Knjiga eseja Stojane Valan „Uzmi odar svoj i hodi“ podijeljena je u tri, uslovno rečeno tematske, cjeline: Ispod maske (eseji o teološkim, religioznim i etičkim pitanjima i dilemama, saglasni savremenom trenutku u kojem su nastali), Nijanse (lični doživljaj i estetsko-filozofska analiza umjetničkih ostvarenja sa kojima autorka osjeća povezanost i interakciju) i Evanđeoski biciklizam (tekstovi inspirisani čitalačkim doživljajem književnog djela Svetislava Basare). Svim tekstovima ove zbirke zajedničko je da se bave pitanjima koja imaju egzistencijalni značaj za čovjeka uopšte.
Kao neko ko je ove tekstove čitao više puta, prvo kao zainteresovani čitalac, a potom kao lektor i korektor teksta, u različitim fazama pripreme, postavljala sam pitanje odgovarajućeg naslova za ovu zbirku eseja. Na kraju, kada je Stojana za naslov odabrala biblijski citat „Uzmi odar svoj i hodi“, kako glasi i naslov njenog, vjerovatno i najčitanijeg eseja objavljenog na stranici Teologija.net, odabir se činio baš zbog toga logičnim. Međutim, nijanse i značenja odabranog naslova nikako se ne završavaju samo na konstatovanju biblijskog izvora i čitanosti jednog od eseja iz ove zbirke. Motiv iz te biblijske pripovijesti, o čovjeku koji je bio oduzet trideset osam godina i koji je bolno zavapio: „Nemam čovjeka“, odnosno nemam bližnjeg koji bi mi pomogao da dođem do izlječenja (spasenja, života, kako god mi to razumjeli), Stojana je tematizovala u još jednom eseju ove zbirke, Tužna dušica, u kojem maestralno povezuje Čehovljeve pripovijetke Tuga i Tužna dušica upravo sa nepostojanjem tog bliskog drugog, čovjeka,koji je neophodan u životu da nas sasluša, podigne, prihvati i ponekad usmjeri na put spasenja. U vapaju bolesnog i oduzetog iz biblijske priče, shvatamo da za njega nije najbolnija njegova bolest, nego samoća i ostavljenost od ljudi. A taj vapaj za bliskošću nosimo svi u sebi.
Kada Isus Hristos oduzetom i bolesnom kaže: „Uzmi odar svoj i hodi“, on to ne radi silom, već nakon što, poštujući njegovu slobodnu volju, dobije potvrdan odgovor na pitanje: „Hoćeš li zdrav da budeš?“. Ustati i otići u život, živjeti, „hoditi noseći sa sobom odar svoj“, nije samo obična metafora, to je parabola o čovjekovom padu i povratku sebi, a time i Bogu.
Stojana Valan bira esejističku formu i njoj blizak hrišćansko-teološki diskurs, promišlja o svijetu i trenutku u kojem živi i bavi se temama koje su istovremeno univerzalne i lične. Ona nije sebi uskratila pravo da bude slobodna i radoznala, pa tako svoju misao i individualni talenat gradi na tradiciji i nasljeđu teoloških, flozofskih, literarnih, pozorišnih i filmskih mislilaca i teoretičara (od apostola i psalmopojaca, preko ruskih klasika, do postmodernizma Sorentina i Basare). Zahvaljujući kompleksnoj i živoj stvaralačkoj prirodi i ličnoj zapitanosti nad smislenošću života, Stojana pronalazi vrijednost, ljepotu, nadu i ljubav za čovjeka.
