Deni de Ružmon
Marta 1926. objavio je Deni de Ružmon (Denis de Rougemont) u Ženevskoj reviji ogled „Zbogom, lijepi neredu…“ (Adieu, beau désordre…). Žan Polan (Jean Paulhan), tadašnji arbitar francuske književnosti, urednik famozne Nove francuske revije, kojemu ništa vrijedno s francuskog jezičkog područja nije moglo promaći, piše autoru s molbom da mu pošalje svoje neobjavljene radove. Ime Žana Polana nije ništa govorilo mladom Ružmonu. Odgovorio mu je kratkim pismom: „Gospodine, vrlo sam počašćen i dirnut vašom ponudom za saradnju. Rado ću na nju odgovoriti, u onoj mjeri u kojoj mi moj talent koji još kmeči – nemam ni dvadeset godina – i prilično buran život, to dopuste. Čim budem imao nešto ‘zgodno’ za Vas, poslat ću Vam.“ Tri godine kasnije Ružmon će se naći u Parizu i u jednom salonu, gdje je jedva ikoga poznavao, presretne ga stariji gospodin i oslovi: „Prošle su godine, gospodine, otkada sam vas zamolio za saradnju.“ Bio je to Žan Polan, nije zaboravio mladog Švajcarca, ponosnog i darovitog.
Osim po nešatelskom akcentu, Ružmon će se u Parizu razlikovati i po privrženosti duhovnom angažmanu u znamenju „aktivnog pesimizma“ (pessimisme active), bitno određenom djelom Kjerkegora i Karla Barta. Francusku će javnost upoznati s njihovim djelima, kao i onima Berđajeva, Ortege i Gaseta (Ortega y Gasset), Jaspersa i Hajdegera. Druži se s Munijeom i Židom, surađuje s Novom francuskom revijom i mnogo putuje, osobito po srednjoj Evropi, znatiželjan otkriti posebnost svakog naroda. Sa svojih putovanja, koja je ispričao 1932. u svojoj prvoj knjizi Dunavski kmet (Le Paysan du Danube), vratio se uvjeren u štetnost modela centralizirane nacionalne države i njezinih ideoloških posljedica, uvjeren da se evropski narodi moraju ujediniti, ali ne da eliminiraju ono što ih razlikuje, nego da sačuvaju svoje slobode i specifičnosti.
Stečaj izdavačke kuće kod koje je urednik, ostavlja ga bez posla, piše zbirku eseja Politika ličnosti (Politique de la Personne, 1934) i prevodi Dogmatiku Karla Barta. Studijsku godinu 1935/36. provodi kao lektor francuskog na univerzitetu u Frankfurtu. Djela Misliti rukama (Penser avec les Mains, 1936) i Dnevnik nezaposlenog intelektualca (Journal d’un intellectuel en chômage, 1937) proslavit će ga i uvrstiti među najizvornije mislioce mlađeg pokoljenja. Svoj personalizam utvrđuje, dakle, u vrijeme kada se na drugoj obali Rajne pojavljuje oličenje antipersonalizma. Kao što posvjedočuje njegov Dnevnik iz Njemačke (Journal d’Allemagne, 1938), kada je bio upitan za stvarne pobude ili razloge pristajanja tolikih Nijemaca uz jednu očigledno dementnu doktrinu, imao je običaj reći: „Vidio sam neke svoje studente kako postaju nacisti. Vidio sam kako se fizički mijenjaju. Dobivali su tvrd izgled, objektivan pogled, bljedilo u licu, otežalost donjeg dijela obraza, po čemu se već na prvi pogled prepoznaje nacistički šef. Ma kako vam to moglo izgledati malo ozbiljno, ali vjerujem da je totalitarizam virus, i ako ga dobijete, nećete mu se više moći oduprijeti.“ Nacional-socijalizam će Ružmon pritom vidjeti kao njemački ekvivalent „jakobinskog momenta“, koji je u Francuskoj predstavljala Revolucija iz 1789. godine. Opisujući nacizam kao „smeđi jakobinizam“, a njegove pristaše kao „sans culottes u smeđim košuljama“, ukazuje u kojoj mjeri je Treći Rajh u svojim težnjama kao i metodama zapravo dužnik „duha iz 1789. godine“, svemu onome što je nacizam denuncirao u svojim govorima: „Isti centralistički duh; ista opsesija za jedinstvom-blokom; isto uzvišenje nacije koju se smatra misionarom jedne ideje; isti smisao simboličkih proslava za obrazovanje duhova.“
