Baruh Spinoza (1632-1677)
Animi tamen non armis, sed amore et generositate vincuntur. (Ipak se duše ne pobjeđuju oružjem, nego ljubavlju i plemenitošću.)
Tako je napisao Baruh (Benedikt, „blagoslovljeni“) de Spinoza u dodatku četvrtome dijelu svoje posmrtno objavljene Etike dokazane geometrijskim redom. Sabrano je u ovoj kratkoj rečenici upečatljivo životno iskustvo jednoga od najosebujnijih mislilaca u historiji. A pod tim upečatljivim životnim iskustvom nemamo prevashodno na umu, kao što se često može čuti, njegovo izopćenje, odnosno ekskomunikaciju, koja je zapravo mit.
Prema najraširenijoj verziji tog mita, 27. jula 1656. godine rabinski organi amsterdamske zajednice „ekskomunicirali su“, jezovitom ceremonijom, održanom pod svodom sinagoge Hautgraht (Houtgracht), dvadeset trogodišnjeg Benta d’Espinozu, registriranog pod jevrejskim imenom Baruh. Prizor je poprimio simboličku vrijednost: to je navodno vrhunac sukoba između slobodne misli i rigidne jevrejske ortodoksije, između otvorenosti nauke i netolerancije religije. Osuda Galilea i „ekskomunikacija“ Spinoze označit će tako konac jedne mračne epohe, inaugurirajući modernost. Iako ponekad opisivana veoma detaljno, uključujući crne svijeće, žalobne glasove, zvuk šofara, sama scena „ekskomunikacije“ zapravo se nikada nije dogodila. Plod fantazije, nimalo bezazlene, jeste i sama „ekskomunikacija“. Od čega je uostalom Spinoza trebao biti „ekskomuniciran“? Za razliku od Katoličke crkve, judaizam nema niti središnju vlast, niti teološku dogmu na temelju koje bi se moglo spriječiti primanje „pričešća“ sakramenata.
Prema istraživanjima provedenim posljednjih godina, može se reći da su, u maloj prostoriji (vijećnici) pored sinagoge, parnasim, laička vlast, vođe okupljene u ma’amadu, odnosno vijeće zajednice, čitali tekst na hebrejskom, koji je bio izgubljen, a čiju su kopiju pohranili na portugalskom: zbog njegovih horrendas heregias, „užasnih herezija“, članovima amsterdamske zajednice zabranjeni su bilo kakvi daljnji odnosi s Bentom Spinozom. Zabrana se, pak, nije poštovala. Sa svoje strane, Spinoza, koji nije prisustvovao čitanju, poslao je tekst na španskom da se obrani, Apologiju, od koje nije ostalo ni traga, ali koja se zacijelo morala podudarati s njegovim poznatim Teološko-političkim traktatom. Sam događaj nije imao odjeka. Zajednica je napredovala i cvjetala bez mladog buntovnika, koji se nastavio družiti sa svojim starim prijateljima i razvijati svoje „heretičke misli“.
Konkretan motiv za tu mjeru zabrane ostaje nejasan: možda se Spinoza odlučio otresti očevog nasljedstva, hrpe dugova, možda nije platio doprinose zajednici, možda je uhvaćen na djelu dok je, zajedno s prijateljem Huanom de Pradom (Juan de Prado), otvoreno prekršio Šabat. Ali Spinoza je po karakteru bio suzdržan i introvertiran, nije volio svađe ni razmirice. Jer spokojna intimnost Vermerovih slika ne bi trebala zavarati: među kanalima kvarta Fluinbur (Vlooienburg), u „holandskom Jeruzalemu“, sukobi su bili svakodnevnica. Stari Marani, koji su se opirali progonima u Španiji i Portugalu, bili su uvjereni da su u tajnosti očuvali judaizam. Međutim, imali su samo blijedo sjećanje na njega. Sraz s tradicijom koja se održala u drugim evropskim zemljama bio je stoga traumatičan. Poznati rabini, poput rabina Saula Levija Morteire (Saul Levi Morteira), stizali su iz Venecije kako bi poučili te ex conversose da Purim nije, kako su oni zamišljali, svečanost svete Estere. Stoga je bilo mnogo mjera herema, izopćenja, odnosno isključenja iz vjerske zajednice.