Savremeni čovjek, o kojem Stojana Valan piše, tražeći sebe nije izgubio vjeru u Boga. A različiti su putevi te spoznaje. U jednom od eseja čitamo o fascinantnom „susretu“ sa Bogom koji je imala žena iz Ruande, našavši se u nezamislivim okolnostima (zarobljena tri mjeseca u minijaturnom kupatilu sa još sedam žena za vrijeme ruandskog građanskog rata). Sve što je mogla, jeste da se moli, ništa drugo. „Preživjela je i ostala sama. Bog, s kojim se zbližila u skrovištu, postao joj je jedina bliska ličnost.“
Jedan od najemotivnijih i najnadahnutijih eseja u ovoj zbirci je esej U utrobi kita, koji govori o transformišućoj moći ljubavi nad krivicom, koja u filmu The Whale (Kit) očajnog i samodestruktivnog profesora književnosti (zarobljenog u ogromnom pretilom tijelu), na kraju oslobađa iz propadljivog tijela i odvodi u vječnu svjetlost istine – gdje konačno jesmo ono šta zaista jesmo, kad sa sebe zbacimo okove krivice.
Zanimljivo je da se (biblijski) motiv kita javlja kao paradigma u još jednom eseju iz ove zbirke, Čovjek – stvorenje i stvaralac, gdje nas Stojana suočava sa našom nemogućnošću da sagledamo višeznačnost tragedije jednog drugačijeg bića, u ovom slučaju kita (koji je pronađen nasukan na obali okeana sa utrobom punom plastičnih kesa i drugog nerazgradivog otpada). „Potrebno je početi od neshvatljivosti i drugosti bića, jer se isključivo u tome krije njegova ljepota i naša odgovornost… Unutar tragičnog opita stvarnosti, kit prestaje da bude daleko biće sa kojim nemamo dodira i čija zlokobna smrt nema uticaja na našu egzistenciju, a čovjek postaje sposoban da stvara i čini ono za šta je predodređen. Vraća se Bogu kroz stvaralaštvo, prinoseći Mu tvorevinu, na način koji je samo njemu kao Bogolikom biću svojstven.“
Stojana Valan suptilno navodi čitaoca na razmišljanje o odnosu prema vlastitoj egzistenciji i identitetu. Tek kada (i ako) upozna i prihvati sebe u svojoj nesavršenosti, čovjek postaje sposoban da prihvati i voli drugog, ne tražeći savršenstvo koje ni sam nema. A sposobnost i moć upoznavanja sebe čovjek stiče poniranjem u vlastite dubine i suočavanjem sa svojim strahovima, priznavanjem i prihvatanjem vlastite ranjivosti, ali i odgovornosti. Život nikada nije bio, pa nije ni danas, bjekstvo od bola i traženje samo i jedino zadovoljstva. Mislim da je važno da odbacimo predrasudu o tome da je savremeni čovjek sklon isključivo materijalnom, jer suočen sa apsurdošću, danas možda više nego ikada ranije, čovjek vapi i za smislom.
Naša hrabrost se ogleda u traženju načina da živimo život koji je autentičan i za nas smislen. Postati svjestan „posebnih darova“ i živjeti ih, jedan je od najuzvišenijih načina da čovjek slavi Boga. „Čovjek stvara, tj. dovršava stvaranje, i uznosi Bogu ono što mu je zadato, samo ako je izložen, ogoljen i daje sebe“, piše Stojana u eseju Čovjek – stvorenje i stvaralac, a u eseju Dobar rat ratovah kazuje da: „Biti autentičan, onakav kakvim smo sigurni da nas vidi Bog, i u tom autentičnom životu autentično griješiti i autentično se kajati, znači živjeti metanoju. To je uzbrdica za koju je potrebna forma. Sve drugo su zaobilazni putevi lažnog (s)mirenja, zarad mistifikovanih, maglovitih nagrada, čovjeka koji ne voli sam sebe, ono što mu je dato, a samim tim i Onoga ko mu je to dao najmanje.“
