kao profesor na Visokoj školi za judaistiku (Hochschule für die Wissenschaft des Judentums) u Berlinu. Rozencvajg se intelektualno i osobno veoma zbližio s Koenom, slušajući njegova predavanja koja su posmrtno objavljena pod naslovom Religija uma iz vrela jevrejstva (Religion der Vernunft aus den Quellen des Judentums). U jednom pismu Rozencvajg je i otvoreno priznao da je Koen bio jedini živući profesor filozofije koji mu je odista nešto značio. Napose se to vidi u metodološkom pogledu u Rozencvajgovom glavnom djelu Zvijezda iskupljenja (Stern der Erlösung), što i sam Rozencvajg potvrđuje u svojem Uvodu za Koenove Jevrejske spise (Jüdische Schriften) (1924).
U jednom trenutku, u julu 1913. godine, Rozencvajg je bio spreman pokrstiti se i prijeći u hrišćanstvo, čemu su svojim utjecajem pridonijeli rođaci Hans i Rudolf Erenberg (Hans Ehrenberg, Rudolph Ehrenberg), kao i prijatelj Ojgen Rozenštok-Hisi (Eugen Rosenstock-Huessy), koji su već obavili konverziju. Ali onda se nešto dogodilo što djelomično i danas ostaje neobjašnjeno. Rozencvajg se namjerava preobratiti ne kao paganin, nego kao Jevrej. Zato uranja u proučavanje judaizma. Upravo u času kad se sprema napustiti svoj narod, zapanjen je njegovom postojanošću u povijesti, započinje govoriti o vječnosti i vječnom narodu i naslućuje ne samo legitimnost, nego i nužnost da ostane Jevrejin. Izbor sazrijeva za vrijeme slavljenja Jom Kipura. Posjetio je u Berlinu sinagogu rabina Markusa Petuhovskog (Markus Petuchowski) i osjetio duboku identifikaciju sa jevrejskom zajednicom koja se molila.
Prijatelju Erenbergu, u pismu poslatom iz Berlina 31. oktobra 1913. godine, izjavljuje: „Ja, dakle, ostajem Jevrej“ (Ich bleibe also Jude). Na rubu obraćenja Rozencvajg uzmiče od asimilacije, vraćajući se jevrejstvu kako bi pronašao odgovor na krizu ljudstva. Svjestan je da mu se otvara novi put. Ostati Jevrej ne znači jednostavno „ostati“, nego ići, odnosno, krenuti prema obliku jevrejske egzistencije koja je za njega sasma nova. Rozencvajg bira ortodoksiju. Napušta očev dom i ženi se 1920. godine s Edit Han (Edith Hahn), koja potječe iz ortodoksne jevrejske porodice. Jevreji se, prema njemu, moraju osloboditi uskog grla asimilacije koje ih je dovelo do toga da se više ne razlikuju od Nijemaca u svom načinu bivstvovanja i djelovanja i moraju se vratiti jevrejskom putu prije no što bude prekasno.
S druge strane, jevrejski život mora biti obnovljeni jevrejski život, jer je svjestan razlike koju judaizam nosi sa sobom. „Odvajanje“ je pritom potrebno čitati kao „različitost“. Svojoj će ženi u jednom programskom pismu napisati: „Razlika (Unterschied) da, odvajanje (Scheidung) ne. Želimo kuću, a ne geto“. Rozencvajg se nikada neće prestati osjećati Jevrejem i Nijemcem, nikada se neće odreći veznika „i“, koji će postati hermeneutičkim ključem njegova rada: bez „i“, bez razlike, jevrejsko-njemačka simbioza hibridni je i prekarni plod osuđen na brzo truljenje. U pismu Heleni Zomer (Helene Sommer), asimiliranoj jevrejskoj intelektualki, napisat će: „Srdačno Vas pozdravljam i ostajem Vaš Franc Rozencvajg, Nijemac i Jevrej, slobodnim izborom i slobodnom odlukom.“ Taj „i“ između Nijemca i Jevreja održava razliku bez odricanja od jedinstva, ali jedinstva koje nikad nije konačno, definirano i zaključano, nego svagda otvoreno, svagda dinamično, upravo zahvaljujući tome „i“ razlike. Bez razlike koju nosi jevrejstvo i koja je nošena jevrejstvom, krug bi se zatvorio, sinteza bi postala totalna, totalizirajuća i totalitarna.
Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata Rozencvajg se prijavio kao dobrovoljac, prvo u sanitetsku službu u Belgiji, a kasnije u artiljeriju. Od 1916. do konca rata bio je na fronti u Makedoniji, u okolici Prilepa, gdje krajem 1917. godine započinje s konačnim oblikovanjem svog glavnog djela Zvijezda iskupljenja. Na vlastitu je adresu u Kaselu slao vojničke poštanske karte na kojima je zapisivao glavne misli buduće knjige. Idući za Šelingom i Kjerkegorom (Kierkegaard), radikalno je doveo u pitanje cjelokupnu tradiciju evropske idealističke filozofije, podjednako kao i tradicionalnu teologiju.
Već u prvim redovima artiljerac Rozencvajg piše: „Od smrti, od straha od smrti započinje sve spoznavanje svega. Odbaciti tu stravu zemaljskoga, smrti oduzeti njezin otrovni žalac, Hadu njegov kužni zadah, na to se osmjeljuje filozofija. Sve smrtno živi u toj stravi smrti, svako novo rođenje uvećava je za nov razlog, jer uvećava ono smrtno. Krilo neumorne zemlje bez prekida rađa novim, a svako novorođeno zapalo je smrti, svako u strahu i trepetu čeka onaj dan kada će se otputiti u tamu. Filozofija pak poriče te strahove zemlje. Ona grabi preko groba što zjapi pred svakim korakom. Ona pušta da tijelo pada u bezdan dok slobodna duša lepećući odlijeće nad njim. To što strava smrti ne zna za tu diobu na tijelo i dušu, što viče ja ja ja i ne želi ni čuti da bi se mogla usmjeriti tek na ‘tijelo’ – filozofije se to ne tiče. Makar se čovjek poput crva zavlačio u nabore gole zemlje pred zujanjem tanadi slijepo neumoljive smrti, makar tu kao nasilnu neizbježnost osjećao ono što inače nikad ne osjeća: da bi njegovo ja, kada bi umro, bilo samo neko ono, i makar svakim krikom koji mu je još u grlu izvikivao svoje ja protiv te neumoljivosti od koje mu prijeti takvo nezamislivo uništenje – filozofija se na svu tu nevolju smiješi svojim praznim smiješkom i tom stvorenju, kojemu udovi trepere u strahu za njegovu ovostranost, pruža kažiprst prema onostranosti o kojoj ono ne želi ništa znati. Jer čovjek i ne želi uteći od nekakvih okova; on želi ostati, on želi – živjeti.“
Prazni smiješak antičke kozmologije, u kojoj se sve svodi na Svijet. Prazni smiješak srednjovjekovne teologije, u kojoj se sve svodi na Boga. Prazni smiješak modernog idealizma, u kojem se sve svodi na Čovjeka. Metafizički osmjeh rata koji individualne živote osuđuje na ništavnost, a istinsku realnost čuva za bezimene cjeline. Rozencvajg optužuje taj indiferentni i redukcionistički osmjeh filozofije, optužuje u ime stvorenja koje dršće pred smrću i pred njenim otrovnim žalcem. Metafizički osmjeh jeste poricanje smrti i zatvaranje ušiju prije nego što se začuje krik teroriziranog čovještva. Totalitet ne daje nikakav smisao smrti, svako umire na vlastiti račun: smrt je nesvodiva. No, redukcija propada upravo zato što se aktualizira. Rat raspršuje filozofski šarm Jednoga i Svega upravo utoliko ukoliko zasniva njegovu vladavinu. Nakon što je Um sve apsorbirao i proklamirao da od sada samo on postoji, čovjek iznenada otkriva da je još tu, iako ga je već odavno provarila filozofija. „Ja koji sam tek prah i pepeo“, ja, obični privatni subjekt, ja ime i prezime, „ja sam još tu“, piše Rozencvajg u pismu Rudolfu Erenbergu od 18. novembra 1917. I filozofiram, odnosno, imam drskosti „filozofirati svevladarsku filozofiju (die Allherrscherin Philosophie zu philosophieren)“.
