Hans King
Prošao je Hans King (Hans Küng) trnovit put od priznatog crkvenog koncilskog teologa, preko inkvizicijske zabrane da predaje crkveno učenje, do svjetski znanog ekumenskog teologa, kritičnog spram katoličke hijerarhije i njene dogme.
Rođen je u Švajcarskoj 1928. godine, demokratskoj zemlji s četiri službena jezika, gdje žive katolici i protestanti Luterove (Luther), Kalvinove (Calvin) i Cvinglijeve (Zwingli) reforme. Blizu njegove domovine, ali u Njemačkoj, rođen je godinu dana ranije i Jozef Racinger (Joseph Ratzinger), kasnije papa Benedikt XVI. Dok je bio servilan, Kingova je karijera, kako univerzitetska tako i ona unutar crkvene hijerarhije, bila mnogo uspješnija od Racingerove. Početkom šezdesetih godina postao je koncilski teolog iz prvog reda, dok je Racinger spadao tek u drugi. Zbog toga mu je, kako nas obavještava i sam Racinger, mogao neposredno pomoći pri njegovu napretku: „Tako nisam mogao odoljeti iskušenju kad me je univerzitet u Tibingenu, koji mi je već 1959. godine ponudio katedru za fundamentalnu teologiju, sada pozvao na novoustanovljenu katedru za dogmatiku. Hans King se snažno zauzeo za taj poziv i za to je našao saglasnost ostalih kolega.“
Vatikan je, kao što je znano, Hansu Kingu 1979. godine zbog njegove kritike papinske nepogrešivosti (nezabludivosti), odnosno, katoličkih dogmi uopće, uskratio dopuštenje da predaje na Katoličkom teološkom fakultetu u Tibingenu, na kojemu je predavao dvadeset godina. Sam Kingov dosije otvoren je još 1957. godine zbog njegove disertacije o teologiji milosti protestantskog teologa Karla Barta (Karl Barth), ali prvi istražni postupak pokrenut je nakon objavljivanja njegove knjige Strukture Crkve, a nakon izlaska knjige Crkva 1967. godine rimska inkvizicija, odnosno, Sveta kongregacija za doktrinu vjere (Sacra Congregatio pro Doctrina Fidei), započela je službeni postupak svojim uobičajenim metodama: nakon anonimne denuncijacije slijedi tajni postupak, zabrana uvida u akte, a branitelja, takozvanog relator pro auctore, određuje sama kongregacija. Na donesenu odluku ne postoje mogućnosti žalbe. I sve se do 1979. godine činilo da će Rim i njemački biskupi na kritičku teologiju Hansa Kinga reagirati samo na ravni dijaloga, a ne na ravni administracije. Ali, stvar se radikalno promijenila kad je, po svemu sudeći, zaslugom financijski snažnog fašistoidno-katoličkog tajnog saveza Opus Dei, 1978. godine na čelo Papinske države došao, kako ga je nazvao Tomas Kejhil (Thomas Cahill), baštinik „agresivnog papinstva“, krakovski nadbiskup Karol Vojtila (Karol Wojtyla) kao Ivan Pavao II, tako da je 18. decembra 1979. godine uslijedila definitivna zabrana. U to je doba prefekt kongregacije za doktrinu vjere, tj. glavni inkvizitor, bio kardinal Franjo Šeper, bivši zagrebački nadbiskup, koji je o „nebirokratskom“ rješavanju nepodobnih imao vlastite ideje. Primio je tako Kinga jednom prigodom u vlastitu audijenciju i ponudio ga čašicom domaće šljivovice: „Šteta, šteta što niste svećenik moje dijaceze Zagreb. Znate li što bih ondje kao biskup učinio s Vama? Poslao bih Vas u najzabačeniji kut moje zemlje, u hrvatsku seosku zajednicu. Ondje biste mogli naučiti što je vjera katoličkog puka.“ Na to mu je King uzvratio: „Kako je dobro što sam slobodan švajcarski građanin i što mi je dijaceza Bazel, a ne Zagreb!“