Samo sat nakon Hitlerova ulaska u Pariz, 15. juna 1940. godine, poslat će članak pod naslovom U ovom času ili Pariz (À cette heure òu Paris) dnevniku La Gazette de Lausanne. U njemu će, između ostalog, zapisati: „Riječ je o tragičnoj nemoći tog slavodobitnog pobjednika: sve što hoće prigrabiti mijenja se njegovim prilaženjem – kralj Mida proleterskog doba – u iskrivljeno željezo, u hrpu gubavog kamena… Zapanjujuća konfrontacija ovog čovjeka i ovog Grada možda je bila potrebna da cijeli svijet shvati da su pobjede nemoguće. Ne osvajamo kolima darove duše i razloge za život koji nam nedostaju. Neka obiđu deset puta svijet! Posvuda će naići samo na buku mehaničkog ništavila. Sve do dana mnogo strašnijeg od dana najgore osvete kada će, konačno se zaustavivši, shvatiti da za njih nikakav trijumf nije vrijedan ni najneznatnije ljudske stvarnosti koju su ubili. ‘Jer ne znaju što rade’.“ To, kao i saosnivanje jedne od prvih organizacija pokreta otpora Hitleru, Ligue du Gothard, pribavili su Ružmonu, na intervenciju njemačkog ambasadora, „zbog uvrede stranog državljanina (sc. Hitlera)“, zatvor u Švajcarskoj i kasnije egzil u Sjedinjenim Američkim Državama. No, Ružmon je u to vrijeme već stekao svjetsku slavu knjigom o onome bez čega se ne može – ljubavi. Knjiga Ljubav i Zapad (L’Amour et l’Occident), napisana u veoma kratkom vremenu, gotovo u jednom mahu, objavljena je 1939. godine, s prvim engleskim i američkim prevodom koji dolaze prvih mjeseci evropskog i potom svjetskog rata.
Ljubav i Zapad kompleksan je ogled u kojem su pitanja religije, kulture, mitologije, filozofije, literature, psihologije i morala postavljena tako da se recipročno objašnjavaju. Brojne teze i suptilne analogije koje predlaže mogu se svesti na Ružmonovo nastojanje da naspram kršćanstva pod utjecajem istočne, „manihejske“ tradicije, postavi izvorno, „pravovjerno“ kršćanstvo, kojeg bi istinski nasljednik imao biti kršćanski personalizam. Fundamentalna oprečnost u životu jest oprečnost između paganske ljubavi-strasti i milosrdne kršćanske ljubavi, između eros i agape: između ljubavi koja nas šalje u budućnost i ljubavi koja nas obavezuje ovdje i sada.
„Eros se pokoravao smrti zato što je htio egzaltirati život iznad naše konačnosti i ograničenosti kao stvorenja. Tako nas isti poriv, koji čini da obožavamo život, stropoštava u njegovo poricanje. U tome je duboka bijeda, očaj erosa, njegovo neizrecivo sužanjstvo – izražavajući ga, agape ga oslobađa tog sužanjstva. Agape zna da zemaljski i vremenski život ne zaslužuje da bude obožavan, niti ubijan, nego ga treba prihvatiti u poslušnosti Vječnom. Jer naša se sudbina, naposljetku, odigrava ovdje dolje. Ljubiti treba na zemlji. A s onu stranu nema obogotvorujuće noći, nego Sud Stvoritelja.“
Prirodni čovjek, paganin, navodi Ružmon, to nije mogao ni zamisliti. Bio je osuđen vjerovati u eros i prepuštati se njegovoj „najmoćnijoj želji“, od nje očekivati oslobođenje. No, čovjek koji vjeruje u otkrivenje agape, iznenada vidi kako se krug otvara: vjerovanje ga izbavlja od prirodne religije. Sad se može nadati nečemu drugome: sada zna da postoji i jedno drugo oslobođenje od grijeha. Eros je, zauzvrat, pošteđen svoje pogubne, ubilačke uloge i oslobođen svojega usuda. Jer eros je prirodnog čovjeka mogao odvesti samo u smrt. Eros, ta naša najviša, vrhovna želja, egzaltira i uznosi naše želje samo da bi ih žrtvovala. Ostvarenje ljubavi je poricanje, potiranje svake zemaljske ljubavi. Njezina sreća je potiranje svake ovozemaljske sreće. „Promatrana sa životnog gledišta, takva Ljubav može biti samo posvemašnja nesreća.“ Za dualističku, manihejsku koncepciju, karakterističnu za paganstvo, vrhunac koje je grčka kultura, život u tijelu je samo nesreća, dočim je smrt krajnje dobro, iskupljenje za grijeh rođenja, reintegracija u Jedno i u svijetlu nerazlikovnost. Iz tog zemaljskog života možemo postepenim uspinjanjem, progresivnom i dobrovoljnom smrću, askezom kao negativnim aspektom prosvjećenosti, dospjeti do Svjetlosti. No, kraj duha, njegov cilj, ujedno je i kraj ograničenog i neposrednom mnogostrukošću zamršenog života.