Kad rat sve proguta, filozofija se okreće protiv totaliteta, protiv sveobuhvatnog poretka koji je sama zasnovala, protiv vlastitog trijumfa nad nesvodivim.
U bilješci Emanuela Levinasa (Emmanuel Levinas) na koricama francuskog prevoda Rozencvajgove knjige čitamo: „Njegova se duboka novost nalazi u opovrgavanju bitnog karaktera određene racionalnosti: one racionalnosti koja obasjava tradicionalnu filozofiju ‘od Jonskih otoka do Jene’ – od presokratovaca do Hegela – koja se sastojala u tome da totalizira prirodno i društveno iskustvo, da iz njega izluči i međusobno poveže kategorije kako bi s njima izgradila sistem uvodeći u njega i samu religiju. Nova filozofija nastoji, naprotiv, misliti religiju – Stvaranje, Otkrivenje, Iskupljenje koji usmjeravaju njenu duhovnost – kao izvoran horizont svakog oblika smisla, čak smisla iskustva svijeta i povijesti.“
Rozencvajgovo je kapitalno djelo podijeljeno u tri dijela: prvi dio predstavlja filozofski uvod, i to pod naslovom „Elementi ili svagdatrajni predsvijet“ (Die Elemente oder die immerwährende Vorwelt); drugi dio predstavlja teološko objašnjenje pod naslovom „Putanja ili vazdaobnavljani svijet“ (Die Bahn oder allzeiterneuerte Welt) i, konačno, u trećem dijelu posrijedi je određenje vjerskog života s naslovom „Obličje ili vječni nadsvijet“ (Die Gestalt oder die ewige Überwelt). Djelo je dano i izloženo u vrlo složenoj i strogoj sistematici, u osebujnom jeziku i terminologiji. Prvi dio predstavlja, dakle, filozofski uvod, koji se istodobno shvaća kao in philosophos (protiv filozofa), i usmjeren je protiv apsolutne postavljenosti idealističkog mišljenja. U drugom se dijelu razvija teološko mišljenje, koje se isto tako odlučno in theologos (protiv teologa) ograđuje od tradicionalne teologije, dočim se treći dio može razumjeti kao fenomenologija jevrejske i hrišćanske vjerske zajednice, u odnosu na božansku istinu, a ona se opet in tyrannos (protiv tirana) okreće protiv svake dogmatike koja dokida slobodu vjerovanja. U Zvijezdi iskupljenja Rozencvajg je, kako sam kaže, razvio „novo mišljenje“ kao svoje istinsko filozofsko opredjeljenje. I znao je da nakon toga djela ne treba više napisati nijednu knjigu.
