U jednom od brojnih razgovora za medije, Paolo Sorentino kaže da ne voli modernu umjetnost jer emocije stavlja u drugi plan. Pretenduje da okupira konzumentov mozak, a umjetnost o kojoj moraš da razmišljaš za njega nije umjetnost. Zato pitanje da li vjeruje u Boga, koje se reditelju planetarno popularne serije Mladi papa, često postavlja, postaje poptpuno irelevantno. Kaže da ne vjeruje, ali da ne može da objasni zašto ga ta pitanja okupiraju i da istinsku kulturu vidi isključivo u religiji. Iako, „ne vjeruje“.
Upravo to što ne može da objasni, a progoni ga, umjetnik ima sreću, neko bi vjerovatno rekao i prokletsvo, da može da prikaže. On otjelotvoruje okupiranost (u koju vjeruje ili ne), i razgolićuje temelje svoje stvorene prirode iz kojih izvire Istina, ni ne pitajući ga. On, u stvaralačkoj ekstazi, kako bi to nazvao Berđajev, postaje provodnik božanskog što ni malo ne umanjuje njegovu ulogu, niti mu oduzima značaj. Taj provodnik ukazuje na njegovu genijalnost koja je, opet Berđajev, drugi religizoni put, po vrijednosti jednak i jednako dostojan putu svetosti. I to samo iz jednog razloga, jer iskušava patnju i tragediju.
Fasciniran Vatikanom i ličnošću pape u bijelom, koga je, kako kaže, kao mali, zamišljao kako skija kroz mračne hodnike Vatikana, Sorentino gradi jednu savršeno iznijansiranu fiktivnu priču o tajanstvenom mladom i skandalozno intrigantnom poglavaru Rimokatoličke crkve. Nema relizma u seriji. Realizam u filmskoj industriji, prema Sorentinu, vodi isključivo ka rijaliti stvarnosti, a ima li šta udaljenije od Istine?! Njegov glavni junak kipi od umjetničkog naboja, od same uvodne špice u kojoj papa, i sam umjetničko djelo, prolazi pored izabranih djela velikih majstora nonšalatno namigujući dok prati kometu koja, upečatljivom simboličnošću, obara nekog od njegovih prethodnika. On ostavlja bez daha, najčešće u bijelom, u scenama baroknog osvjetljenja, okružen crnilom i skarletom svoje kurije.
Čak i ako vas pitanja koju umjetnik kroz seriju, vjerno sljedujući svoju okupiranost, postavlja, ni najmanje ne interesuju, teško je ne ostati prikovan uz fotelju, zadivljen scenom i fotografijom. Bog se, kroz vijekove, proslavljao ljepotom koja zamrznuta iza zidina Vatikana i nema nikakvu drugu funkciju do proslavljanja. Prebacujući je iz hramova, muzeja i vatikanskih fundusa, na filmsku traku Paolo Sorentino upravo to i čini.
Ako ljepota ima silu i moć koja će spasiti svijet, sasvim je sigurno da ona može da djeluje i u suprotnom pravcu. Da ima oštricu. U seriji Mladi papa, ona sječe opitom koji je uvijek moćniji od filozofije i u stanju je ili da nas natjera da izdamo sve ideologije za koje smo mislili da smo u stanju da umremo ili da nas u toj spremnosti na smrt dodatno utvrdi.
Vrlo spontano prenoseći tragediju koju iskušava, reditelj nas vodi do istorijskih posrnuća crkve, ali na način da nismo sigurni da on kao umjetnik uopšte sluti koja će vrata sve otvoriti.
Naravno, neke slike i aluzije su očigledne. Kontroverze oko haritativne djelatnosti Rimokatiličke crkve u zemljama trećeg svijeta, ili problemi u Latinskoj Americi. Ali, iako ih stavlja pod lupu, reditelj im daje rješenje u vrlini kroz čvrst i nepokolebljiv stav istovremeno krhkog, tvrdoglavog, sujetnog i jednom rječju neobjašnjivog pape.
I samo ime koje mu dodjeljuje, takođe ukazuje na tajanstvenost i kontorverzu. On je svojeglav, i promišljeno i provokativno imenom bira da bude nasljednik pape za koga se ne može zasigurno ustvrditi da li je bio svetac ili zločinac.
I to je ono na čemu insistira. Na tajni. Na onome što se ne vidi i ne može se pouzdano utvrditi. Papa koristi svoj položaj, hvata sve konce koje može da uhvati, ali nikada pouzdano niste sigurni, posmatrajući ga, da li su stvari u koje je tako siguran posljedica djelovanja njegovih doušnika ili njegovih nadprirodnih darova. On sve zna, siguran je u svoje poteze i ne pravi kompromise sa nedostojnim, tj. sa svijetom.
Pred beskompromisnošću, mogli bismo reći, padaju maske, ali dešava se i više od toga, osvjetljava se mrak melanholičnih „stubova“ crkve. Ono što kriju blještave odežde, isplivava iz rembrantovskog sumraka genijalne fotografije u režiji Paola Sorentina.
Paolo Sorentino
Nedokučivost pape kao izraz pobune protiv svjesno potisnutog misticizma bez koga crkva gubi svoje istinsko biće i pretvara se u administrativni aparat zadovoljenja masovnih „religioznih“ potreba, neophodna je da ne bi, kako se to u jednoj vrlo upečatljivoj sceni smrti jednog od kardinala naglašava, i sama crkva umrla od starosti. Jer starost nije, kako se olako shvata, čvrsti konzervativizam i slijepo sljedovanje naučenim formama. Već upravo suprotno – starost je popuštanje pred banalnošću, raslabljene kočnice na strmoglavom putu ka ničemu. Starost se prepušta, a mladost procjenjuje, svoju snagu usmjerava na razlikovanje duhova i udahnjujući čvrstinu u oronulo tijelo sljeduje Predanju.