Historičar Josef Kaplan (Yosef Kaplan) izbrojio ih je najmanje 40 u razdoblju između 1622. i 1683. Tako je jednoj osobi izrečen herem jer je kupila košer piletinu od aškenaskog mesara, a ne od sefardskog. Jedna je pak izopćena zbog uvrede člana parnasima. U gotovo svim slučajevima izopćenoj strani bilo je dopušteno nadoknaditi svoju krivicu plaćanjem globe, obavljanjem određenih radnji ili obećanjem boljeg ponašanja, a herem je trajao samo nekoliko dana. Napetost je bila velika i izvan zajednice. Vođe zajednice morali su pokazati holandskim vlastima da Jevreji, osim što slijede ortodoksiju, pomno paze da ne podržavaju previše radikalne političke ideje. Što učiniti s mladim Spinozom, tim nepokolebljivim braniocem demokracije (čiji je korijen vidio u Bibliji, a ne kod Grka, jer ondje gdje je ropstvo, ne može biti demokracije) i narodnog suvereniteta?
Dovoljno je usto podsjetiti na njegovu misao iz Teološko-političkog traktata da krajnja svrha države ne može biti da vlada ni da ljude drži u strahu ili da ih silom upokori, nego da, štaviše, svakoga oslobodi od straha, kako bi mogao što nesmetanije živjeti i održavati svoje prirodno pravo na opstanak i na to da djeluje ne škodeći sebi ni drugima. Nije, dakle, svrha države da ljude iz umnih bića pretvara u zvijeri ili automate, nego naprotiv da postigne da njihov duh i tijelo nesmetano obavljaju svoje funkcije, da se sami služe umom i da se međusobno ne bore mržnjom, gnjevom i lukavstvom, te da se ne odnose neprijateljski jedan prema drugome. Svrha države je zapravo sloboda. Kod Spinoze na prvom mjestu dolazi do izražaja neotuđivo prirodno pravo ili sposobnost svakoga da slobodno misli i o svemu prosuđuje. Tog se prava čovjek ne može lišiti, pa čak i kad bi neko i htio od njega odstupiti. Jer:
„nemoguće je da duh bude neograničeno u vlasti drugoga, jer svoje prirodno pravo ili sposobnost da slobodno misli i o svemu prosuđuje niko ne može prenijeti na drugoga, a ne može biti ni prisiljen na to. Zbog toga se nasilničkom smatra ona vlast koja je upravljena protiv mišljenja i za koju se čini da kao vrhovno veličanstvo nanosi podanicima nepravdu i sebi prisvaja njihovo pravo, kad hoće svakome da propiše što mora prihvatiti kao istinu, a što odbaciti kao lažno i, nadalje, koje misli treba da potaknu nečiji duh na strahopoštovanje prema Bogu. To naime pripada pravu svakoga pojedinca, od kojega niko, ako bi i htio ne može odstupiti.“
Herem je, dakle, imao političku, a ne religioznu funkciju. No, koja je svrha potpirivanja mita o „ekskomunikaciji“, kako su to činili već prvi biografi, Johanes Kolerus (Johannes Colerus) i prije svega Žan-Maksimilijan Lukas (Jean-Maximilien Lucas), prenoseći tendenciozne i apokrifne informacije? Ričard Popkin (Richard Popkin), jedan od najvećih poznavalaca Spinozina života i djela, otvoreno je govorio o „antisemitizmu“: na tragu slavnih presedana, Spinoza je prikazan kao mučenik kako bi se diskreditirala amsterdamska zajednica i cijeli jevrejski svijet. Ipak, Spinoza je uvijek ostao Jevrejinom. U geometrijskom ruhu i na latinskom jeziku artikulirao je hebrejsku tradiciju, uklopivši je u evropsku refleksiju. Otuda i iznimna složenost njegova rada.