Njegov ga univerzitetski kolega Jozef Racinger, dakako, tada nije podupro. Kad je izabran za papu, primio ga je u četverosatnu audijenciju, ali ne zato da od njega išta čuje. King je to smjesta shvatio i nakon prve oprezne potpore novom papi uspostavio je prema njemu kritičan, s vremenom sve kritičniji odnos. Čini se da je ovim riječima ponajbolje opisao podlogu njihova razilaženja: „Nemoguće je pisati o povijesti Evrope, a ne posvetiti primjerenu pažnju ulozi kršćanstva; to bi morala imati u vidu i današnja evropska politika. Pritom, pak, upravo s ulogom Rimokatoličke crkve ne bi trebalo pretjerivati, što čine neki rimokatolički hijerarhi u znaku ponovne evangelizacije ili čak ponovne katolizacije. Takva nazadnjačka crkvena politika samo jača prikriveno i djelomično javno suprotstavljanje kršćanstvu uopće, napose Katoličkoj crkvi.“
Nakon inkvizicijskog uskraćivanja dopuštenja da predaje, za Kinga se veoma zauzima njegov univerzitet u Tibingenu omogućujući mu da zadrži katedru i da dalje vodi Institut za ekumenska istraživanja, sada već nezavisan i odvojen od Katoličkog teološkog fakulteta i direktno podređen senatu univerziteta. Oslobođen mnogih administrativnih i birokratskih zadataka na fakultetu, King se sve predanije posvećuje novom ekumenskom izazovu: izazovu ekumenizma ad extra – velikim nekršćanskim svjetskim religijama. Glavno mu geslo postaje: Učiti, a ne suditi! Dijalog, a ne konfrontacija! Postaje spiritus movens i spiritus rector projekta pod imenom Projekt svjetski etos, zasnovanom njegovim istoimenim programskim spisom. Religije svijeta, glasi teza, mogu doprinijeti miru u svijetu jedino zajedničkim etosom koji čini temeljni konsenzus u pogledu njihovih zajedničkih vrednota. Projekt svjetski etos nošen je uvjerenjem da nema mira među narodima bez mira među religijama, da nema mira među religijama bez dijaloga među religijama i da nema preživljavanja bez svjetskog etosa. Ako takvog dijaloga među religijama nema, odnosno, ako se prekine, nasilje postaje jedinom alternativom. Kad ljudi više ne razgovaraju međusobno, nije daleko čas kad će započeti pucati jedni na druge. Ne samo u islamu, nego i u judaizmu i kršćanstvu, pa i u azijskim religijama postoji realna opasnost instrumentalizacije religije u političke svrhe. Kad se to dogodi, dobivamo visoko eksplozivnu smjesu religije i politike. Takva fanatična religija postaje opasnošću za svjetski mir.
Kingov projekt konkretizirao se u Deklaraciji o svjetskim religijama koju je u septembru 1993. proglasio Parlament svjetskih religija u Čikagu. Deklaracija postulira da nema novog svjetskog poretka bez svjetskog etosa; obavezuje na kulturu nenasilnosti i poštivanja svakog života (prastara mudrost: ne ubij!); obavezuje na kulturu solidarnosti i pravednosti svjetskog privrednog poretka (prastara mudrost: ne kradi!); obavezuje na kulturu ravnopravnosti i partnerstva muškarca i žene (prastara mudrost: ne bludniči!); obavezuje na kulturu tolerancije i života u istinoljubivosti (prastara mudrost: ne laži!). Današnja epoha, kaže se u uvodu, kao nijedna dosad, obilježena je svjetskom politikom, svjetskom tehnologijom, svjetskom ekonomijom i svjetskim civilizacijama i kao takvoj potreban joj je svjetski etos. Pritom svjetski etos ne znači ni novu svjetsku ideologiju, ni jedinstvenu svjetsku religiju s onu stranu svih postojećih religija, a ponajmanje znači vladavinu jedne religije nad ostalima. Čovječanstvo se umorilo od ideologija. Projekt svjetski etos želi istaknuti ono što je, unatoč svim (dogmatskim) različitostima, religijama svijeta već sada zajedničko u pogledu postojećih, obavezujućih vrednota, čvrstih, stalnih mjerila i ličnih, temeljnih držanja. Drugim riječima, svjetski etos ne svodi religije na nekakav etički minimalizam, nego ističe minimum onoga što je svim svjetskim religijama već sada zajedničko.
