Autografi

Kako je umrla jedna smrt

Ježi Novosjelski

Smrt je užasna stvar, smrt deteta još užasnija od užasa. Dok sam još kao učenik bogoslovije čitao kako je Pavle naziva najvećim i najgorim neprijateljem, hvatala me je jeza da ću se jednog dana kao sveštenik možda naći pred kovčegom jednog deteta. Ta jeza koja me je prožimala se uvek povećavala, kada bih se setio da ću morati da podignem pogled i susretnem uplakane oči jedne majke i jednog oca i na kraju pomisao da ću ja biti taj koji će morati, da im uputim koju reč utehe. U tim momentima shvatao sam da je i ta jeza koja bi me prožimala ništa pred onim „ništa” što bih mogao da izustim u takvoj jednoj prilici.

Bog je imao drugačiji plan za mene, pa sveštenik nisam postao, ali sam ostao teolog ili barem onaj „koji se u to malo razume”. Vraćajući se na temu smrti i sam se uvek pitam, razumem li ja bilo šta. Nije da se nisam trudio da shvatim to crnilo. Najviše sam se trudio upravo u momentima kada sam samom sebi morao da dajem odgovore i utehe. Bivajući na velikom iskušenju, pre par godina kada sam izgubio prijatelja mojih godina, stalno sam zapitkivao sveštenike „zašto je umro?” i svaki od njih je pokušavao da me uteši od „Bog ga je spasao neke velike nesreće” do „on spava i čeka Vaskrsenje”. Ništa od toga meni nije bilo utešno. Prvo, teško nama s Bogom koji ljude od bilo čega spašava smrću, a drugo ako je to čekanje ta crta koja prekida liniju života i ako je to čekanje mrak, koji čeka paljenje svetla kada Gospod dođe, uz svo uvažavanje eshatoloških studija, ja u mrak ne želim i ne mogu da verujem. Verujem u čekanje, ali u mrak ne.

Pre mesec dana, opet sam počeo da se preispitujem, sebe i teologiju koju sam učio skoro deset godina, sve priče koja sam ispričao sa mnogim teolozima, sve konferencije i fakultete. Razlog: upokojilo se meni mnogo blisko dete. Devojčica od petnaest godina. Oličenje života, radosti i dobrote. Jedna hodajuća svetlost. I od sve te svetlosti odjednom taj mučni mrak. Hiljade pitanja, a odgovor koji mi se danima nameće je samo jedan: smrt ima crnu boju i o njoj ne znam šta bih rekao, jer šta reći o crnilu koje ne da govori o sebi, već vrišti. Molili smo se za isceljenje, ali je na kraju smrt bila brža i jača. Meni, kao čoveku koji je i sebe i bliske ljude ubeđivao da je Bog ljubav i da će dete isceliti, govoreći o mnogim čudima koja se dešavaju, gde Bog čudesno isceljuje teško obolele, bilo je još teže da sada bilo šta kažem. Postoje samo dva objašnjenja: ili sam lagao ili Bog isceljuje selektivno. Jedno je jasno: svaka logika i pokušaj da se da bilo koje objašnjenje jednostavno je jedno veliko ništa. Jedan muk i jedna glasna tišina, pred težinom jedne toliko bolne smrti.

I opet sva ista propitivanja, opet neko traženje odgovora, opet da čujem šta kažu knjige, šta kažu ljudi i opet samo taj mrak. Dete od petnaest godina je u grobu, šta je više potrebno. Kako su dani prolazili shvatio sam da je moja vera doživela ozbiljnu krizu, da sam ja zapravo čovek koji se možda „malo i razume u sve to”, ali čovek koji teško veruje i to me je do srži porazilo. Koga da utešim ja, kada ni za samog sebe više ne znam da li verujem.

Pomisao da treba da se za to dete molim mi je bila posebna mučnina. Jedostavno, ne mogu. Kako da se molim da joj „Bog prosti sagrešenija”. Detetu koje je osmehom lečilo sve oko sebe. Jednim jedinim osmehom, onim njenim najsvetijim i najsvetlijim. Šta takvom biću ima da se oprosti …

Onda sam seo i uradio nešto što mi je kao „teologu” bilo smešno, posavetovao sam se sa Bogom. Bez dogmatika, molitvenika i bilo čega. Onako od srca, uz ljutnju, kafu i suzu (baš je tako bilo). Uzeo sam samo kalendar, da vidim koji je svetitelj toga dana, čisto da se pomolim da mi pomogne, jer više ne znam da li sa Bogom razgovaram kao vernik ili nevernik. Bio je praznik svih svetih. Odjednom opet svetlost! Odjednom svi mogući odgovori! Boga nisam imao više šta da pitam. To dete je kod Njega, verujem, znam, osećam svim bićem. Njena smrt je smrt njene smrti. To mi nije rekla ni dogmatika ni molitvenik, verujem da mi je rekao Bog lično, baš preko tog kalendara kojeg sam tada po prvi put otvorio. Sve što od tog dana imam sebi da kažem je „tvoj kalendar je bogatiji za još jednu živu svetiteljku”, jer nemam dileme da onog trena kada je to dete zatvorilo oči za ovaj svet, nije predato nikakvim čekanjima i nikakvim mrakovima. Duboko verujem da je ugledalo Lice onoga koji je Život i Svetlost i da sada sa svima svetima, kao jedna od njih neprestano uživa u gledanju tog Lica. Na taj grob, mogu da odem samo kao pred kivot, jer gledajući njega želim da vidim Vaskrslog koji je vaskrsavanje već otpočeo i ništa drugo, jer u drugo ne verujem!

error: Content is protected !!