Krajnji je cilj te dijalektike, dakle, ne-život, smrt tijela. Sve poznate religije nastoje oplemeniti čovjeka, a na kraju osuđuju njegov „stvoreni“ život. Bog Eros egzaltira i sublimira naše želje, sabire ih u jedinstvenu Želju, koja ih na kraju uništava. Jer su noć i dan, svjetlo i tama, nespojivi, stvoreni čovjek koji pripada noći/tami može se spasiti samo ako prestane postojati i „izgubi“ se u okrilju božanstva.
„Kršćanstvo sasma preokreće tu dijalektiku svojom dogmom o Hristovu otjelotvorenju u Isusu. Umjesto da smrt bude krajnji cilj, ona postaje prvim uvjetom. Ono što Evanđelje naziva ‘smrt u samom sebi’ početak je novog života, ovozemaljskog. Nije to bijeg duha izvan svijeta, nego njegov prisilni povratak u naručje svijeta! Neposredno ponovno stvaranje. Ponovna potvrda života, naravno ne starog života, i ne idealnog života, nego onog sadašnjeg kojega je Duh ponovno prisvojio. Bog – pravi Bog – stvorio je sebi čovjeka, pravog čovjeka. U osobi Isusa-Hrista tama je doista ‘primila’ svjetlost. I svaki se čovjek od žene rođen, koji to vjeruje, duhom odmah preporađa: mrtav za sebe i mrtav za svijet, ukoliko su čovjek i svijet grešnici, ali vraćeni sebi i svijetu, ukoliko ih Duh hoće spasiti. Otada ljubav više nije bijeg i stalno odbijanje čina. Započinje s onu stranu smrti, ali se vraća životu. I ovim preobraćenjem ljubavi pojavljuje se bližnji.“
Dualizam svjetla i tame, doveden do svojih logičkih krajnosti, hegelijanski kaže Ružmon, dostiže s obzirom na život apsolutnu nesreću: smrt. Kršćanstvo je smrtna nesreća jedino čovjeku koji je odvojen od Boga, ali vjerniku koji „stječe spasenje“ kršćanstvo je okrepljujuća i blažena nesreća već u ovom životu. Za Eros je živo biće tek varljivi, iluzorni pretekst, povod, prilika da se rasplamsa. On ga odmah uklanja, budući da hoće sve više gorjeti, izgarati sve do smrti. Pojedinačno biće je samo manjak, zatamnjenje jedinstvena bivstvovanja. „Kako da ga takvog doista zavoli?“ Budući da je spasenje samo s onu stranu, religiozni čovjek odbacuje stvorenja za koja njegov bog ne mari. Nasuprot tome, Bog kršćana, i samo on, nije nikoga odbacio, nikome nije okrenuo leđa. Naprotiv, on nas je prvi zavolio, unatoč našoj ograničenosti, štaviše, našu je ograničenost čak i prikrio. „Prikrivajući čovjekovu grešnost i izdvojenost, ne griješeći i ne dijeleći se, Božja nam je ljubav utrla radikalno nov put, put posvećenja. Suprotnost sublimaciji, koja nije ništa drugo do varljiv bijeg s onu stranu konkretnosti života.“ Ljubav postaje pozitivnim činom, činom transformacije.
