Ne sećam se tačno koji je od događaja – a pominju se svi u knjizi Danice Igrutinović Sveto i svetogrđe u postsekularnoj Srbiji (Beograd: Biblos Books, 2023) – koji je u nedavnoj prošlosti mlade države Srbije izazvao zgražavanje javnosti uzrokovane svetogrđem, u meni lično prvi put izazvao reakciju na tu podignutu ujdurmu, na način da sam pomislila: „Ljudi, ako su vam povređena vjerska osjećanja, onda bolje i da ih nemate.“
Međutim, brzo sam se zamislila nad sobom i nad tim šta zapravo vjerska osjećanja treba da predstavljaju. Nije isključeno da sam možda ja ta koja je zakinuta za taj prefinjeni doživljaj, pa samim tim ne mogu da budem uvrijeđena, a možda je kao i sa svim ostalim osjećanjima, kao što je, recimo, osjećaj nad osjećajima – ljubav (ili njena najpopularnija modifikacija – zaljubljenost) u pitanju, samo pogodno tlo za manipulaciju svake vrste.
Na treću loptu, dalje razmišljajući o temi, sjetila sam se da jesam bila vjerski povrijeđena. I to više puta. Uzbudila me ta pomisao da nisam u potpunosti zamrla kada su u pitanju vjerska osjećanja. Međutim, moja bol najčešće je dolazila (a dolazi i dalje) iz priča i djela nas koji predstavljamo Crkvu, i nismo u stanju da je odbranimo od nas samih. Ali to je tema za neki drugi, potencijalno obiman, tekst.
Ipak, vjerska osjećanja, shvatila sam, definitivno imam.
Studija Danice Igrutinović, koju preporučujem od srca i iz dubine svojih ponovo otkrivenih vjerskih osjećanja, jeste vrijedno i vrlo temeljito djelo, koje se bavi istorijom blasfemije, od najranijih biblijskih motiva, koje razmatra i teološki, i antropološki, i istorijski, preko problematike sekularizma Zapadne Evrope i njenog suočavanja sa optužbama za povrijede vjerskih osjećanja, tj. ljudskih prava koji su u novijoj istoriji rezultirali i uveliko poznatim krvoprolićima, kao i načinima na kojima se Evropa kroz svoje pravne aparate, manje ili više uspješno, bori.
Treći dio studije, našem čitaocu možda i najzanimljiviji bavi se upravo onim što je navedeno i u samom naslovu, a to je svetogrđe u postsekularnoj Srbiji. Danica Igrutinović kroz niz „blasfemičnih“ događaja, koji su potresli srpsku javnost unazad nekoliko godina, detaljno analizira kako same aktere događaja, tako i njihova umjetnička ili prosto aktivistički provokativna djela.
Ono do čega analizom dolazi jeste ponovna podjela na Prvu i Drugu Srbiju (gdje u ovom konkretnom slučaju čak dolazimo i do nove grupe, tzv. Drugopravoslavaca) u kojoj je jedna ta koja optužuje, a druga ta koja se brani ili ne, čime nas vraća na ono što je na samom početku studije autorka i napomenula, da su optužbe za blasfemični aktivizam, kao i samu blasfemiju neodvojive od političkih djelovanja i agitovanja, ali za razliku od uobičajenih u sebi nose elemenat sakralnog zastrašivanja.
Na tom tragu završila bih ovaj kratak osvrt svojim ličnim susretom sa blasfemijom koji seže u vrijeme još one stare države u kojoj sam rođena i njenih tadašnjih „bogova“.
Negdje krajem osamdesetih godina, bila sam učenica nižih razreda jedne osnovne škole u današnjoj Hrvatskoj. Nas dvadesetak mališana izabranih da pjevamo neku rodoljubivo-revolucionarnu pjesmu, čijeg se sadržaja više ni ne sjećam, sjedili smo na itisonom pokrivenom podu učionice u kojoj je naše pjevanje pratila jedna mlada učiteljica na harmonici. Pjesmica se završavala sa rječju „Tito“, a nekom od djece je palo na pamet da to „Tito“ razvuče što je više moguće u skarednom tonu, što je nama ostalima bilo jako zabavno, pa smo se pridružili. Učiteljica se u početku pomalo, rekla bih, zabavljala s nama, da bi u jednom momentu prekinula svirku, odložila harmoniku i sa strogim, ali istovremeno i uplašenim izrazom lica otpočela i završila čuveno slovo o „najvećem sinu naših naroda i narodnosti, koga da nije bilo ne bi bilo ni nas“.
I mi smo se, naravno, isprepadali, i skratili „Tita“ kako dolikuje.
Od optužbe da Sokrat kvari omladinu i ne poštuje državne atinske bogove, pa do danas, optužbe za blasfemiju su moćno oružje opresivnih državnih aparata, nerđajuća kočnica slobode govora i vazda aktivno koplje zastrašvanja. I možemo slobodno reći da je sve isto, samo su se akteri u igri izmjenili.
Da skratim ličnu filozofiju, pročitajte knjigu Danice Igrutinović.