U razgovoru s Jirgenom Herenom (Jürgen Hoeren) Hans King ističe da je svjetski etos prije svega i iznad svega etički koordinatni sistem: „Ako imate samo kompas i geografsku kartu, trebate još i koordinate da nađete put. U tom smislu mogli bismo govoriti o običajnim koordinatama za kompas savjesti. Dakako, te koordinate treba formulirati. Gotovo da ne postoji tekst o kojem sam toliko razmišljao, o malo stvari sam toliko dugo raspravljao i izmjenjivao mišljenja kao kada sam pisao nacrt za izjavu Parlamenta svjetskih religija 1993. godine u Čikagu. U toj izjavi možete naći u velikoj mjeri prihvaćen pokušaj da etos čovječanstva, kako se razvijao otkad ljudi pamte, obuhvatimo u šest velikih pravila, dva temeljna načela i četiri uputstva. Ne zato da bismo nadomjestili deset Božjih zapovijedi, nego da bismo izrazili ono što tih deset zapovijedi u suštini već sadrže, što ne nalazimo samo u sinajskim zapovijedima, u govori na gori ili u Kuranu, nego i već kod Patanđalija, ustanovitelja joge, u budističkom kanonu ili kod Konfucija i drugih velikih tekstova religije čovječanstva.“
Iz te je izjave razvidna ne samo Kingova uloga, nego i infrastruktura etičkog koordinatnog sistema na kojem gradi svjetski etos i globalnu etiku koja iz njega proishodi. Pritom naglašava kako razliku između religije i etosa, tako i razliku između etosa i etike. Etika mu znači „učenje o moralnom postupanju“, etički sistem kakav donose etike filozofa, od Aristotela preko Tome Akvinskog i Kanta do Levinasa. Etos pak nije prvenstveno učenje ili sistem, nego označuje „unutarnje moralno, običajno temeljno držanje nekog čovjeka“, koje u suštini određuje cjelokupno čovjekovo djelovanje. To da ne smijemo lagati, nego govoriti istinu, da ne smijemo ubijati i krasti, a spolnost ne zloupotrebljavati, nego se moramo poštivati i voljeti, jesu norme koje mi diktira savjest i zato se tiču mojeg unutarnjeg temeljnog držanja, dakle, pretpostavljaju moju dobrovoljnu vezanost, odnosno, obavezu. Ključna je, kad je posrijedi etos, naša sloboda i vlastita odgovornost koja iz nje proishodi. Svakoga od nas, pa i voditelja država.