Dok je eros nastojao zakoračiti u beskraj, kršćanska ljubav ili agape jest poslušnost u sadašnjosti. Jer ljubav prema Bogu znači slušati Boga koji nam nalaže voljeti jedni druge, zapovijed ljubavi prema neprijatelju je napuštanje sebeljublja, onog Ja obuzetog željom i tjeskobom, smrt izolirana, usamljena čovjeka, ali isto tako i rođenje bližnjeg. Onima koji ironično pitaju: Tko je moj bližnji?, Isus odgovara: To je čovjek komu si potreban. Od tog trenutka svi odnosi među ljudima mijenjaju svoj smisao. Novi simbol Ljubavi više nije beskrajna strast duše u potrazi za svjetlošću, nego je to sad brak Hrista i Crkve. Time se mijenja i ljudska ljubav. Dok su je paganski mističari sublimirali i od nje čak pravili boga, ali je istodobno poklanjali i smrti, kršćanstvo je nanovo postavlja na njezino mjesto i posvećuje je brakom. Takva ljubav, zamišljena prema slici Hristove ljubavi spram Crkve, odista može biti uzajamna. Jer ona ljubi drugog kakav on odista jest, umjesto da voli ideju ljubavi ili smrtonosni zanosni plam („Bolje je ženiti se negoli izgarati“, poručuje Sveti Pavao). Usto, to je sretna ljubav – unatoč zamkama grijeha – jer ona, u poslušnosti, na ovom svijetu doživljuje svu svoju punoću. Život za koji me ženidba vezala za cijeli život, to je, prema Ružmonu, čudo braka. Život koji želi moje dobro koliko i njezino, jer su ta dva dobra pomiješana: a kada ne bi bilo za cijeli život, to bi bila prijetnja. No koliko ljudi zna razliku između opsesije koja ih obuzima i sudbine koja im je dodijeljena?
Iz svega rečenog proishodi da ljubav nije isto što i zaljubljenost: „Biti zaljubljen ne znači nužno i ljubiti. Biti zaljubljen je stanje, ljubiti je čin. Stanje podnosimo, na čin se odlučujemo. Dakle, obavezu koju nosi brak nije moguće časno primijeniti na budućnost stanja u kojem smo danas; ali može i mora sadržavati budućnost naših svjesnih činova koje preuzimamo na sebe: ljubiti, ostati vjeran, podizati djecu. Vidimo koliko su različita značenja riječi ljubiti u svijetu erosa i u svijetu agape. Još bolje to vidimo ako ustanovimo da nam Bog iz Svetog pisma ljubav zapovijeda. Prva zapovijed Dekaloga Ljubi Gospoda Boga svog svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svom misli svojom može se odnositi samo na djela. Sasma bi besmisleno bilo od čovjeka zahtijevati neko čuvstveno stanje. Imperativ ljubi Boga i bližnjeg svojega kao samog sebe stvara strukture aktivnih odnosa. Imperativ budi zaljubljen bio bi besmislen; ili bi, ako bi bio ostvariv, čovjeka lišio njegove slobode.“
S ovakvim određenjem agape, kršćanska „nesebična ljubav“, prema Ružmonu, javlja se naposljetku u svojoj veličini i punoći, kao potvrda bića na djelu. Paganska „ljubav-strast“, eros, otrov je idealističke askeze, dakle, sve ono što Niče inače predbacuje kršćanstvu. Dakle, eros, a ne agape, slavi naš nagon smrti i želi ga idealizirati. Agape ne zna uništavati, čak ne želi uništiti ni ono što uništava; erosu se osvećuje spašavajući ga. Eros se rješava svoje smrtne, ubilačke uloge i oslobađa svoje sudbine. „Čim prestaje biti bogom, prestaje biti demonom.“ Eros kao eros nije grijeh, grijeh je sublimacija erosa. Svoje pravo mjesto ima u „provizornoj ekonomiji Stvaranja, odnosno onoga što je ljudsko“, dakle, ne pripada mu ništa što je više od toga. Uostalom, prirodni čovjek, paganin, nije ni mogao postupiti drukčije nego od erosa načiniti boga. To je bila njegova najveća, najopasnija i najmisterioznija moć, najdublje povezana sa samim životom. „Sve paganske religije diviniziraju Želju. Sve ištu oslonac i spas u Želji, koja stoga ubrzo postaje najljući neprijatelj života, zavodljivost Ništine.“
