Autografi

Hananejka

Sadao Vatanabe, Žena Hananejka, 1964.

Nalazimo se pred jednom zanimljivom scenom (Mt 15, 21–28). Reč je o nekoj ženi Hananejki koja je jednom prilikom pratila Hrista i učenike moleći za posredovanje u isceljenju njene, demonom obuzete, ćerke. Očigledno je ova žena već imala neko predznanje o Hristu čim se tako momentalno priključuje Hristovoj prolazećoj maloj povorci. Možda je njeno predznanje nedovoljno iskristalisano, ali i u jevanđeljima piše na mnogim mestima da gde god je Hristos delovao da su se o Njegovoj veličini širile glasine (ne, dakle, samo intrigantnog karaktera već nadasve oduševljavajućeg). Ova žena se nije oslanjala samo na glasine. Glasine traže proveru. Ona pristupa bezazleno, gotovo naivno, ne dovodeći samu Hristovu pojavu u pitanje. Postavlja se samo pitanje kako Ga je prepoznala ako Ga pre toga nikada nije videla? Tako da domen glasina ipak donekle vrši svoj uticaj i vrši formiranje njenog stava koji se odmah nepokolebljivo pratače u delovanje. Pred nama je žena u problemu. Slična svim onima koji su tražili Hristovo posredovanje. Samo što nije ona u fokusu već njena ćerka. Inače, nije prvi put da drugi istupaju pred Hristom zauzimajući se za najmilije.

Ona ga ne oslovljava sa „Isuse“, ni sa „Hriste“, već sa „Gospode, sine Davidov“, što će reći da mu pristupa sa velikom verom. Prema nekim izvorima bila je mnogobožački orijentisana ali svoju veru nije uskratila pred Hristom. Možda su očekivanja veća od vere ali sigurno nisu utemeljena bez vere. Počinje dijalog monologom. Jada se. Zapomaže. Nema manire. Ne pita ni za Hrista, ni za Njegovu nauku. Odmah izlaže problem. Kao današnji prosjaci pred hramovima. Zanimljivo je da Hristos ćuti. Ignoriše je. Pomalo netipično za Njega. Ona, Hananejka, čiji identitet ne poznajemo, očigledno proiznosi ono što je najviše tišti iako nju ništa konkretno ne boli nego izlaže slučaj svoje ćerke (ovu agoniju posmatranja stradanja svog deteta roditelji najbolje poznaju). Možemo samo da nagađamo koliko je njena bol tim veća bila čim to prvo proiznosi. Sigurno je da u ovoj tački vidimo težinu onoga šta u njoj najviše dominira, šta je najviše preokupira.

Hristovi učenici počinju da negoduju. Neprijatno im je. Ne ućutkavaju je nego se obraćaju Hristu da on to učini. Verovatno zato što je Njega a ne njih oslovljavala. („Otpusti je jer viče za nama!“). Nemamo vremenski uvid koliko ih je dugo pratila i koliko je dugo zapomagala. Možda su pred nama sati i kilometri. Ne znamo. Treba da imamo tu svest jer je nekad teško otrpeti i jedan minut svog ili tuđeg raspoloženja. Hristos sada ide diskretnim, okolišnim putem. Odgovara joj kao da je tobože vezan samo određenima ali ne na nivou neke predestinacije već kao da je On navodno ograničen u okviru Svojih ingerencija i oblasti gde i prema kome On može delovati. („Ja sam poslan samo izgubljenim ovcama doma Izrailjeva!“). Samoograničava se da bi je udaljio od Sebe. Ili samo testirao. Nemoguće je da neće predvideti ishod. Ona pak pristupa Mu naklonom reagujući na Njegovo progovor. Insistira i dalje na pomoći iako je kulturno odbijena. Zanimljivo, Hananejka sada ignoriše Hrista. Ponaša se kao da On ništa nije rekao. Oponira Mu svojom tvrdoglavošću da problem istera do kraja. Hristos ide radikalnijim nastupom. Njegovo progovor više nije diskretan i okolišan. („Nije dobro uzeti hleb od dece i baciti ga psima!“). Njegov iskaz baziran je na direktnoj uvredi kako na nivou diferencije između Hananejaca i Izrailjaca, tako i na nivou morala. Namerno želi prodornijim stavom da je još više odvrati od Sebe. Zapravo, oduzima joj poslednju nadu ovim stavom čak i na nivou očekivanog čuda. Njoj je možda ovo bila poslednja šansa pored svega oprobanog u čije uvide ne znamo ništa. Ovde bi se mnogi polakomili. Kao kada bi došao kod doktora ili prijatelja po pomoć a on počeo ne samo da ti uskraćuje lek ili ruku, nego i da te vređa. Mnogi bi se sami povukli po cenu sujete. Ali ova žena je zgazila svoju čast radi ćerke. Ništa od nje nije ostalo. Možemo samo da zamislimo koliko je velika njena muka bila da svakodnevno živi sa ćerkom koju voli kako pred njenim očima strada i nema sposobnost da joj zdravljem uzvrati na darovani materinski odnos. Mogla je da huli, da ropće, da vređa i proklinje onog koji ne samo što joj ne pomaže nego je i vređa. U današnje vreme uglavnom su takve reakcije. Osim što ne vidi rešenje problema za ćerku još je i narugana. Ali, ona ne posustaje, nego suptilno progovara dodajući na svoje poniženje novo poniženje potvrđujući saglasnost sa Hristom. („Da, Gospode, ali i psi jedu od mrva što padaju sa trpeze gospodara njihovih!“) Unižava se do krajnosti.