Živio je Spinoza samotno, skromno i povučeno, sasma predan svojoj filozofiji. Bio je, kako je pisao jedan njegov biograf, „kao zakopan u kakvom muzeju“. Napustio je Amsterdam i zato da ga niko ne ometa u radu. Izdržavao se uglavnom od svog zanata brusača optičkih stakala za naočale, mikroskope i teleskope, u kojem je postigao iznimnu vještinu. Živio je u iznajmljenim sobama, hranio se jednostavno i jedan bi dan, kako pokazuju sačuvani računi, uzeo samo supu od mlijeka i čašu piva, a drugi dan kašu s maslom i grožđicama. Svoje male rashode komentirao je ovako: „Ja sam kao zmija koja je ustima uhvatila rep; koncem godine nastojim nemati ništa više do koliko je potrebno za pristojnu sahranu.“
Odbijao je novac kojim su mu prijatelji htjeli poboljšati i olakšati život. Govorio je kako je priroda s malim zadovoljna, pa i on želi da bude takav. Odbijao je ponuđena odjela govoreći: „Hoću li tada biti drugi čovjek? Rđavo je ako je vreća bolja nego meso unutra.“ Dok je imao novca posuđivao je drugima, kao da sam živi u izobilju. Jednom je čuo kako je bankrotirao čovjek kojemu je bio posudio 200 guldena, ali se nije uzbudio, nego nasmijao i rekao: „Moram štedjeti na svoj račun da bih izravnao ovaj mali gubitak; po toj cijeni kupuje se ravnodušnost.“
Odbio je uljudno ponudu redovite profesure na univerzitetu u Hajdelbergu s najširom slobodom filozofiranja (cum amplissima philosophandi libertate) i s povjerenjem da tu slobodu neće zloupotrijebiti protiv oficijelno priznate religije. U obrazloženju je naveo kako bi morao odustati od daljnje izgradnje filozofije ako bi se htio posvetiti podučavanju omladine. Potom, kako nije siguran do kojih granica smije slobodno filozofirati, a da ne pobudi mnijenje kako želi uznemiravati službeno priznatu religiju. Odluku o neprihvaćanju donio je i stoga što je iskusio kako razmirice među ljudima ne nastaju toliko iz vatrene religiozne predanosti koliko iz različitosti ljudskih afekata ili iz duha suprotstavljanja koji sve, pa čak i ono tačno kazano, obično preokreće i odbacuje i kako je ljudskim afektima više izložen onaj koji je na višem položaju. Siguran u neometan život koji već posjeduje u svojoj skromnosti, a nesiguran da bi ga drukčije mogao osigurati, radije je odustao od javnih predavanja.
U svim zgodama o životu, koje su do danas došle, zrcali se lik čovjeka koji je živio u skladu s onim što je mislio. Zato je Spinoza i jedan od posljednjih filozofa čija se misao mjerila njegovim načinom života, filozof čije je mišljenje egzistencijalno posvjedočeno u svakodnevnosti. Postao je ono što Džonatan Izrael (Jonathan Israel) naziva „sekularnim svecem i objektom hagiografije“, shvaćali su ga kao model, simboličko otjelovljenje načina života koji je, ovisno o prihvaćanju ili odbacivanju njegove misli, trebalo slijediti ili odbacivati kao najveće moguće zlo.
Ukratko rečeno, za Spinozu je slobodno ljudsko biće ono koje živi pod rukovodstvom uma (ex ductu rationis) i kojim ne upravlja strah. Biti slobodan (liberus) znači neposredno željeti dobro i djelovati i živjeti ustrajavajući na toj želji (voluntas, appetitus, cupiditas), bez odustajanja ili poraza. Upotrijebimo li ono što Spinoza vidi kao prirodnu mudrost duha, odnosno uma, tada ćemo biti kadri postići ono što je opisano na posljednjim stranicama njegove Etike kao „blaženstvo“ (beatitudo). To je blaženstvo intelektualna ljubav čovjeka prema Bogu (amor intellectualis Dei), koja pak nije nikakva ljudska djelatnost, nikakva ljudska strast, nego dio beskonačne ljubavi kojom Bog ljubi samoga sebe (mentis erga Deum amor intelectuallis pars est infiniti amoris, quo Deus se ipsum amat). Naša se, dakle, ljubav prema Bogu mora u osnovi pojmiti kao prouzročena Bogom kao jedinim uzrokom, što znači da mi ljubimo Boga, ukoliko Bog u nama ljubi samoga sebe kao jedino istinsko biće. No, što Spinoza podrazumijeva pod Bogom?
Njegova je poznata izreka: Deus sive natura, to jest, Bog ili priroda. To znači da ne mogu postojati dvije supstancije, kao što je Dekart predložio svojim razdvajanjem mišljenja (cogitatio) i protežnosti (extensio), poput drveća, stijena i zvijezda. Postoji samo jedna jedinstvena beskonačna supstancija i ona je identična s Bogom. Za razliku od Dekarta, koji je samo navijestio bliskost Boga i supstancije, ali ništa više od toga, Spinoza ih je odlučno povezao u jedno. Bog nije nikakav transcendentni duh, nego na svaki način beskonačno, apsolutno biće, ens absolute infinitum, to jest, biće koje u sebi jeste i koje se sobom poima (quod in se est et per se concipitur), koje je, kao prirodujuća (proizvodeća) priroda (natura naturans), imanentno svim stvarima kao prirodovana (proizvedena) priroda (natura naturata). Drugim riječima, iz te prirodujuće prirode nužno proishodi sveukupna prirodovana priroda, ali na takav način da se njezina suština nalazi u prirodujućoj prirodi. Ili još tačnije: prirodujuća priroda manifestira se kroz prirodovanu prirodu kao što prirodovana priroda postoji samo kroz prirodujuću prirodu.