No, čim je Riječ postala mesom (sarks) i počela nam se obraćati ljudskim riječima, saznali smo ovu novost: ne mora se sam čovjek izbavljati i tražiti spasenje, njega će izbaviti Bog koji ga je prvi zavolio i koji mu je prišao. Spasenje nije više u onostranosti, negdje u nedoglednim visinama, u beskonačnom uznesenju želje, nego je spasenje na ovom svijetu u poslušnosti otjelovljenoj Riječi. Pa zašto bismo se bojali želje? – pita se Ružmon. Čim prestanemo od nje praviti božanstvo, čim je prestanemo divinizirati, ona gubi svoju moć. Upravo to potvrđuje iskustvo vjernosti u braku. Jer ta se vjernost zasniva na početnom nepristajanju i zavjetu da se neće njegovati iluzije strasti, niti ih se tajno obožavati, niti se od njih očekivati misteriozni višak života. Kršćanstvo je, naglašava Ružmon, nedvosmisleno proklamiralo posvemašnju jednakost spolova. Budući da je žena jednaka muškarcu, ona samim tim ne može biti „cilj“ muškarca. Istodobno, ona je pošteđena životinjskog poniženja koje joj, prije ili kasnije, sljeduje kao otkupnina za divinizaciju ljudskog stvora. No, tu jednakost ne treba shvatiti u današnjem smislu riječi. Ona potječe iz misterija ljubavi, ona je samo znamenje i dokaz pobjede agape nad erosom. Jer stvarno uzajamna ljubav zahtijeva i postiže jednakost onih koji se ljube. Bog očituje svoju ljubav prema muškarcu, ali zahtijeva da on bude svet kao što je svet i sam Bog. A muškarac dokazuje svoju ljubav prema ženi tako što prema njoj postupa kao prema sasma ljudskoj ličnosti, a ne kao prema vili iz bajke, poluboginji, polubahantkinji, snu i seksu.
U pozadini svih Ružmonovih teza i analogija, koji, inače, kao i Niče potječe iz porodice protestantskih pastora, nalazi se vjera u postojanje „kraljevstva nebeskog“, raja s Bogom kao jamcem besmrtnosti i pravednosti. Otuda ne samo bezuslovno povjerenje u Božje zapovijedi, nego i u njihov apsolutni primat. Primat i u tom smislu da zapovijed ljubavi prethodi samoj ljubavi. Kršćanska ljubav jest to što jest samo kao htijenjem preparirana ljubav. Nije prije svega čuvstvo, nego volja. To je pravo značenje Ružmonova naglašavanja da ljubav nije stanje, nego čin na koji se odlučujemo, dakle voljom „proboden“ čin. U ime volje, recimo Božje volje, Roužmon nastupa kako protiv požude tako i protiv žudnje.
Ne nastupa, dakle, samo protiv erosa, nego i protiv seksa. Zapravo eros smatra samo sublimiranim seksom, a žudnju samo duševnim produžetkom tjelesne požude. Najsnažnije odbacuje zato upravo spontanu ljubav, ljubav na prvi pogled, koju neposredno povezuje s trubadurskom ili romantičnom ljubavlju, s ljubavlju koju ne smatra ljubavlju, nego samo zaljubljenošću. U njezinom sublimnom obliku, zaljubljenošću u samu ljubav. Ali ne u istinsku ljubav, jer u sintagmi „ljubav prema ljubavi“, koju često koristi, dakako pejorativno, ljubav naposljetku ne znači ljubav: niti ljubav na prvom, niti ljubav na drugom mjestu.
Ljubav u tom slučaju znači perverznu, s kršćanskog gledišta naložene ljubavi, upravo izopačenu, samovoljnu i nedomišljenu ljubav. No, da li je agape, kao naložena ljubav, unatoč svojoj nesebičnosti, sva ljubav. Ljubav prema majci je djelatna ljubav, ljubav-čin, nije dakle samo stanje, ali ipak u svojoj snovi nije voljni čin. Nije ponajprije stvar htijenja, odnosno volje, nego čuvstva.
A ljubav prema životu?
