„Srce je prevrtljivo više od svega i podmuklo, ko će ga poznati?“ (Jer. 17, 9)
Kada se pomene mudrost Proroka Jeremije, najčešće ćemo čuti, citirati ili sami sebe podsjetiti na onaj poklič o prokletstvu čovjeka koji se uzda u čovjeka i „koji telo smatra svojom snagom. (Jer. 17, 5). Zapravo, ne radi se tu samo o pokliču, već o kletvi, nečemu čemu su proroci pribjegavali u ekstremnim slučajevima narodnog otpadništva, zaborava Božijih dobročinstava i idolopoklonstva kao najstrašnijeg od svih oblika okretanja leđa Tvorcu.
I kada ga čujemo, ne čini nam se da smo se nešto strašno ogriješili o njega. Bog jeste taj u koga se uzdamo, bez obzira na sve one koje na putu ka Njemu prepoznamo koje dostojne divljenja ili podražavanja. Njemu se molimo, sa Njim zajedničarimo, Njegove ikone cijelivamo i članovi smo Njegove zajednice koju zovemo Crkva. Da, tu smo svi jednoglasni, Crkvom „predsjedava“ Bog, Hristos, a svi mi, od najvećeg do najmanjeg smo ispod Njega, Njegove sluge, posilni ili udovi koji čine da Tijelo funkcioniše zdravo i Njegovi sinovi na jednom više svetotajinskom nivou utemeljenom, prije svega, na Njegovoj ljubavi za svijet koji je stvorio.
I zaista, ta prekrasna bogoslovska teorija, koja je vjerujućem čovjeku potrebna, jer „ne živi samo hljebu“, stoji i nadahnjuje, ali, rekla bih, u svakodnevnim tumačenjima često uhvati neki mutan pravac. Zapovjest o ljubavi prema bližnjem se u nju upetlja u svim svojim sumnjivim interpretacijama, navodeći nas na jednu vodenicu koja je u većini slučajeva zaista više nego kriva.
Bog jeste u bližnjem, i ima li mučnije činjenice od te, ako se osvrenemo oko sebe svjesni da je bližnji svako, da ne krenem odmah i od najkontroverznije činjenice Hristovog učenja, da je to čak i naš neprijatelj. Svako ko je o tome razmišljao kad-tad se našao u egzistencijalnom ćorsokaku, ogromnom jazu između želje i mogućnosti, očekivanja i realnosti koja je tako razočaravajuća. To ipak, nije loše. Spoznaja sopstvenih ograničenja je stepenica u procesu kako sazrijevanja (individuacije) tako i oboženja (kako nas je učio Vladeta Jerotić), ali je vrlo bolna i malo ko uspjeva da se nosi sa njom bez konkretne utjehe.
Ali, bijeg nije utjeha. Pravoslavni od pojave monaštva, jedne vrste pravednog bijega od onoga što je jednoobraznost crkvene i državne vlasti donijela hrišćanstvu, poznaju instituciju duhovnika koja je obilježila većinu duhovne literature i predanja Crkve. Duhovnici, kao utemeljeniji, iskusniji i postojaniji u vjeri, bliskiji Bogu, tu su da vode svoje štićenike na putu istinskog bogopoznanja. O tome šta se sve dešava kada naiđemo na neiskusne duhovnike, i na kakve se stranputice i jeresi može da nas navede jedno takvo rukovođenje, dosta je već pisano, pa ja ne bih da ponavljam.
Ali bih svakako da ukažem da ta vrsta duhovnog konformizma, prebacivanja odgovornosti za Crkvu, bližnje i svijet na onog ko nas rukovodi svakako i te kako živi danas. U tom smislu, duhovnik, pre bih rekla „obožavana“ ličnost, čak i ne mora da bude duhovnik u strogom smislu te riječi. To može da bude ličnost koju smo sreli dva-tri puta u životu, koja nam je poklonila minut svoje pažnje (savremenom čovjeku je, vaistinu, vrlo malo dovoljno) ili bilo ko koga smo sebi postavili za apsolutni autoritet u smislu bespogovorne poslušnosti, podražavanja i idealizacije.
Pijetizam kao, rekla bih, jeres srca, tu stupa na scenu i ono što bismo mi nazvali, ljubavlju, poslušnošću autoritetu, pretvara u idolopoklonstvo. Udara na kartu egocentirzma, na koju padamo najlakše još od Adama, i čovjeka od Crkve okreće isključivo ka samome sebi.