Iza Kingova razlikovanja svjetskog etosa i religioznih zapovijedi/zabrana, kakve sadrži dekalog, skrivaju se neke, na prvi pogled neuočljive i zato neočekivane razlike. O svjetskom etosu svagda govorimo u jednini, a o svjetskim religijama u množini. Sve svjetske religije sadrže svjetski etos, ali ujedno sadrže i zapovijedi koje ne spadaju u svjetski etos. Zato ih nije moguće uključiti u svjetski etos, no, ako bi ih zastupnici pojedinih religija na svaki način unatoč tome htjeli uključiti, nastupali bi protiv svjetskog etosa. I ako religije ne mogu biti etički kriterij svjetskog etosa, nego svjetski etos etički kriterij religija, tada religije moraju, ako se ne žele isključiti iz svjetske zajednice, i na ravni globalne etike slijediti etiku u singularu. Moraju raznovrsnost svojih Istina uskladiti s istinom istinske etičnosti. U tom smislu King naglašava: „Iskreno rečeno, nastanka jedne svjetske religije odista se ne bismo trebali plašiti, jer su religije za nešto takvo odveć različite. Isto tako nema potrebe ni priželjkivati svjetsku religiju, jer sadašnji položaj ne nudi nikakve oslonce za pretpostavku da bi ona uopće ikada mogla nastati. No, u svakom slučaju valja osnaživati uvjerenje da temeljna životna uputstva trebaju vrijediti za cijelo čovječanstvo… Ostavim li apstraktnu formulaciju po strani i kažem li konkretno, primjereno današnjem vremenu: Što znači ne ubijaj, odnosno, imaj poštovanje prema svemu živome? Što znači ne laži, odnosno, govori istinu? Što znači ne kradi, odnosno, trudi se oko pravednog privrednog poretka? Što znači ne zloupotrebljavaj spolnost, odnosno, zauzimaj se za poštovanje žene i partnerstva između muškarca i žene? To su norme koje spajaju sve religije i koje mogu prihvatiti i nevjernici. A za to nije potrebna zajednička religija, nego samo zajednički temeljni moral.“
Takav je bio Kingov odgovor na Herenovo pitanje skriva li se iza svjetskog etosa namjera uspostavljanja neke nove svjetske religije ili bar nekakve geografske karte svjetskih religija. No, King ništa od toga ne želi, želi samo priznanje etosa koji spaja kako teiste tako i raznovrsne ateiste i agnostike. Ključan je njegov stav koji ocrtava razliku između moguće zajedničke religije i zajedničkog temeljnog morala, tj. svjetskog etosa i globalne etike koja iz njega proishodi. Naglasak je na tome što je potrebno, a što ne. Više od svega potreban je svjetski etos, otuda njegov prioritet, njegova značenjska prednost pred religijama, ali i pred ateizmom, odnosno agnosticizmom. Ukratko: postoji svjetski etos bez religija, ne postoje religije bez svjetskog etosa.
Ostvarenje svojih snova King je dosegao kada je Generalna skupština OUN prihvatila dokument kojemu je bio idejnim inicijatorom, sudjelujući pritom neposredno u skupini od dvadeset reprezentativnih intelektualaca iz cijelog svijeta u njegovoj pripremi. Zato je imao čast da 9. 11. 2001. neposredno nastupi pred skupštinom i navedeni dokument poprati posebnom izjavom pod naslovom Izjava pred Generalnom skupštinom OUN. Time je projekt svjetskog etosa, što ga je King zasnovao 1990. godine, u velikoj mjeri bio ostvaren. No, načeo ga je najprije teroristički napad na nebodere Svjetskog trgovačkog centra u Njujorku, a konačno su ga dezavuirali državno teroristički napadi SAD na Afganistan i Irak. Jer s njima su bila kršena ne samo sva načela međunarodnog prava, nego i sve glavne vrednote svjetskog etosa.