Za vrijeme povlačenja vojske s Balkana, u septembru 1918. godine, obolio je od malarije, zadržavši se neko vrijeme na liječenju u lazaretu u Beogradu. Stiže potom u Frajburg. Godine 1921. završio je s radom na svom glavnom djelu, ali je isto tako konačno dovršio i svoju knjigu Hegel i država. Taj je rad izvorno bio planiran kao habilitacijski rad, ali Rozencvajg odustaje od habilitacije i univerzitetske karijere, koja je tada u Vajmarskoj Republici bila moguća i za Jevreje. „Meni se godine 1913. nešto dogodilo što ja, ako bih trebao o tome govoriti, ne mogu označiti nikako drukčije nego imenom: slom (Zusammenbruch). Iznenada sam se našao na ruševinama ili štaviše: uočio sam da put kojim sam išao prolazi između ne-zbiljnosti (Un-wirklichkeiten). To je upravo bio put na koji me je upućivao moj talent ili, štaviše, moji talenti. Osjećao sam besmislenost takve vladavine talenta i samopodložnosti (Selbstdienstbarkeit). […] Ipak bitno je da znanost za mene uopće više ne posjeduje ono središnje značenje, pa da je od tada moj život određen po nekom ‘tamnom porivu’, kojega sam posve svjestan i koji označavam, konačno, sam mu dajem ime, kao ‘moje jevrejstvo’“.
Godine 1920. dobio je ponudu od grada Frankfurta da prema vlastitom programu ustanovi Slobodno jevrejsko učilište (Freie Jüdische Lehrhaus) kao novovrsnu jevrejsku ustanovu za izobrazbu odraslih. Među mnogim predavačima na tom učilištu bili su, između ostalih, Martin Buber, njegov prijatelj i suradnik, Geršom Šolem (Gershom Scholem), Zigfrid Krakauer (Siegfried Kracauer), a od mlađih Erih From (Erich Fromm) i Leo Levental (Leo Löwenthal). Prema Rozencvajgovom konceptu Slobodnog jevrejskog učilišta, nakon Drugog svjetskog rata osnovane su slične institucije u SAD-u i nekolicini evropskih država. (Učilište će se zatvoriti 1927. zbog Rozencvajgove smrti, Buber će ga ponovo otvoriti, a svaka djelatnost bit će prekinuta 1938. godine.) U to vrijeme Rozencvajg je objavio mnoštvo tekstova o pitanjima jevrejske religije, ali se ističe rad karakteristična naslova Novo mišljenje (Das neue Denken) iz 1925. godine, objavljen u jevrejskom njemačkom časopisu Jutro (Der Morgen).
Godine 1924. započeli su zajednički, on i Buber, s prevođenjem Svetog pisma, a nakon Rozencvajgove smrti Buber je nastavio s prevođenjem, pa je tek 1961. cjelokupna hebrejska Biblija bila prevedena na njemački. U prevodu je, objašnjava Buber, uspostavljena temeljna distinkcija između vodećih riječi (Leitworte) i nevodećih riječi. Vodeće ili ključne riječi su riječi čija pojava unutar teksta razotkriva čitaocu prevoda smislene strukture teksta i one imaju sličnu ulogu u tekstu kao što je ima lajtmotiv u vagnerijanskoj operi. Vodeća riječ jest, dakle, riječ koju prevodilac mora doslovno prevoditi svaki put kad se pojavi. Buberov i Rosencvajgov prevod upravo je u toj svojoj čudnosti iznimno poetičan. No, povodom tog prevoda je Geršom Šolem uputio Buberu, aludirajući pritom na jednu raniju Rozencvajgovu izjavu, sljedeće opominjuće rečenice: „Vaš prevod – proistekao iz povezanosti jednog cionista i jednog ne-cionista – bio je nešto kao gostinski poklon (Gastgeschenk), koji su njemački Jevreji, za rastanka, mogli ostaviti njemačkom narodu u jednom simboličkom aktu zahvalnosti. A koji bi gostinski poklon mogao historijski biti smisleniji nego prevod Biblije? […] Historijski gledano to više nije gostinski poklon Jevreja Nijemcima, nego – i ne pada mi lagano da to iskažem – nadgrobni spomenik (Grabmal) jednog, u neizrecivom užasu, ugašenog odnosa. Jevreja, za koje ste prevodili, više nema. Djeca onih koji su izbjegli tom užasu više neće čitati njemački!