Stamatis Skliris, Vladika Atanasije [© http://athanasios.org]
Danas ću u samo nekoliko riječi pokušati da podsjetim na blaženstvo i radost tridesetogodišnjeg prisustva jedne takve ljudske gromade, ili opet Hristovim riječima rečeno – Sina Groma (Mk 3, 17) – u zajednici naše Crkve u Hercegovini, Crkve svetosavske i svetovasilijevske, kako je to on volio da kaže, a sve kao pokušaj da mu u ime sveštenika, kao i svih naših parohijana, izrazim dubokosrdačnu, besmrtnu zahvalnost.
Dolazak velikog Atanasija na katedru hercegovačkih episkopa bio je iznenadna huka i zemljotres, poput novozavjetnih znakova koji su propratili Gospodnju Pashu i Pedesetnicu. Kao kiša na pustinju ili potok na sasušenu zemlju (Ps 107, 35). Nije potrebno posebno podsjećati na dobro poznate činjenice dubine pada našeg naroda u vremenu koje je prethodilo njegovom dolasku, kao i na usud vremena i ratno stradanje u času kada nas je Bog pohodio njime, da posvjedoči da bez krsta nema vaskrsenja, da je čovjekova ličnost dublja od svakog pada i je živa duša naša. Za moju generaciju, kao i za hiljade starijih i mlađih, njegova tvrdoška manastirska kuća postala je zajednička kuća i materica u kojoj nas je Bog činio novima. Bio je i ostao hodajuće jevanđelje i sveto predanje, sveopšte oduševljenje koje nam je svakim danom oduzimalo dah riječju, stavom, pogledom, služenjem službe, životom.
Mi mlađi kopirali smo ga sve dok nismo shvatili da je to koliko nemoguće toliko i nepotrebno. Kao da smo uz njega bili oslobođeni da budemo ono za što smo oduvijek bili naznačeni. Govorim u množini jer su ovo stvari o kojima sam sa toliko ljudi toliko puta razgovarao, da nemam nimalo sumnje da izražavam mišljenje mnogih. Rađao nas je ponovo od Duha Svetoga i djevičanske majke – Crkve Pravoslavne, i to sve bez prenemaganja i suvišne emotivnosti, jer centar i krajeugaoni kamen uvijek je bio samo jedan – Bogočovjek Isus Hristos. Biblijske scene sabornih krštenja na Trebišnjici pod Tvrdošom, na ruševinama mostarske saborne crkve, po crkvama i crkvištima od Trebinja do Konjica, najedenom su tih dana i godina postale svakodnevno iskustvo. I tek danas, kada se na kraju njegovog zemaljskog puta, veličanstvenog puta, osvrnemo unazad, djelimično shvatamo kako i koliko smo bili blaosloveni.
Nikada nisam susreo čovjeka koji je svoj narod volio onoliko koliko ga je volio vladika Atanasije. Pri tome, njegova ljubav nije bila romantičarsko sentimentalistička. Uz pridjev „mnogostradalni“, vladika je govoreći o našem narodu uvijek dodavao i ono „mnogogrešni“. Naša mnogostradalnost, ali i naša mnogogrešnost bili su možda i razlozi zbog kojih nam ga je Duh Božiji naznačio od vječnosti, da se nazove naš, i mi da se nazovemo njegovim, u Crkvi Sina Ljubavi Očeve (Kol 1, 13).
Očinska odsječnost i beskompromisnost, riješenost da se stvari dovedu u predanjski poredak kod njega je bila spojena sa neopisivom vjernošću i ljubavlju prema svakome. Posebno je bilo dirljivo gledati starije sveštenike naše eparhije, koji su spletom raznih okolnosti bili naviknuti na unekoliko drugačije prakse po pitanju bogosluženja, i naročito po pitanju svetotajinskjog učešća vjernika u tajni Svetog Pričešća, kako sasvim iskreno u kratkom vremenskom roku postaju zagovornici prakse koju je iz dubine predanja sprovodio naš novi vladika. Čuo sam ga da kaže da je „evharistijska obnova Crkve djelo Duha Svetoga, i da je samim tim nezaustavljiva“. Drugom prilikom nam je rekao da treba da neumorno radimo ne očekujući da nužno svojim očima vidimo rezultate toga rada, da sijemo s vjerom da će Bog dati plod u svoje vrijeme jer „Pavle posadi, Apolos zali, ali Bog učini te uzraste“ (1Kor 3, 6).
Sa ponosom mogu da kažem da je praksa koju je tih devedesetih prošloga vijeka naš otac pionirski, sa pozicije episkopa, sprovodio u Hercegovini, danas postala standard u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi. Drugim riječima, Bog ga je blagoslovio i da vidi plodove svoga truda, a Crkva će vjerujem tek u vremenika koja su pred nama u punoj mjeri sagledati i vrjednovati njegov podvig i doprinos, a koji je van svake sumnje podvig svetootačkih razmjera.