Vatikan simbolički pretstavlja granice crkve, njenog aparata, a istovremeno i vrt spasenja i zatvor onih koji su svoje živote posvetili Bogu. Vrlo često se u seriji među ličnostima postavlja pitanje priziva, motivacije i odluke da se život odredi crkvenošću. Samo to pitanje jeste jedna od misli vodilja čitave serije. Zašto neko odluči da se izoluje od svijeta, da li su miris tamjana, svila, tišina i primrak zaista privlačniji od, kako kardinal Disolijer u jednom momentu kaže, smrada života koji mu je draži od svega toga. I odgovor koji dolazi sa većine strana jeste ili strah ili nemogućnost izbora (ponovo iz straha) koji bi se možda mogli i shvatiti kao predodređenost. Samo jedan junak, oštećeni, duboko ranjeni, i takođe uplašeni, karinal Gutijerez, jasno govori o božanskom prizivu na čemu mu i sam papa zavidi. Jer ako postoji sjećanje na priziv trebalo bi da znači da je crva sumnje, tog najjezivijeg demona u životu svakog vjerujućeg čovjeka, lako umrtviti.
Gord, narcisoidan, melanholičan, papa je istovremeno magnetski privlačan. On je ironičan (ironija je čest duševni analgetik), nadumstveno mudar i osjećajan za bol. Ali svijet ga ne interesuje, ne podnosi oduševljene mase, sa prodornim plavim očima, savršenog tijela koje održava vježbanjem, on ne dozvoljava da bude viđen i obožavan. Vidiljivost, za njega, ne pretstavlja dokaz prisustva. I Bog je nevidiljiv.
Sve ličnosti koje okružuju papu (ako izuzmemo lijepu pretstavnicu za odnose sa javnošću koja, unatoč tome što je obrazovana na Harvardu i svojom pojavom ukazuje na određeni sekularizam, ne krije svoje oduševljenje papom) su zatvorenici. Najlakše bi bilo proglasiti ih zatvorenicima crkve, svog životnog izbora ili straha, koji uglavnom ni ne kriju ispovedajući jedni drugima nemoć pred spoljašnjim svijetom, ali zatvor kome pripadaju i iz koga ne istupaju je prvenstveno njihova prošlost. Ropstvo ličnoj, nesazreloj i neprerađenoj prošlosti se krije iza prividnog ropstva u odnosu prema Bogu i njegovim zapovijestima. I sam papa je rob odbačenosti od roditelja, vječito povrijeđeno dijete koje odbija da odraste i čija strogost se često graniči sa najobičnijim inaćenjem.
Međutim, da li je ta, nazovimo je „nezrelost“, toliko loša? Ne poziva li nas Hristos da budemo kao djeca? Ne podrazumeva li to i inaćenje, i durenje, i tvrdoglavost, ali istovremeno i moć oduševljavanja, radosti i istinske čiste, ničim isprljane ljubavi? A samim tim i vjere. Zrelost ka kojoj neprestano pretendujemo može nas učiniti savršeno moralnim ili religioznim, ali dijete koje smo pod maskom zrelosti uspjeli da sačuvamo jedino nas može održati u istinskoj vjeri.
Od prve do desete epizode, papa doživljava transformaciju, omekšava kroz stradanje, gubitak najbližih prijatelja, i prije svega zbog sopstvenih grešaka (zbog tragedije koju je izazvao rigidnošću), prolazi kroz svojevrsnu metanoju, ali ostaje dosljedan svojoj samoći, napuštenosti i sumnji u kojoj je jedino blizak sa Bogom. Sljedstveno tradiciji zapadnog misticizma, koja Paolu Sorentinu definitivno nije u potpunosti strana, upravo to užasno, gotovo nenosivo breme bogoostavljenosti (tamna noć duše, kod Sv. Jovana od Krsta) zapravo znači da je Bog baš tu negdje vrlo blizu.
Serija Mladi papa je igra jednog genijalnog umjetnika koji na početku svog literarnog prvenca, romana Svi su u pravu, nakon što na nekoliko strana kroz usta glavnog junaka navodi šta sve ne voli tjerajući nas da (smijući se pri tome) pomislimo da taj čovjek ne voli baš ništa, kaže da ipak postoji nešto čemu je naklonjen. Voli nijanse. I upravo tu ljubav je savršeno oslikao u svom ostvarenju o mladom crkvenom poglavaru, jer bez osjećaja za nijanse ne samo što nije moguće prikazati bilo kog (vjerujućeg) čovjeka, već ni dobrotu. I ona se krije u nijansama, zajedno sa maštom i igrom, zahvaljujući kojima Paolo Sorentino svojim jedinstvenim senzibilitetom gradi jedan velelepni filmski hrišćanski hram, i to na slabostima crkve koje ne krije, jer se moć Ljepote tako kristalno jasno uzdiže iznad njih.
Mogla bih da citiram pregršt rečenica koje su me pogodile i prikovale za ovo umjetničko djelo, ali završiću tekst sa mišlju, izrečenom kroz usta mladog pape u razgovoru sa jednim od mnogih svojih dobrih kardinala:
Dobrota bez mašte je samo čisti egzibicionizam.