“ Izjava na koju aludira Šolem jest izjava što ju je Rozencvajg napisao u svom pismu Rudolfu Halu (Rudolf Hall): „I na moju knjigu Zvijezda iskupljenja će se jednom, i to s pravom, gledati kao na poklon koji njemački duh zahvaljuje svojoj jevrejskoj enklavi… Naš će rad Njemačka, u najboljem smislu, posmrtno honorirati, ali zato ga i činimo, tako dugo dok ga činimo u Njemačkoj, za Njemačku.“
U decembru godine 1929. nakon duge i paćeničke bolesti, rijetke bolesti atrofije mišića (amiotrofična lateralna skleroza), umro je Franc Rozencvajg, i premda je dugo, samo godinu dana nakon izlaska Zvijezde iskupljenja i rođenja sina Rafaela, bio sasma nepokretan i fizički nemoćan, radio je i pisao do pred samu smrt, uz veliku i usrdnu pomoć supruge Edit. Pritom su razvili i prakticirali različite načine komunikacije, od slova ispisanih na ceduljama na koja je jedinim pokretnim prstom pokazivao sklapajući tako riječi, do pokreta trepavica. Njegove su zadnje riječi bile nedovršena rečenica koja glasi: „A sada dolazi, poanta svih poanti (die Pointe aller Pointen), koju mi je Gospodin doista podario u snu, poanta svih poanta za koju…“ Navodno je posjeta ljekara zaustavila pisanje. Umro je iste noći. Sahranjen je 12. decembra 1929. godine. Nije bilo nikakvih govora, tek je njegov prijatelj Martin Buber pročitao psalam 73:
Ta dobar je Bog Izrailju, onima koji su čista srca.
A noge moje umalo ne zađoše, umalo ne popuznuše stopala moja,
Jer se rasrdih na bezumnike videći kako bezbožnici dobro žive.
Jer ne znaju za nevolju do same smrti, i tijelo je njihovo pretilo.
Na poslovima čovječijim nema ih, i ne muče se s drugim ljudima.
Toga radi optočeni su ohološću kao ogrlicom, i obučeni u obijest kao u stajaće ruho.
Od debljine izbuljeno im je oko, srce puno klape.
Potsmijevaju se, pakosno govore o nasilju, oholo govore.
Usta svoja dižu u nebo, i zemlju prolazi jezik njihov.
I zato se onamo navraćaju neki iz naroda njegova, i piju vodu iz puna izvora.
I govore: kako će razabrati Bog? zar višnji zna?
Pa eto, ovi bezbožnici srećni na svijetu umnožavaju bogatstvo.
Zar dakle uzalud čistim srce svoje, i umivam bezazlenošću ruke svoje,
Dopadam rana svaki dan, i muke svako jutro?
Kad bih kazao: govoriću kao i oni, iznevjerio bih rod sinova tvojih.
I tako stadoh razmišljati da bih ovo razumio; ali to bješe teško u očima mojima.
Dok najposlije uđoh u svetinju Božiju, i doznah kraj njihov.
Ta na klizavom mjestu postavio si ih, i bacaš ih u propast!
Kako začas propadaju, ginu, nestaje ih od nenadne strahote!
Kao san, kad se čovjek probudi, tako probudivši ih, Gospode, u ništa obraćaš utvaru njihovu.
Kad kipljaše srce moje i rastrzah se u sebi,
Tada bijah neznalica i ne razumijevah; kao živinče bijah pred tobom.
Ali sam svagda kod tebe, ti me držiš za desnu ruku.
Po svojoj volji vodiš me, i poslije ćeš me odvesti u slavu.
Koga imam na nebu? i s tobom ničega neću na zemlji.
Čezne za tobom tijelo moje i srce moje; Bog je grad srca mojega i dio moj dovijeka.
Jer evo koji otstupiše od tebe, ginu; ti istrebljavaš svakoga koji čini preljubu ostavljajući tebe.
