Mi konzumenti društvenih mreža, teško možemo zaobići vrlo popularnu stranicu (a i zašto bismo, po mom skromnom sudu, vrlo je dobra) pod nazivom Ljudi Njujorka (Humans of New York). Stranica je koncipirana tako da nam se predstavlja šarolikost ljudskog roda kroz priče i fotografije o njihovom dolasku, rođenju ili probijanju kroz njujorški melting pot. Zanimljive sudbine i životopisi ostvarivanja američkog sna ili tužna priča o slomu istog koja rezultira sakupljanjem pomoći za aktere iz čitavog svijeta. Sve u svemu, zanimljiv globalizacijsko-kulturološki, pa i humanitarni projekat.
Neke od priča zaokupe više, neke manje pažnje širokog auditorijuma, a jedna posebno očaravajućeg karaktera je, nedavno ispričana povijest supruge baptističkog propovjednika (vrlo konzervativnog krila Baptističke crkve, tzv. Fundamentalni baptisti). I sama vaspitana unutar iste vjerske grupacije, ona je rodila sedmoro djece, posvetila se njihovom vaspitanju i poslušnosti mužu (ništa sporno za bilo koju hrišćansku denominaciju), životu u „vrlini“ i služenju svojoj crkvi.
U svojoj priči ona muža ne opisuje kao nasilnika, već kao nekoga ko je prosto naučen na ista pravila ispravnog života kao i ona sama. Ona ga čak naziva krotkim (meek), ali vaspitanog u atmosferi koja potiče određenu vrstu duhovnog i emotivnog nasilja nad onima čija treba da bude „glava“ i koji su pozvani da ga bespogorno slušaju. I on se toga pridržava, bezosjećajno, čak i nevješto, napajajući se ideološkim izvorom sa koga takva pravila jedino i mogu da poteku – strahom.
Nakon jednog ukora kome se, neočekvano, suprotstavila, već u kasnim pedesetim godinama, ona jednostavno izlazi iz auta u kome je muž prijekorijeva i prijeti joj nazivajući je Satanom. (Jer sve što nije u skladu sa vrlo prosto postavljenim pravilima o tome šta je dobro, a šta loše, za ideologe bez izuzetka, potiče od Zlog.) Opisujući to kao potpuno nerazuman čin koji kao da nije potekao od nje same, svjesna od momenta u kome je otvorila vrata automobila, da odlazi na put bez povratka.
Noge su krenule same i učinile su svoje.
Možemo slobodno da kažemo da su „uzele postelju svoju i otišle“. I da su u, kao i u jevanđeljskoj priči o čovjeku nepokretnom tridesetosam godina, i ovdje one učinile prelaz iz smrti u Život.
Taj „samohod“ i napuštanje, ma koliko se prirodnim i zdravim činili svakom liberalno orijentisanom ljudskom biću, u njenom slučaju, nije mogao biti vođen o „zdravim“ razumom. Razum je dokazano nebrojeno puta, najpokvareniji. Ako uzmemo u obzir šta je kroz istoriju sve uspijevao da opravda, racionalizuje i osmisli, nije pouzdan saučesnik. Za suprugu baptističkog propovjednika, fundamentalne orjentacije, sve što je „zdravorazumsko“, od rane mladosti, moglo je samo da se usprotivi napuštanju Vitezde, banje bolesnih, ranjenih, napaćenih u sopstvenoj zoni komfora koja obavezno vodi isključivo u smrt.
Takođe, ne inspiriše ga ni onaj sentimentalni, nerazumni dio ljudskosti koji nazivamo srce. Ono je posebno „prevrtljivo“, po riječima proroka, i noge kada ga i slušaju to je povezano sa nekom aktivnošću razuma, ma kako „nerazumnom“ se činila. Srce poručuje gomilu besmislica o tome da je nešto savršeno, idealno (makar samo za mene), da nešto zaslužujemo, da smo ga dostojni. Ego je se vrlo mukotrpno i samo kroz autentičnu askezu istjeruje iz srca.
Ali kada noge krenu same, bez razuma, bez srca, čak ostavljajući, gazeći, srce (u slučaju glavne akterke njujorške priče, ona ostavlja djecu i cijeli život pati za njima), tada ih vodi nešto veće od nas samih. Neko ko zna da duša traži spas. I zaista, noge potpuno autonomno mogu da povedu dušu živu, izvode je iz njoj od postanka neprirodne smrti koja se (što je njena najstrašnija i najuspješnija obmana) lažno predstavlja kao život.
Život nije samo „goli“ život. Ne živimo samo o hljebu, reče Gospod i ukaza da spasavanje života nije prosto izbjegavanje nišana, opsesivno prikupljanje namirnica, čuvanje od stranputica, ivica i ostalih promašaja u odnosu na naučena pravila, ono je spasavanje „duše žive“ iz ralja ideoloških laži koje prijetnje postavljaju na mjesto ljubavi, a strah kao osnovni pokretač očuvanja neporočnosti i vrline. A strah nikada ne rađa vrlinu. Postojanje za Drugoga (tj. ljubav), osnovni postulat hrišćanskog života zahtjeva herojstvo i zaborav golog života.
Sva zamršenost i protivrječnost ljudskog postojanja može da se ocrta upravo u tim nogama koje same idu. Ljudskom biću koje svjesno hrli u samouništenje više se niko ne čudi. Svakodnevna egzisencija je postala nesnošljivo gadna i surova za ego koji gine kroz besmislena takmičenja i traži svoje mjesto. Težnja ka nepostojanju, kao posljednja samoobmana, postaje sve logičniji izbor uma i povrijeđenog srca.
Ali čovjek koji traži spas, čije noge same bježe, ne u smrt, nego u život, običan, sa svim nedaćama koje nosi da bi se na tom megdanu ostvario kao ljudsko biće u svom punom potencijalu, taj čovjek je neshvatljiv. Ne samo svijetu kome su stvari Duha već odavno besmislice, već i samome sebi.
I zato su tu noge. Da ponesu teret razuma, srca prevrtljivog kao postelju svoju, i jednostavno odu.
U potragu za Životom.