Ono za čim autorka ovih tekstova neprestano traga, jeste sloboda. Sloboda je i za nju, uostalom kao i za mnoge ljude, i ne samo danas, nedokučiva i zastrašujuća, ali ona joj ipak hrabro prilazi, rekla bih da je i osvaja. Svjesna je da čovjek lakše prihvata potčinjenost i ropstvo, koliko god to paradoksalno bilo. Ali, odričući vlastitu slobodu, čovjek se zapravo ne odriče samo sebe, nego odbacuje i Boga. U tako osiromašenom svijetu nema mjesta ni za drugog čovjeka. Stojana Valan u ovim esejima promišlja o čovjeku današnjice, koji se plaši vlastite slobodne volje i strijepi od bližnjeg svog. Odatle možda i dolazi utješna potreba čovjeka da se utopi u masu, gdje je manje vidljiv i lakše prihvatljiv samom sebi, sveden na zajednički imenilac istih pravila življenja. U eseju Ispod mas(k)e crkva, autorka kaže da „uklopiti se u masu, nosi u sebi tragičnu komponentu gubljenja svog ja“. Ovo je, iako logična, zapravo hrabra misao, koja je u mnogim društvima nepoželjna ili čak zabranjena. Ali, u istom eseju Stojana Valan piše: „Podvig ne poznaje silovanje svoje ličnosti da bi se podilazilo zahtjevima mase i populizma, već upravo suprotno, da im se kroz predavanje i ljubav prema svakom pojedinačnom članu, suprotstavi.“
Hrišćanstvo poziva na ljubav, a ljubav, sljedstveno svojoj prirodi, rađa razumijevanje i saosjećanje prema drugom biću, ona ima moć da odagna strah i da nas učini bližima jedni drugima. Upoznati moć ljubavi (ne samo tjelesne) najviše je čemu ljudsko postojanje teži i u čemu vidi svoje ostvarenje. Ali, „Ljubav koju reklamiramo, o kojoj poučavamo na terapijskim seansama, pa čak i o kojoj propovijedamo, već odavno nema skoro nikakve veze sa onim za čime čezne božansko podobije u čovjeku“, piše Stojana u eseju O ljubavi i drugim demonima.
U čovjekovoj težnji da dokuči i pronađe smisao vlastitog življenja, religija je često važan i vrijedan faktor oslonca. Ali ponekad upravo to postaje zastor koji sprečava da se vidi dalje i šire, a pogotovo dublje (u sebe). Čovjek lako upada u zamku, pa slijedeći kanonske puteve, u najjačoj želji da spozna i približi se Bogu, zapravo ga odbaci. U eseju Blaženi oni koji plaču čitamo da: „U takvom otužnom svijetu previše je nas koji plačemo pod teretom nasilne radosti i krivice zbog nezahvalnosti koja će, naučiše nas tako od malena, biti kažnjena. Previše je nas koji ne vidimo sebe jer se plašimo sopstvenog pravog lica, sopstvene Bogolikosti.“
Upravo zato nam i jesu potrebni teolozi kao što je Stojana Valan, da skinu masku (naslov prve cjeline ove zbirke je, da podsjetimo, Ispod maske) i pokažu nama običnima, zbunjenim tragajućim ljudima, koji sebe smatramo nedostojnim da o Bogu mislimo, a kamoli da mu takvi kakvi jesmo „krenemo“ u susret (jer u kolektivnom nesvjesnom nam je da smo grešni i plašimo se kazne); da u stvari nismo napušteni i izgubljeni. Strah koji čovjek osjeća od Boga ne bi trebalo da je strah koji sputava i ograničava, to je, zapravo, emotivno zasićena (toliko da nam se čini zastrašujućom) reakcija na susret sa bezgrešnim i svetim. Za razliku od parališućeg straha zbog kojeg odustajemo i povlačimo se, strah Gospodnji je zapravo zadivljenost i strahopoštovanje, čuđenje i osjećaj naše duboke nedostojnosti i istovremeno jake želje da se približimo izvoru. U eseju U mraku strah naglašena je pokretačka moć te vrste straha: „Kada se plašimo da ćemo izgubiti zajednicu sa izvorom života, sa smislom, tada djelujemo. Upotrebljavamo sve svoje moći i otkrivamo talente za koje nismo ni znali da ih imamo. I onda čuvamo to što smo pronašli. Sa strahom Božijim i vjerom da ga ne izgubimo.“
Stojana Valan se u ovoj zbirci eseja pokazala i kao izuzetan teoretičar, kritičar i estetičar, sa osjećajem za kulturološko, antropološko i psihološko tumačenje, vrednovanje i promišljanje o različitim žanrovima umjetničkog izražavanja. Duboko i višestrano promišljeno, a opet sa utiskom nenametljivosti, autorka se upustila u složene i zahtjevne analize savremenih popularnih žanrova, kao što su film, televizijske serije i sadržaji društvenih mreža; ali i vrlo uspješne analize književnih tekstova (izdvajamo analizu Čehovljevih pripvjedaka Tuga i Tužna dušica, tumačenje knjige Svetlane Aleksijevič Rat nema žensko lice, a posebna i vrijedna cjelina su tekstovi posvećeni stvaralaštvu Svetislava Basare).
