Ne pusti nam pasti u iskušenje…

Nedavno je svijet obišla vijest da papa Franjo otvoreno podupire promjenu teksta završnog dijela Molitve Gospodnje ili Očenaša, te najstarije i najznačajnije kršćanske molitve, molitve koju je prvi izmolio Isus u svojoj Propovijedi na gori, preporučio je potom apostolima, naloživši im ujedno da tu molitvu šire među narodima.

Završni dio Molitve Gospodnje glasi ovako: I ne uvedi nas u iskušenje, no izbavi nas od zloga. Odnosno, u jednoj drugoj varijanti, i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga. Riječ „uvedi“ trebalo bi zamijeniti primjerenijom riječju. Papa Franjo to utemeljuje konstatacijom da sadašnji tekst počiva na pogrešnom prevodu. Prevod i ne uvedi nas u iskušenje jednostavno nije dobar. I kaže papa Franjo: „Francuzi su ga već preinačili u ’i ne pusti nam pasti u iskušenje’ [et ne nous laisse pas entrer en tentation]. U iskušenje [tentazione] naime mogu pasti sam, Bog me neće gurnuti u iskušenje da bi potom gledao kako sam pao. Otac naš to ne bi učinio: otac mi pomaže da se smjesta podignem [aiuta ad alzarsi subito]. U iskušenje te može uvesti samo Sotona“. Možda bi bilo bolje umjesto i ne pusti nam pasti u iskušenje reći i ne prepusti nas iskušenju, jer to da se nahodimo u iskušenju nije ovisno o nama: zamku nam, prema Svetom pismu, može postaviti – kao što ju je u Judejskoj pustinji postavio Isusu – upravo Sotona, a o nama je potom ovisno hoćemo li se u tu zamku (napast ili iskušenje) dati uloviti ili ne.

Iskušenje je naime već od evanđelja proglašeno glavnim instrumentom Sotone, Satana, đavla, zloduha… U odnosu na to, nakon dva milenija, pri izoštrenom reflektiranju zla, predzadnji je redak Molitve Gospodnje postao upitan. Dosad je vrijedilo da je i Bog (naš Otac) taj koji može uvesti u iskušenje, jer: Oče naš… i ne uvedi nas u iskušenje, no izbavi nas od zloga. No, započeli su se pitati vjernici, nije li taj i takav Bog zapravo nekakav provokator? Jer da nam dobri Bog postavi zamku, da nas on uvede u iskušenje, to je nemoguće, to je nezamislivo. To je jedino i samo đavolova aktivnost. Đavolova je aktivnost i pogrešan prevod izvornog teksta. Ako je naime misao da bi Bog nekoga mogao uvesti u iskušenje nemoguća misao, prema Isusu čak nešto posve nezamislivo, tada iza takve enormne greške, greške koja pretpostavlja da nam Gospod postavlja zamke, može stajati samo rabota lošeg, ako već ne i zlobnog prevodioca. No kako je Sotoni tako dugo, stoljećima i stoljećima, uspijevalo prikrivati samoga sebe i na vlastito, đavolsko mjesto postavljati Boga, tako reći zasjesti na božje prijestolje?

Sotona je vjerojatno „iskoristio“ biblijsku priču o Jovu. U njoj se uz Jova (Hiob) susrećemo i s Bogom i sa Sotonom.

U arabljanskoj pokrajini Us živio je bogobojni i pravedni čovjek Jov. Sreća ga je u svemu pratila. Pored sedam sinova i tri kćeri, imao je i sedam tisuća ovaca, tri tisuće kamila, pet stotina jarmova volova, pet stotina magarica i bezbroj služinčadi. Čovjek taj bio je najugledniji među svim sinovima Istoka. I dok su mu se jednoga dana djeca na gozbi veselila, a on na svom polju prinosio žrtve paljenice, na nebu se skupiše Božji sinovi [hebrejski: bene elohim], anđeli [grčki angelos je prevod za hebrejski malaak, glasnik], i stanu pred Gospoda, odnosno Boga. Među njima bijaše i Sotona. Jedan od – unatoč svemu – Božjih sinova, član nebeskog dvora, pokorni sluga božji. Kad ga Gospod priupita odakle je došao, Sotona [hebrejski: satan] mu odgovori: s lutanja [hebrejski: shut] i šetanja po zemlji. I Bog započne Sotoni hvaliti Jova, jednog od svojih najodanijih podanika na zemlji, hvaliti njegovu poštenost i pravednost, njegovu bogobojažljivost i klonjenje od zla: „Jesi li mislio u svojem srcu na slugu mojega Jova? Nema takva čovjeka na zemlji, besprijekorna i iskrena, koji se boji Boga i čuva od zloga“. Sotona, koji je s Bogom na „ti“, na to provokativno odvrati: „Zar se tako uzalud Jov boji Boga? Nisi li ga ti ogradio i kuću njegovu i sve što ima svuda unaokolo? Djelo ruku njegovih blagoslovio si, i stoka se njegova umnožila na zemlji. Ali samo pruži ruku svoju i dotakni se svega što ima, proklinjat će te u lice“.