Međutim, savremeno doba ima neke svoje prilično autentične izazove. Moderno društvo je (reče jedna junakinja neke Netfliksove serije) surov spoj voajerizma i egzibicionizma. U takvom svijetu i idolopoklonstvo pati. Ko god se drznuo da na bilo koji način istupi u javnost (a od pojave interneta malo ko nije) našao se na tapetu te iste javnosti. Ogolićeni smo na načine za koje i nismo znali da ih, ispod lika za koji se vezujemo, nosimo. Svi smo podijeljeni mnoštvom percepcija onih koji nas „prate“, komentarišu i izjašnjavaju se o nama i svi smo u opasnosti da neko negdje nekad ne izađe u javnost (apsolutno svima dostupnu) sa nekim (ne)istinama o nama.
Bitka za vraćanje povjerenja ljekarima, državnicima, intelektualcima (čovjeku) je zauvijek izgubljena, pa zašto se onda čudimo što i duhovnici i crkveni velikodostojnici po tom pitanju vise o koncu. Da, zaista je tragično vrijeme za idole. Ali, da li je to nužno loše?
Crkva je način postojanja koji prevazilazi objektivnu stvarnost. Ona je postojanje za život koje izvire iz svakog njenog pojedinačnog člana ma kakvu ulogu on igrao u toj zajednici. Kada kažemo „način postojanja“ to odmah za sobom povlači nemogućnost da objektivno formulišemo Istinu i postavimo apsolutni autoritet u odnosu na nju (H. Janaras). Način postojanja ključan za crkvenu svijest, ako tumačimo moralistički onda ćemo se naći na stranputici bez povratka. On se ogleda u Životu za budući vijek kojim zajednica, katoličanska, diše i ako postoji način na koji bi ga izraila, on je nikada ne iscrpljuje do kraja. Svaka saborska odluka određuje nešto od tog načina „disanja“, svaki dogmat pa i blagoslov, i ukoliko ga ne odražava kroz istoriju se dešavalo da ga crkveno tijelo odbaci.
Ali nama palim, očajnim za instant riješenjima, lakše je osloniti se na nekoga ko sigurno zna bolje od nas samih. Lakše je zarobiti slobodu i rasuđivanje i idolatrizovati iskusnije, one koji su na položaju, tj. „važnije“. Još ako se srce umješa taj proces (a teško ga možemo isključiti tamo gdje smo to već uradili sa rasuđivanjem), onda smo na odličnom putu za očajanje, ali ne nužno bez povratka.
Jer Crkva kao način postojanja, ikona života budućeg vijeka će postojati i kada se sruše svi idoli našeg ovozemaljskog postojanja. I onda kada shvatimo da ne samo mi, nego ni oni u čiju smo se utjehu uzdali, ne predstavljamo Hrista na zemlji, da utjehe zapravo i nema i da „prijevarno srce“ ostaje prazno unedogled.
Ali sa praznim „prevrtljivim srcem“, tj sentimentalnim, ispraznim, sklonim licemjerju, djelom našeg bića mi zapravo ne gubimo ništa. Ako je ljubav taj način postojanja kojim diše Crkva, prostor za nju otvara se baš na ruševinama idolopokloničkih statua. Otvorenost za Drugog počinje tamo gdje vidimo njegovu agoniju, gdje gledamo u njegov savijeni potiljak u nekakvom redu za milostinju ili stradanje (E. Levinas) i njegovu slabost jer ne može da bude silan kako smo mi to od njega očekivali.
Novi način bitisanja iziskuje rušenje idola, na način na koji smo srušili idol samoga sebe, i ustali sa ivice ponora shvativši da smo voljeni ne od onih „mrtvih“ koje smo pozvani da napustimo (Mt. 8, 22), već od strane Onoga koji nas je uzdigao iz nepostojanja.
To je teška bitka koja se vodi na megdanu sopstvene nutrine, gadnog stratišta u koje se većina plaši da zaviri, ali sa kojeg svi ustaju kao pobjednici samo ako se obrate Onome koji jedino može da izbavi i uvijek to i radi.
A odatle, sa tog ponora, savršeno je jasno zašto je „proklet čovjek koji se uzda u čovjeka“, ali ne i onaj koji ga voli.