Kao neizmjerna moć (potentia) koja samu sebe proizvodi i održava, ta supstancija obuhvaća sve pojedinačne stvari svijeta i određuje ih do kraja i bez ostatka. Ona nije iznad stvari, nego u njima – ona je ono jedino uistinu stvarno u njima, jer ih ona omogućuje i održava u svijetu bića. I budući da su sve prirodne stvari samo „modifikacije“, to jest, način postojanja osnovnih atributa supstancije, to znači da čovjek ne uživa nikakav privilegiran položaj u svijetu i ne raspolaže nikakvom posebnom moći. Ljudski duh nije ništa drugo do običan skup ili skupina ideja, čiji red (ordo idearum) potpuno prati red stvari (ordo rerum).
A što Spinoza podrazumijeva pod ljubavlju, ljubavlju koja, kako smo naveli na početku, pobjeđuje duše? Stav dobrote i pravednosti prema nekoj osobi, djelovanju ili stvari koje izazivaju radost, ugodu ili porast snage za djelovanje. Plemenitost (generositas) bismo mogli prevesti i s darežljivošću ili širokogrudnošću, a podrazumijeva razumsku želju da se drugima pomogne i s njima stvori prijateljski odnos.
Ljubav i plemenitost u ljudskoj duši izazivaju osjećaj radosti i ugode. Ukoliko me neko mrzi, ja njegovu mržnju ne mogu pobijediti svojom mržnjom. Moja bi mržnja uvećala mržnju. Ne bih pobijedio njegovu i mržnja bi se nastanila u meni. No, ukoliko na njegovu mržnju odgovorim ljubavlju, moguće je da ona nestane. „Mržnja se uzvratnom mržnjom povećava, a ljubavlju, naprotiv, može biti zatrta“ (odium reciproco odio augetur et amore contra deleri potest). U svakom slučaju mržnja se neće proširiti na mene, neće rasti. „Mržnja, koju ljubav sasma pobijedi, prelazi u ljubav, pa je ljubav stoga veća nego da mržnja nije prethodila“ (odium, quod amore plane vincitur, in amorem transit; et amor propterea major est, quam si odium non praecessisset). Spinoza misli kako je uistinu moguće tuđu mržnju pobijediti ljubavlju i na taj način promijeniti ljudsko srce. Smatra kako je moguće da se srce koje mrzi promijeni i započne ljubiti. U tom času ono ljubi više i snažnije negoli srce koje uopće nije mrzilo. To, dakako, ne znači kako bi bilo razumno najprije mrziti da bi se nakon toga više ljubilo. To je uostalom i nemoguće, jer mržnja vazda hoće sve više mržnje. Iz istog bi razloga čovjek nastojao biti sve bolesniji i bolesniji kako bi poslije uživao u većoj ugodi koja proishodi iz ozdravljenja, pa bi dakle vazda nastojao da bude bolestan, što je apsurd. Na nekoliko mjesta Spinoza u Etici raspravlja o ljubavi i mržnji, no sve se smisleno jedini i sabire u jednu tačku: samo ljubav mijenja ljudsku dušu!
Po strani od učenih akademskih studija i masivnih komentara, Spinozina filozofija kroz tri je vijeka ostala neuhvatljivom, gotovo čarolijom i čudom na dohvat mišljenja, ali za njom se rijetko posezalo. Razloge možda najbolje izražavaju riječi kojima završava njegova Etika: „Koliko je sve izvrsno teško, toliko je i rijetko“ (sed omnia praeclara tam difficilia quam rara sunt). No, jedan od najznačajnijih, najradikalnijih evropskih mislilaca nakon Kanta, Fridrih Niče, najbliži susret s njom nije mogao izbjeći. U tom susretu prepoznao je naposljetku samoga sebe – „ja sam zapravo spinozist“. Francu Overbeku (Franz Overbeck) piše 30. jula 1881. iz Sils-Marije:
„Sasvim sam zadivljen, sasvim očaran! Imam prethodnika, i to kakvog! Spinozu nisam skoro uopće poznavao: da me je sada njemu privuklo, to je ‘instinktivna radnja’. Ne samo da je njegova opća tendencija jednaka s mojom – saznanje učiniti najmoćnijim afektom – nego i u pet glavnih tačaka njegova učenja nalazim sebe; ovaj najneobičniji i najsamotniji mislilac upravo mi je u ovim stvarima najbliži: on poriče slobodu volje, svrhe, običajni poredak u svijetu, ono neegoističko, zlo… In summa: moja samotnost koja mi je, kao na najvišim vrhuncima, često, prečesto oduzimala dah i činila da krv pokulja, sada je u najmanju ruku samotnost u dvoje. Čarobno!“