Sada smo pred preokretom. Hristos odstupa od Svoje prvobitne namere. Iako dosledan Sebi pravi izuzetak. Mada ju je dva puta odbio i diskreditovao, zadivljen je verom koja se ovde graniči sa upornošću (sličnu paralelu nalazimo u jevanđeljskoj priči o sudiji i udovici koja mu je dosađivala ali joj sudija zbog njenog dosađivanja izlazi u susret iako mu to nije po volji). Možda bismo mogli reći da Bog voli takve oponente i dosadnjakoviće. Hananejka nije išla linijom prigovora ili prebacivanja. Čak ni saveta ili kritike. Ali je navela Hrista da zbog njene upornosti odbaci Sopstveni stav. To je već provokativno. Bog koji menja stav zbog čoveka. Ovo treba sagledavati. A nije prvi put da On tako čini (2 Moj 32, 32).

Svako od nas ima neku muku. I tamo gde očekujemo pomoć često smo ili ignorisani ili narugani. Nekad je to ignorisanje ili ruganje odeveno u pasivnost drugog od kojeg očekujemo predusretljivost. Ali, upornost ima svoje posledice. Šta god bio sadržaj onoga za šta se upornost pokreće. Ipak, u okviru vere stvari postaju malo složenije. Na našu veru Bog ne mora da reaguje ako neće, baš kao u slučaju Hananejke. I nas Bog može da ignoriše i ponizi ako hoće. Ali, na upornost ne ostaje ravnodušan. Na upornost koja vrhuni u dobru. Za zle molitve upornost nema uslišenost. Tu je jedino izuzetak. On Sam to naglašava. Osim ako Bog svake paradoksalnosti ne usliši zle molitve da bi čovek poznao svoje poniženje i sramotu gde će ga ono za šta iska odvesti.

Hristos završava sa rečima: „Neka ti bude kako hoćeš!“, dok na drugim mestima, kod drugih nemoćnika, govori: „Neka ti bude po veri tvojoj!“. Ista relacija, smisao i naboj. Kada sila Božija dejstvuje, ona nije ograničena ni vremenom, ni prostorom. U ovim primerima vidimo da je isceljenje u sinhronizovanom odnosu sa verom. Vera je podupirač a isceljenje je okidač. Putovanje od vere do čuda ne možemo izmeriti. Ali veru i tvrdoglavnost Hananejke u sebi – možemo. Njen slučaj je impresivan upravo zbog smelosti da preskoči određene formalnosti, čak i manire, da bi doprla do Hrista (baš kao u slučaju krvotočive žene koja je zaobišla Zakon koji je ukazivao na njenu nečistoću a ipak dodirnula Svetinju), samo što se ovde Hananejka ne zauzima za sebe nego za svoju ćerku. U tom zauzimanju jednih za druge treba da vidimo silu vere i silu molitve (ne samo prisustva ljubavi jer očigledno Hananejki ljubav nije nedostajala) i koliko naši postupci paradoksalno mogu da utiču na Boga da On zbog nas može, ako želi, da promeni Svoj stav. U tome se pokazuje ne samo da je „sudbina sveta“ u našim rukama, nego i koliko nas Bog voli kada nije isključiv da samo po Svojoj volji radi. Ovim završnim argumentom možemo da ućutkamo sve one isključive parničare koji Boga, po svojim neosnovanim optužbama, doživljavaju totalitarno.

error: Content is protected !!