Ko je Sv. Vasilije Ostroški?

Sveti Vasilije je svetitelj koji je, poput generacija svetih hrišćana prije i poslije njega, dopustio da Hristos upravlja njegovim kormilom.

Šta to znači? Sjetite se one jevanđelske slike prvog susreta Isusa i Simona ribara prozvanog Petra. Isus se tada ukrcava na Petrovu lađu, a da ga pri tom niko nije ni pozvao, ni molio niti tražio da dođe. On jednostavno nepozvan ulazi u Simonovu lađu i preuzima kormilo te počinje izdavati naredbe. Simon Petar pri tom sarađuje, a mogao je izabrati i da ne sarađuje. Mogao ga je npr. istjerati kao nezvanog stranca jer mu se miješa u posao koji već godinama radi i kojim uspješno prehranjuje porodicu. Mogao je Petar tom potpunom strancu reći da je ribolov njegov biznis i da on nema nikakvo pravo da preuzima kontrolu. Mogao je, ali nije.

Isus je tada Petru ostavio da slobodno izabere jer Bog još pada čovjeka neizmjerno poštuje ljudsku slobodu. Petar je nekako prepoznao da ovaj Isus nije poput ostalih ljudi te ga pušta u svoj život. On otprilike kaže: “U redu. Isplovićemo u dubinu, bacićemo mrežu opet iako smo cijelu noć bacali i ništa nismo uhvatili. Vjerovaću ti na riječ i učiniti ono što tražiš od mene”!

Upravo ovo je svetitelj. Ovo je model svetosti. Svet je neko ko je decentralizovao svoj život, neko ko ne smatra da je njegov život njegov projekat. Od prostog ribara, odgovorivši na Hristov poziv, Simon postaje apostol Stijena (Petar), prvovrhovni apostol, poslan da bude lovac ljudi!

Tako je otprilike bilo i sa dječakom Stojanom Jovanovićem, sinom Petra i Ane iz hercegovačkog seoceta Mrkonjići, a kasnije svima dobro poznatog kao svetitelja Vasilija Ostroškog i Tvrdoškog čudotvorca. Mogao je dječak Stojan ostati u svom selu, možda raditi i obrađivati vinograd, zasnovati porodicu ili emigrirati u neke krajeve gdje je zemlja plodnija, a politika naklonjenija. Uostalom, to je učinila i ogromna većina njegovih vršnjaka. Mogao je ostati gluh i slijep na bolesti, glad, patnje i stradanja oko sebe.

Sjetimo se da tada nije bilo ni vakcina, niti doktora u pravnom smislu, jer se medicinska nauka kao i svaka druga nauka počinje razvijati tek od 18. stoljeća. Zato, teško da je u vrijeme Stojanovog odrastanja bilo ijednog djeteta koje nije gledalo svoga brata ili sestru kako boluje, pati, umire i na kraju sahranjuje na obližnje groblje ili u svoju njivu. Mali je bio broj onih koji su dočekali punoljetstvo a da pri tom nisu sahranili barem jednog od svojih roditelja. U takvom dobu morao je čovjek (kao i čovjek svakog doba i svih vremena) da nađe neki mehanizam odbrane, da preži, da nađe neki svoj životni projekat i gura dokle se može. Stojan, međutim, nije izabrao taj put.

U vremenu kada se sve oko njega treslo možda je tražio ono što se ne može uzdrmati – samog Boga. A možda i nije. Zaista, ono što je u cijeloj Bibliji najinteresantnije nije čovjekova potraga za Bogom, već Božija incijativa, njegova ljubav i njegovo traženje čovjeka. To kome Bog daje svoju blagodat, kada i na koji način je u potpunosti Božija stvar. Tu ni jedan čovjek ne može ništa učiniti niti Njegovu blagodat ičim zaslužiti. Zato se i zove blagodat jer je blago, tj. dobro, darovano i dato bezuslovno.

Postavlja se onda pitanje: Ako je blagodat Božija njegova stvar koju on daje kome i kada hoće, koja je onda tu uloga čovjeka? Koja je uloga duhovnog života: posta, molitve, liturgije, pričešća, ispovijesti itd? Uloga cjelokupnog duhovnog i crkvenog života je da nas učini osjetljivim, da otvori sva naša čula kako bismo, onda kada nas Bog pozove, prepoznali da nas to zaista On poziva. Možda je Gospod potpuno nepozvan, kao što je nekada zakoračio u barku apostola Stijene, ušao i u život mladog Stojana, i tu, kao nekada Petru, počeo izdavati naredbe.

U svakom slučaju i Stojan je, kao što sveti Atanasije Veliki veli opisujući život Antonija Velikog: „Krenuo putem otaca, uvidevši da ga Gospod poziva.“

Od tog, nama neznanog trenutka, njegov život i dalje jeste njegov život, ali se više nije radilo o njemu, njegovim projekata i njegovim ciljevima. Sada Bog postaje centar, a njegovi planovi i ciljevi su sada u rukama kormilara Hrista. U njemu dominira ono što Hristos želi da ostvari kroz njega. Sada on postaje sredstvo. Ipak, monah Vasilije, a kasnije mitropolit, tu nije izgubio sebe već zapravo tek tada je sebe i pronašao budući da ga je prethodno pronašao Hristos. I što god je kroz život postajao bliži Bogu to se više razgorjevala svjetlost i vatra unutar i oko njega. Postajao je kao ona nesagoriva kupina koja gori, ali ne sagorijeva. Kada Bog prodre u tvorevinu On je zapali, ali je ne sprži.

Sveti Vasilije je bio i ostao kao nesagoriva kupina koja se razgorjela, ali ga božanska vatra nije spalila. Zato se i poslije upokojenja prikazuje sa oreolom i otkriva kao svetitelj i čudotvorac. Stavivši oreol oko njegove glave Crkva želi kazati je on, budući u jedinstvu sa Gospodom koji jeste Svjetlost svijetu, sada i Vasilije Ostroški izvor svjetlosti i prosvećenja za druge koji mu se približavaju!

Neka bismo njegovim molitvama i mi stekli hrabrost da se otvorimo za Boga jer srca naša u ovom svijetu neće naći smisao dok ne nađu smirenje u Njemu kome neka je slava i hvala u vijekove vijekova.

Amin.