Mitropolit kruševački David je demantovao da je srpske studente, koji već mjesecima protestuju protiv lažljivog i korumpiranog režima Srpske napredne stranke, prozvao ustašama.
Podsjetimo se, mitropolit je u tekstu objavljenom na zvaničnom sajtu Srpske Crkve ispisao sljedeći pasus:
„Uhvaćeni činom, oni oplakuju svoje kopije zato što nijedna nije original; i poznato je da one nikada neće dostići originalnost. Zato su tu ogledalca… ne za duše nego za bakaruše. Oni drežde po ulicama, sabiraju konsenzuse, čak imaju svoje ajvanli-paše koji ih obučavaju kako da postanu ‘srpske ustaše’ i novi zlodusi Ljubjanke.“
Budući da je ovakav somnabulični izliv nemuštosti i suludih optužbi uzburkao duhove u cijelom društvu, pa i u samoj Srpskoj Crkvi, mitropolit se ponadao da će, zbog količine nesuvislosti, neodređenosti i petljavina u vlastitim tekstovima, moći da se izvuče tvrdeći kako pod „srpske ustaše“ i „zloduse Ljubjanke“ nije mislio na studente, već na njihove navodne nalogodavce (koje je, takođe, izmislio). Pa ipak, neki od nas su se potrudili da pročitaju sve što mitropolit, navodno, nije imao namjeru da kaže.
U uvodu svoga teksta o zduhaćima i manitošima, u prevodu opsjednutim ljudima i budalama, mitropolit kaže:
„Kada su neredi, bune i revolucije raznih boja u toku, na njihovom kraju ipak preovlada ona crvena, ili boja krvi, i tada svi učesnici parade postaju odgovorni za dalekosežne istorijske posljedice, i to znaju kako beskrupulozni majstori zapleta, tako i naivni pijuni.“
Dakle, mitropolit i oni koji objavljuju njegove paškvile, stjerani u ćošak, ne mogu izmijeniti istinu da se sve optužbe u ostatku teksta odnose na „odgovorne“, pa tako i na navodne „naivne pijune“ – studente, odnosno buduće „srpske ustaše“.
Međutim, nepažljivom čitatelju (kojem se zaista ne može zamjeriti nepažnja nad ovakvim tekstom) je promakla još jedna vrlo bitna mitropolitova namjera.
U jednom od pasusa on, zbog sebi dobro znanih razloga, piše:
Srbi se prosto katapultiraju gore ka nebesima i dole ka preispodnji, a između toga se broje njihove hiperbarične komore u kojima će ležati zapečaćeni. Tamo leže i priložnici nebesa mučeništvom, rođaci iz Ćipuljića: njih dvanaestoro utamanjenih i ujamljenih.
Ovdje se jasno aludira na stradanje rodbine aktuelnog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića u Drugom svjetskom ratu od strane hrvatskih ustaša, čime mitropolitovo nazivanje studenata „srpskim ustašama“ dobija svoju svrhu. Vučićeva porodica je stradala od ustaša iz Drugog svjetskog rata, a Aleksandar Vučić će biti nevina žrtva novih ustaških koljača – i to srpskih.
Mitropolit svoj prorežimski pamflet, očekivano, zaokružuje bezbroj puta citiranim i isto toliko puta vankontekstualno zloupotrebljavanim odlomkom iz Poslanice Rimljanima Svetog Apostola Pavla o „pokoravanju vlastima“, koje su „sve od Boga“, i tome da je ko je protivan vlastima – protivan i Bogu, baš kao da su u vrijeme Apostola Pavla postojali demokratski izabrani carevi i namjesnici, ili kao da je traženje pravde od budžetski plaćenog (narodnim novcem) pravosudnog sistema protivljenje samom konceptu vlasti, a ne upravo suprotno – Δημοκρατία (demokratija), δῆμος (demos – „narod“), κράτος (kratos – „moć, vlast“) – vršenje vlasti od strane naroda, koja je, kao i svaka vlast, od Boga.
Prema tome, zakonodavna, sudska i izvršna vlast u Republici (res – „stvar, predmet, posao“, publicus– „javni, koji pripada narodu“) Srbiji jesu vlast naroda, a ne vlast nad narodom.
Umjesto toga, mitropolit nam, u skladu sa propagandom otuđenog režima, Aleksandra Vučića, nenadležnog da se uopšte bavi pravosuđem, proglašava nekim deus ex machina kojeg je Bog spustio direktno s nebesa i na kojeg su nasrnuli krvoločni, bogoprotivni zduhaći i manitoši – „srpske ustaše“.
U realnosti, stvari stoje potpuno drugačije.
Upravo koncept vlasti koji promoviše mitropolit David, a u čemu ga podržava vrh Srpske Crkve, zastrašujuće nalikuje na onaj u nacističkoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, u kojoj je neizabrani poglavnik gospodar života i smrti svojih podanika, pogotovo ako se usude pobuniti protiv njegove „od Boga postavljene vlasti“ (kako je rezonovao zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac).
Sarajevski novi list, petak 14. maj 1943.
Stvari za mitropolita Davida, međutim, stoje daleko tragikomičnije.
Prelistavajući u arhivu ustašku štampu, koja je u periodu 1941–1945. izlazila u Sarajevu, naišao sam na intervju s jeromonahom Pavelićeve nekanonske tvorevine, tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, Varnavom Radovanovićem, od 14. maja 1943, koji pobunjenike protiv ustaške države naziva „poživotinjčenim ustanicima“ (da ne kažemo zduhaćima – op. a.), tvrdi da NDH pravoslavnom narodu nije željela nikakvo zlo, da im je, naprotiv u svemu pomagala, te da je u šume i zbjegove odlazio isključivo zbog zavedenosti „partizanskom promidžbom“:
„Kao vidljiv znak zahvalnosti za… pomoć ukazanu im od ustaša, mnogi domaćini dali su na krštenju svojoj djeci ime prvog ustaše, ustaškog poglavnika, našeg Poglavnika dr. Ante Pavelića. Po selima moje parohije sada ima veliki broj Anta i Antonija. Jer narod je uvjeren da Nezavisna Država Hrvatska ne cijeni i ne ocjenjuje građane po vjeri ni narodnosti, već da je to privatna i unutrašnja stvar svakog pojedinca.“
Ako bismo se vodili SNS-ovskom interpretacijom Poslanice Rimljanima iz pera mitropolita Davida, baš svaka vlast, pa i Pavelićeva, jeste od Boga, te „jeromonah Radovanović“ nije pogriješio kada je pobunjenike protiv „Bogom postavljenog“ Ante Pavelića nazivao životinjama, propagandistima, a narod tragično zavedenim.
Dakako, nije ovdje namjera izjednačiti poglavnika Pavelića i predsjednika Vučića, pa ni „jeromonaha“ Varnavu i mitropolita Davida, ali analogija između ovakvih svjetonazora se ne može negirati, između ostalog i zbog toga jer ukazuje na to kako maliciozno-udvorničko žigosanje nedužnih ljudi ima bumerang-efekat, odnosno kakvo i čije rezonovanje kanonsku SPC, koja je mučenički postradala i zbog svog dosljednog jevanđeoskog antifašizma, užasavajuće približava rezonovanju nekanonske ustaške tvorevine – HPC.