Vladika je, kao što su to o njemu neki već rekli i zapisali, bio čovjek oštrih riječi i mekoga srca. U oblikovanju njegove ličnosti zasigurno su učestvovali mnogi, ali sam poprilično siguran da su dvije ličnosti na tom putu odigrale posebnu ulogu. Prva je njegova majka Savka, bez koje je fizički ostao kada je imao samo petnaest godina. Kada god bi je spomenuo, a činio je to često, njegov glas bi bio ispunjen nježnošću siročeta koje žezne za krilom majke. Mislim da je taj gubitak u velikoj mjeri odredio njegov put i produbio iskonsku ljudsku glad, glad za nebeskim roditeljstvom, glad koja je tinjala u njemu još od najranijeg djetinjstva, od momenta kada je među knjigama svoga ubijenog strica sveštenika Miloša Jevtića ugledao korice na kojima je pisalo „Knjiga o Bogu koji je postao čovjek“, i kojom prilikom ga je, kako je kazivao, „odjednom obuzela neka struja“. Govorio je da i da ga je obradovalo kada je mnogo godina kasnije, čitajući sv. Fotija Carigradskog, naišao na sličan opis, u kome svetac kaže da mu se „zanebesa“ kada pomisli na ovaploćenje Sina Božijeg. Druga ličnost koja ga je posebno odredila svakako je ličnost njegovog Avve, oca Justina Popovića, koga je pominjao jutrom i večerom svakoga dana, i u gotovo svakoj prilici. Kolika je samo njihova radost u ovome času, kada zajedno sa mitropolitom Amfilohijem i svima svetima u punoći zajedništva žive svoju ljubav u zagrljaju Hristovom, to oni znaju.
Vladika je u odnosu sa nama sveštenicima bio neposredan i otvoren. Grdnja koju bi iz njegovih usta nerijetko čuli nije sezala dalje od trenutka kada je izgovorena. Nikada, ali nikada nije bilo nikakvog zaostalog gnjeva ili naknadne kazne. Štaviše, u vremenu dok je vladika Atanasije bio aktivni episkop Eparhije zahumskohercegovačke i primorske, nije zabilježen nijedan slučaj crkvenosudskog postupka, kazne ili bilo kakve kanonske mjere usmjerene protiv bilo koga. Bio je u punom smislu riječi jedan od nas. Jednom prilikom, opet govoreći o svom ocu Justinu, rekao je da je on bio čovjek koji bi bespogovorno umro za svaki kanon Crkve, dok je u isto vrijeme bio spreman da sve kanone ostavi po strani, ako bi se time spasila samo jedna ljudska duša. Ono što je rekao za svetog Justina, jednako važi i za njega samoga. Tražio je budnost i uključenost, pažnju i odgovornost, inicijativu, rizik, hrabrost. I sam ispunjavao mnogo više nego što je tražio.
Zborio je proročki, nikada se ne bojeći da zapliva uzvodno, ako je smatrao da se tako služi istini. To su znali i osjetili mnogi, u Crkvi i izvan nje. Činio je to bez obzira na sve činove , titule i položaje ljudi. Veličina njegove ličnosti bila je i to što je znao da se ponizi i zatraži oproštaj, kada i ako mu je to nalagala njegova savjest, i apsolutno nikada iz drugih razloga!
Najbolji drugovi bili su mu sveti Oci Crkve i djeca – njegova „mutava vojska“, čijim se predvodnikom smatrao, i uz koje je živio svoje vječno djetinjstvo. Sa njimna je najradije provodio vrijeme i u njihovom društvu se najprirodnije osjećao. Sveti Oci i djeca. Ako bih samo jednom rečenicom morao da opišem vladiku Atanasija, ta rečenica bila bi „genijalni svetootački um i srce djeteta“. Kada je prije petnaestak godina bio naumio da za napiše dječiju pjesmicu po azbučnim slovima, išlo mu je isprva poprilično lako.
Za slovo „A“ vezao je pojam azbuka, za „B“ – Bog… za „K“ – naravno, šta drugo nego – Kosovo . Problem je naime nastao sa slovom „DŽ“. Riječ „džak“ koja mu je prva padala na pamet, uopšte se nije uklapala u rimu niti u poučni kontekst pjesmoslagalice. Rješenje do koga je došao bilo je tipično atanasijevsko. Pored slova „DŽ“ napisao je – „džinovsko srce“. Bez namjere da zvučim patetično i isuviše emotivno, jer ne mislim da bi mu to prijalo, vjerujem da je opšte iskustvo svih nas koji smo uz njega odrastali upravo to da je „džinovsko srce“ drugo ime našeg Učitelja. U njemu nas je sabrao i odgajao. U njemu želimo da ostanemo i dalje, i zauvijek.
Pored njegovog džinovskog srca, sada, kada se osvrnemo unazad, shvatamo da su i naša srca gorjela, kao onoj dvojici učenika Gospodnjih na putu za Emaus, dok nam je on tumačio Pisma. U času kada ga položimo u zemlju i kada postane nevidljiv za naše oči, do ponovnog susreta u Carstvu, poznavaćemo ga „u lomljenju Hljeba“ (Lk 24, 35), u tajni Hristove ljubavi, za koju i kojom je živio.
Amin.