Bog nasjedne na tu provokaciju Sotone, pristaje Jova staviti na probu, odobrivši Sotoni da mu nanese strahoviti gubitak, ali precizno odredivši do koje mjere: „Evo, sve što ima neka je u tvojoj ruci; samo na njega ne diži ruke svoje“. I otiđe Sotona od Gospodina. Ukratko, Sotona Jovu može uzeti sve, samo ruku svoju na nj ne može staviti.

Klasična biblijska egzegeza naglašava sljedeće: Pisac Knjige o Jovu zorno prikazuje Boga koji prebiva na nebeskom dvoru. I kao što zemaljski kralj šalje svoje nadzornike da ga obavještavaju o zbivanjima u njegovoj zemlji, tako i Bog šalje svoje poslanike da ga obavještavaju o zbivanju na zemlji. Određenog dana se pred Bogom tako prikazao i Sotona (što znači tužilac). Egzegeza dalje ističe da je sam Bog izazvao Sotonu, koji je potom optužio Jova. Izazvao je Bog Sotonu pohvalom koja zapravo odražava i Jovovu pohvalu samome sebi. Sotona ne prigovara Bogu da je Jov odista takav kakav jest, nego tvrdi da je takav jer mu se to naprosto isplati. Zamjerku je zato moguće otkloniti samo iskušenjem. I Sotona je Bogu podložan i djeluje u okviru što ga je Bog postavio. Svojom je izjavom naime Bog dopustio Sotoni da Jova stavi na probu i time dovede u iskušenje: oduprijeti se Bogu, odbaciti ga i možda čak prokleti.

Sotona se sada na Jova ostrvljuje svim sredstvima. Doseći će da će mu susjedno nomadsko pleme, Sabejci, oteti volove i magarice, a pastire pobiti. Na to će Sotona pritisak pojačati: „Oganj Božji udari s neba i spali ovce i sluge i proždrije ih“. Kaldejci će mu pak ugrabiti kamile. I najgore: „Na to se vjetar veliki diže iz pustinje i udari na sva četiri ugla kuće, obori je na djecu i ona pogiboše“. Bog pod svodom stavljanja na probu dobrog i pravednog Jova, provjere njegove vjernosti, dopušta dakle i usmrćenje djece, Jovovih sedam sinova i triju kćeri.

No unatoč tom i takvom strahovitom iskušenju, Jov se ne odvraća od Boga. Doduše, od žalosti će „razdrijeti plašt svoj“ i „ostrići sebi kosu“, no ustrajat će u Božjem strahu, poslušnosti i pokornosti. Ustrajat će prema sljedećoj logici: „Nag sam izašao iz utrobe matere svoje, nag ću se vratiti onamo. Gospod dade, Gospod uze. Neka je blagoslovljeno ime Gospodnje!“ Na ovom mjestu valja biti posebno pažljiv: Bog je uzeo, nije uzeo Sotona.

Nakon svega toga Bog i Sotona sastanu se još jedanput. Bog opet počne hvaliti Jova. Pobožni čovjek nije ga razočarao, čvrsto se držao svog integriteta, i prebacuje Sotoni što ga je nagovorio da ga ni krivog ni dužnog muči i čini mu nažao. Ali Sotona se ne predaje i zlobno kaže: „…pruži ruku svoju i dotakni se i kostiju njegovih i mesa njegova, proklinjat će te u lice.“ I Bog naposljetku dopusti Sotoni da poveća pritisak, da se okomi na njega osobno, samo ga ne smije ubiti: „Evo ti ga u ruke: ali mu život sačuvaj“.