U nekoliko tekstova iz ove zbirke, Stojana piše o ženama. Ona to ne radi iz feminističke pozicije, već naglašeno humanističke, daleko od bilo kakve ideologije u pozadini. U eseju koji se bavi analizom ženskog doživljaja rata i ratnih stradanja, Stojana prepoznaje da je „u djelu Svetlane Aleksijevič žensko autentično ljudsko koje, nadilazeći vječno nezadovoljavajući cogito, samo osjeća i predosjeća put.“ Takođe, Čehovljeva junakinja Olga Semjonovna, tužna dušica, je prvenstveno (ljudsko) biće koje stremi ispunjenju, tražeći ljubav (božansko) kao svoje ostvarenje, a to što je žena daje joj mogućnost da bude „dobrovoljna gubitnica u ljubavi zarad ljubavi“, gdje je ljubav mnogo više od onog što poimamo u kolokvijalnoj i otrcanoj upotrebi te riječi danas. Džun, junakinja Sluškinjine priče, zarobljenica je fanatične i pogubne društvene ideologije, zasnovane na problematičnom tumačenju religije. Džun je samo još jedna od žrtava sumatutog represivnog i na fanatizmu zasnovanog sistema, koji naglašava vjekovnu i tradicionalnu potčinjenost žena muškarcima, što i jeste karakteristika svih sličnih uređenja. Iako serija Sluškinjina priča (prema istoimenoj knjizi Margaret Atvud) prati sudbinu Džun, ona zapravo svjedoči, kako je to odlično Stojana iskazala, o tome da: „Kada se iz tog fanatizma rodi ideologija i njeni učitelji počnu da nas ubjeđuju da je neophodno da grcamo pod što većim teretom, svojevoljno, u ovom već nakrivo ustrojenom svijetu, zarad nekih izmaštanih dobara, možemo biti sigurni da smo već jednom nogom duboko zakoračili u neki realistični Gilead.“ Stojana, dakle, ženu doživljava i prikazuje kao (ravnopravno) ljudsko biće koje nosi vlastiti teret iskušenja i ima svoja iskustva, koja, iako su različita od iskustava muškaraca, nisu ni manje ni više, niti drugačije vrednovana.
„Duhovna sloboda koja se čovjeku ne može oduzeti, pruža mu do posljednjeg daha mogućnost da osmisli svoj život“, napisao je Viktor Frankl u svom neprevaziđenom djelu. Upravo to nam, na svoj način, pokazuje i Stojana Valan u svojim esejima. Možda i iz vlastitog straha od besmisla, ponirući u dubinu čovjekove (i svoje) pale prirode, pronalazi iskru koja nas (ljude) čini bogolikim i tako nanovo otkrivenog čovjeka uznosi do lica Tvorca. Kao što je i napisala, „put je samo jedan – treba zavoljeti čovjeka. Razumjeti ga ljubavlju.“
Ovom knjigom Stojana Valan se zahvalila Tvorcu za raskoš talenta i interesovanja koji su njoj dati.