U svojim posljednjim nastupima, već obolio od Parkinsonove bolesti, odbijao je oštro Hans King svako veličanje patnje. Ne tražiti patnju, nego, ako ne ide drukčije, patnju samo podnositi. Ali najbolje je boriti se protiv patnje. Pa čak i eutanazijom. Mjerilo odnosa spram eutanazije je evanđelje, a ne još uvijek dominantna srednjovjekovna teologija i crkveno pravo koje na njoj počiva. U intervju s Markusom Grilom (Markus Grill) iz 2013. godine za magazin Spiegel King potvrđuje da vjeruje u Boga i nebesa, ali poriče postojanje „vječnog pakla“. U paklu živimo sada i ovdje ako smo izgubili smisao života ili ako smo uključeni u krvave ratove. I nada se da će prispjeti u nebesa, što je samo drugo ime za neposredni susret s Bogom: s onu stranu vremena i prostora. Što se pak tiče života i smrti, King ističe: „Za mene je život dar Boga. No, taj je dar Bog izručio meni, mojoj vlastitoj odgovornosti. To vrijedi i za zadnju fazu života, fazu umiranja. Biblijski Bog je Bog milosrdnosti (Barmherzigkeit), a ne okrutni despot koji želi čovjeka što duže gledati u paklu muka. Pomoć pri smrti može, dakle, biti ultimativna, posljednja moguća životna pomoć.“
Na podlozi tog uvida King je izričito podupirao ne samo pasivnu, nego i aktivnu eutanaziju. Štoviše, za nju se odlučio i sam i kao švajcarski državljanin upisao se u društvo Exit. Bio je, naime, svjedokom teške patnje svojeg brata, koji je umro u 23. godini od tumora na mozgu. Njegovu patnju, koja je uključivala više no samo nesnosnu bol, sam ne bi želio podnositi. I zašto bi se grčevito hvatao (zemaljskog) života do zadnjeg ako smrt znači prijelaz u drugi, vječni život? Stupanje sebe kao konačnog bića u beskonačnost Boga? U stanje „vječnog mira i vječne blaženosti“? U eutanaziji kao dostojanstvenoj smrti, tom „posljednjem dahu čovjekova dostojanstva“, King zato ne vidi suprotnost vjeri, nego upravo njen doživljaj, čovjeka dostojan konac života na zemlji, ali ne i života kao takvog, koji se, prema njemu, ne okončava (verendet), nego dovršava (vollendet). Nitko nije obavezan da predan Bogu podnosi i ono nepodnošljivo kao bogomdano! Ne smije se dogoditi ono što se dogodilo u Geteovom (Goethe) romanu Patnje mladog Vertera, u kojem glavni junak oduzme sebi život, a posljednja rečenica glasi: „Nikakav ga svećenik nije pratio.“ U tom Geteovom stavu King vidi jasnu optužbu još uvijek važeće crkvene pozicije. Ujedno naglašava da njegovu eutanazijsku smrt nipošto ne treba uzimati kao inscenirani protestni čin protiv crkvenog autoriteta. Također, svoju smrt, samousmrćenje (Selbsttötung) ili smrt kao slobodan izbor (Freitod), a ne samoubojstvo (Suizid), ne želi proglašavati općim pravilom, nekakvim Kantovim kategoričkim imperativom. Neka svatko odluči sam za sebe, autonomno, dobrovoljno i po svojoj savjesti. U tome ga ne bi trebao sprječavati nikakav svećenik, medicinar ili sudac.
Taj će svoj etički stav King produbiti u knjizi Umrijeti sretno. Još jednom naglašava da nikome ne želi ništa propisivati ni nametati, samo želi umrijeti dok je još čovjek u punom smislu te riječi: ne bez tuge i boli odlaska, ali unutarnje zadovoljan i načisto sam sa sobom. „Koliko će mi dugo, dakle, biti moguće živjeti život dostojan čovjeka? Sada živim svjesnije no ikad: znam da je to dragocjeno, darovano vrijeme. Ali jedno, također, znam: Ne želim nastaviti postojati kao sjena samoga sebe.“ Drugim riječima, ako možeš sam odabrati trenutak smrti, past će ti veliki kamen sa srca. Olakšanje donosi saznanje da možeš bez kazne uzeti sebi život i da ti pritom netko može nekažnjeno pomoći.
To nije značilo da će King u svojoj odluci ustrajati do kraja. Palijativna briga omogućuje umiranje bez nesnosne patnje. Tako se i dogodilo. Hans King umro je u snu u svojem domu 6. aprila 2021. No, na načelnoj ravni to nije ni bilo bitno. Bitno je bilo i ostalo ne biti unaprijed osuđen na ponižavajuću patnju, na podvrgnutost mučenju. Etički gledano, to znači da nam ljudsko dostojanstvo pripada sve do smrti.
