Pitanje budućnosti kršćanstva, njegove buduće socijalne relevantnosti i njegove uloge, ovisno je primarno o tome hoće li kršćanin budućnosti odista biti ono što jest, biti kršćanin.
Jer da bismo uopće mogli pristupiti kršćanskoj prisutnosti, djelatnoj prezentnosti kršćana u društvu, moramo prije svega i iznad svega postaviti supstancijalno pitanje, pitanje onog kršćanskog samoga kršćanstva. Što je dakle ono kršćansko nekog kršćanina, što je njegova „suština“, što je ono što mu jedino može zajamčiti njegovu kršćanskost i time djelatnu prezentnost u društvu budućnosti?
Na to usijano pitanje današnjice jedan od najdubljih odgovora iz samog obzorja kršćanske misli dao je Karl Raner, zacijelo najveći katolički teolog 20. stoljeća. Karl Raher je u tom smislu u svom spisu iz kasnih godina Pobožnost prije i danas (Frömmigkeit früher und heute) ostavio odvažan i nadasve obavezujući odgovor: „Pobožni čovjek sutrašnjice bit će mističar… ili ga više neće biti.“
Ta radikalna spregnutost suštine kršćanstva sutrašnjice s mistikom može nam se na prvi pogled činiti apartnom i posvema nerealnom. Jer mistika u uobičajenoj aktualnoj predstavi svoj prostor ima u izoliranim ćelijama kontemplativnih monaha ili pak u nutrini, odnosno unutarnjem drhtaju (rijetkih) dionika autentične božje milosti. No, Karl Raner ne zbori o toj i takvoj mistici, ne govori o posebnim ili elitarnim doživljajima, on zbori o „malenoj mistici“, o mistici „običnih“ vjernika, mistici svakodnevice. Prema njegovu uvjerenju, mistiku naime ne čine „čudni parapsihološki fenomeni“ (nicht seltsame parapsychologische Phänomene), nego „iskustvo Boga“ (Erfahrung Gottes), „pravo iskustvo koje pridolazi iz središta egzistencije“ (eine echte, aus der Mitte der Existenz kommende). Zato mistično iskustvo moramo koncipirati „u okvirima ’normalne’ milosti i vjere (innerhalb des Rahmens der ’normalen’ Gnade und das Glaubens)…
Svaka druga teorija bila bi zapravo gnoza ili teozofija (Gnose und Theosophie), precjenjivala (überschätzen) bi mistiku ili bi načelno podcjenjivala (grundsätzliche unterschätzen) uobičajeni kršćanski život milosti (Gnadenleben) u njegovoj autentičnoj dubini i radikalnosti“. Prema Karlu Raneru, „mistik se ne nalazi na stupnju višem od vjernika (die Mystiker sind nicht eine Stufe höher als die Glaubenden), nego je mistika u svojem autentičnom, teološkom jezgru (eigentlichen, theologischen Kern) unutrašnji, suštinski moment vjere (inneres, wesentliches Moment des Glaubens)“. Ta se mistika zbiva ondje gdje, kako piše u spisu O mogućnosti vjere danas (Über die Möglichkeit des Glaubens heute), „čovjek sebe iskušava kao neizbježno zasnovan u bezdanu/ponoru Tajne, a tu tajnu iskušava u dubini svoje savjesti i u konkretnosti svoje povijesti (der Mensch sich unentrinnbar als begründet im Abgrund des Geheimnisses erfährt und dieses Geheimnis in der Tiefe seines Gewissen und in der Konkretheit seiner Geschichte)… kao ispunjajuću Blizinu (als erfüllende Nähe)“.
Kršćanin će u budućnosti, u sutrašnjici, postojati samo kao mistik, koji je, pri svojem iskustvu apsolutne punoće u Kristu, ujedno otvoren za tajanstvenu upućenost svakog čovjeka na ono Apsolutno, budući da, kako Raner piše u spisu Učiteljica Crkve: Tereza iz Avile (Lehrerin der Kirche: Theresia von Avila), „u svakom čovjeku postoji nekakav temeljni doživljaj upućenosti na Boga (Grunderlebnis einer Verwiesenheit auf Gott). Taj je doživljaj za čovjeka konstitutivan. Može on biti potisnut, ali ne može biti uništen. On je ’mističan’, odnosno svoj vrhunac ima u onome što su stari imenovali uliveno motrenje (was die Alten eingegossene Beschauung nannten)“.
Mistika kršćana sutrašnjega dana – mistika koja zasniva i nosi ono kršćansko – zato neće biti bavljenje nikakvim izvanrednim doživljajima, nikakvim ukazanjima i prikazanjima, nego će biti „ekstaza ljubavi u samu beskonačnu Tajnu“.
No za tu i takvu ekstazu, o kojoj prema mišljenju velikog teologa, ovisi biti ili ne biti samoga kršćanstva budućnosti, potrebna je dakako ispražnjenost, očišćenost, oslobođenost od ideoloških predstava, shema, potrebna je ispražnjenost od vlastite „punoće“.
U spisu Prezentnost/Sadašnjost kršćanstva (Gegenwart des Christentum) Raner tako zaključuje: „Tko odista sebe prihvati, taj prihvati tajnu kao beskonačnu prazninu (das Geheimnis als die unendliche Leere), koja je čovjek, prihvati sebe u nepredvidljivosti svoje neproračunljive određenosti (in der Unabsehbarkeit seiner unberechenbaren Bestimmung), i zato šutke i neproračunato prihvaća Onoga koji je tu beskonačnost praznine kao tajne, koja je čovjek, odlučio ispuniti beskonačnošću svoje punoće, ispuniti tajnom nazvanom Bog“.
Svekolike prodornosti i provokativnosti ove i ovakve Ranerove misli postajemo napose svjesni kad zamislimo, kad predočimo neku drugu mogućnost, sa stajališta samoga kršćanstva strahovitu, jezivu, sablasnu mogućnost. A ona nije empirijsko iščeznuće kršćana, njihova socijalna nevidljivost ili njihova posvemašnja društvena neutjecajnost, nego upravo njihova „punoća“, njihova nemističnost, njihovo naklapanje, njihova proračunljivost i proračunatost, njihovo politiziranje (što će reći razlikovanje prijatelja i neprijatelja) i moraliziranje, nadasve njihova banalnost.
I zato će Crkva koja ne bude uspjela interiorizirati mistiku biti Crkva koje više nema. Tek folklorna znamenitost.
I dodajmo još da, mutatis mutandis, isto vrijedi i za filozofiju sutrašnjice, za djelatnu prezentnost filozofa kao filozofa u društvu budućnosti. Izvorište filozofije jest začuđenost (thaumazein) nad čudom svih čuda, nad čudom da svekoliko i svako bivstvujuće jest, začuđenost koju je Lajbnic izrazio famoznim pitanjem: Zašto je bivstvujuće, a ne radije niština?
To čuvstvo je izvorišni izvor svake filozofije kao filozofije. U svakoj pravoj filozofiji ima zato i mistične komponente. Čak se i Niče, na primjer, poziva na „mističnu intuiciju“ (KSA, 1, 813), tvrdi čak da je „intuitio mystica jedina prava svrha sveg filozofiranja (eigentlicher Zweck alles Philosophirens die intuitio mystica)“ (KSA, 11, 232).
I ta mistična komponenta istinske filozofije, ta njezina izvorna ljubavna uznesenost, živi i živjet će, događat će se, sve dok čovjek bude tu, bude kao opstanak, sve dok bude pastir bivstvovanja i poslanik prigode.