Sotona pribjegne sada različitim oblicima mučenja. Udari Jova zlim prištom (gnojnim čirevima) od tabana do tjemena. Sjedio je, jadnik, u pepelu i strugao gnojne kraste krhotinom crijepa. Nesrećom razgnjevljena Jovova žena započne ga zasipati pogrdama: „Hoćeš li se još držati besprijekornosti svoje? Prokuni Boga, pa umri“. No Jov je ustrajan: „Brbljaš kao bezbožna [bedasta] žena; dobro smo primali od Boga, a zloga zar nećemo primati?“ Zna već Bog što čini. Premda nas stavlja na probu, premda nas uvodi u iskušenje, Bog je naš Otac. Zato ga samo možemo moliti: „Oče naš… ne uvedi nas u iskušenje. Ne prepusti nas Sotoni i njegovoj zlobi“.

Bog na kraju usliši Jovovu molitvu. „I Gospodin preokrene Jovovu sudbinu, jer se pomolio za prijatelje svoje; i dvostruko Gospodin povrati Jovu sve što bješe imao“. Odsad će Jov imati četrnaest tisuća ovaca i šest tisuća kamila i tisuću jarmova volova i tisuću magarica. I iznova je dobio sedam sinova i tri kćeri. I prvoj nadjene ime Jemina, drugoj Kasija, trećoj Keren-Hapuk, imena kojih odgovaraju ukusu Istoka, dakle golubica, mirisno ulje i rog pomasti za oči. Kako su pak glasila imena ubijenih kćeri u okviru dijaloga između Boga i Sotone ne znamo. Bog Jovu djecu nije udvostručio, samo je udvostručio broj njegovih godina. I tako Jov poživje „sto i četrdeset godina i vidje sinove i unuke do četvrtoga koljena“. A sam pak umrije „star i sit života“.

To je dakako priča sa stajališta Boga, Sotone i Jova. U priči nije ništa rečeno o žrtvovanoj djeci. Zašto ih Bog kao Bog Milosrđa nije uskrisio od mrtvih? Zašto ih je samo zamijenio s novorođenčadi? Jesu li u Jovovo vrijeme djeca kao djeca bila dostojna pune pažnje? Na isti način kao što je nije bila vrijedna Jovova žena, odnosno bila je vrijedna samo kroz omalovažavanje?

Papa Franjo gotovo svakim danom posvjedočuje intenciju da katoličanstvo etički obnovi, odnosno preporodi u svjetlu evanđelja i u duhu novih znamenja vremena. U tom svjetlu valja gledati i njegovu namjeru da „preporodi“ i Očenaš, odnosno njegovu sadašnju verziju, crkveno važeću verziju. Bog kao Bog Milosrđa unatoč zapisanom nije mogao sklopiti savez sa Sotonom i iskušavati Jova pomorom njegove djece. Ako bi to učinio, bilo bi to u eklatantnoj oprečnosti s Bogom u pravom smislu riječi. Ima li izlaza iz te slijepe ulice? Riječi što ih je pisac Knjige o Jovu pripisao Bogu nisu Božje riječi, nego njegove riječi, preslikane na Boga. Knjiga o Jovu je rezultat tadašnjih povijesnih okolnosti i stanja njihovih pisaca. To označuje i drugi teološki obrat pape Franja: nisu podložni griješenju samo pape, nego i pisci biblijskih tekstova. Njihovi spisi nisu zapisi neposrednog diktata Boga. Riječi pisaca kao ljudi nisu Božje riječi, nisu vječne riječi Vječnosti, nego riječi bića koja su izručena prolaznosti vremena i vlastitoj smrtnosti. Oni slijede ljudsko razumijevanje stvari, događaja i naposljetku istine.

Bilo kako bilo, izvjesno je tek da se na toj točki javila golema poteškoća, poteškoća koja je masivnija od Božjeg stavljanja na probu i uvođenja u iskušenje iz Knjige o Jovu. Na temelju slike Boga kakva se nadaje iz Knjige o Jovu zacijelo ne bi bilo dobro ispustiti molitvu „ne uvedi nas u iskušenje“. Naime, nitko ne bi želio ponovno doživjeti ono što je doživio dobri i pravedni Jov, nitko ne bi volio doživjeti sudbinu njegove prve djece.

Po svemu sudeći ostaju dvije mogućnosti: preinačiti tekst Očenaša i zbog te preinake, koja inaugurira novu sliku Boga, „precrtati“ sliku Boga iz Knjige o Jovu, ili pak zadržati sliku Boga iz Knjige o Jovu, što nas potom sili da budemo distancirani prema svakoj namjeri preinačivanja Molitve Gospodnje ili Očenaša. Jer pritom vjernici riskiraju, dođe li do novog dila između Boga i Sotone, da više neće moći pribjeći svojemu Bogu, moliti ga da ne posegne za sotonskim stavljanjem na probu i sotonskim iskušenjem, sotonskim vođenjem u napast.