Spomenik Serenu Kjerkegoru u vrtu Kraljevske biblioteke u Kopenhagenu
Život Serena Kjerkegora (Sören Kierkegaard), spolja viđen, nije bio bogat događajima. Bio je to uobičajen život, istkan od tek nekoliko presudnih relacija. U prvom redu od odnosa prema ocu, tom najdubljem istočniku njegovog misaonog i ljudskog napora:
„Od dječje dobi bio sam pod uplivom silne sjete odnosno melanholije (danski: Tungsind), čija se dubina može izmjeriti samo prema jednako tako silnoj spretnosti da to sakrijem pod prividom veselosti i joie de vivre (radosti življenja). Koliko mi pamćenje doseže, moja jedina radost bila je u tome da niko ne uoči koliko sam nesretan. Ovaj odnos (jednaka veličina melanholije i umijeća prikazivanja) znači da sam bio upućen na sebe i na odnos s Bogom… Kao dijete odgojen sam u hršćanstvu, kruto i ozbiljno. Već u najranijem djetinjstvu bio sam skršen teškim utiskom melanholije u koju je utonuo moj otac i koju je prenio na mene… Nikakvo čudo zato što mi se u tim vremenima hršćanstvo učinilo najneljudskijom okrutnošću – iako ga nikad nisam prestao poštovati, čak ni onda kad sam od njega bio najdalje. Donio sam čvrstu odluku da nikada nikoga neću uputiti u teškoće koje sam upoznao i o kojima, koliko sam čitao i čuo niko nije rekao ni riječi… Bio sam čvrsto odlučio da svoje snage upotrijebim u obranu hrišćanstva, ili da ga u svakom slučaju prikažem u njegovu istinitom obliku. Već u ranoj dobi i zahvaljujući svom odgoju ustanovio sam da je hrišćanstvo rijetko kad prikazano u svom istinskom obliku, da ga oni koji ga brane najčešće izdaju, iako, barem po mom mišljenju, i njegovi protivnici rijetko pogađaju cilj; ovi potonji, barem po mom mišljenju, često pogađaju etablirano hrišćanstvo, koje se bolje može nazvati karikaturom istinskog hrišćanstva, čudovišnom mješavinom nerazumijevanja, iluzije itd. i oskudno malenog obroka istinitog hrišćanstva. Tako sam, na neki način, volio hrišćanstvo, ono je za mene bilo dostojno poštovanja – ono me je, dakako, ljudski rečeno, učinilo izvanredno nesretnim. To odgovara mom odnosu s ocem, osobom koju sam najdublje volio.“
Zatim je tu Kjerkegorov odnos prema Regini Olsen (Regine Olsen), s kojom se najprije zaručio, a zatim naglo prekinuo zaruke: „Pretpostavimo da sam se oženio… Za pola godine, pa i manje, ona bi se satrla. Sa mnom je povezano – i to je ono dobro i ono lože u vezi sa mnom – nešto sablasno, nešto što ne dopušta nikome da me trpi ako mora biti sa mnom svaki dan i ako sa mnom ima stvarni odnos… U osnovi ja živim u duhovnom svijetu.“
I na kraju, Kjerkegorov je život bio satkan i od odnosa prema njegovoj crkvi s kojom se pred kraj života našao u frontalnom i vehementnom sukobu: „Dokle god u Danskoj postoji hiljadu stipendija za učitelje hrišćanstva, sve je učinjeno da se hrišćanstvo onemogući… Ako bi država htjela spriječiti pravu poeziju, trebala bi dati hiljadu stipendija za kraljevske pjesničke činovnike. Na taj način cilj bi ubrzo bio postignut: zemlja bi bila prepolovljena ništavnim pjesništvom, a istinsko pjesništvo bilo bi onemogućeno.“
I još: „‘Da li je apostol Pavle imao ikakav oficijelni položaj?’ Ne. Pavle nije imao oficijelni položaj. ‘Da li je onda zarađivao mnogo novaca na neki drugi način?’ Ne, nije zarađivao novaca ni na koji način. ‘Da li je bio barem oženjen?’ Ne, nije bio oženjen. ‘Ali onda Pavle zaista nije ozbiljan čovjek.’ Ne, Pavle nije ozbiljan čovjek.“
Kjerkegor je navodno uživao u relativno zdravom životu. No, razbolio se krajem septembra 1855. godine i kolabirao na ulici 2. oktobra. Na vlastitu želju prenijet je u kraljevsku bolnicu Frederiks u Kopenhagenu, gdje mu se stanje naglo pogoršalo. Umro je šest sedmica nakon toga, 11. novembra 1855, u dobi od 42 godine. Uzrok smrti nije poznat, provizorna dijagnoza glasila je: spondylitis tuberculosa, tuberkulozno zapaljenje donjeg dijela kičme.
U posljednjem zapisu, nekoliko dana prije no što će onemoćati, iskustvo vlastitog života sabrao je ovako: „Svrha života je u tome da se dođe do najvećeg gađenja nad životom. Ko je dotle došao… prošao je u hrišćanskom smislu ispit života i zreo je za vječnost. Nastao sam prestupom; nastao sam protiv Božje volje. Krivica, koja na jedan način i nije moja, iako me u Božjim očima čini zločincem, jeste: dati život. Kazna odgovara krivici: nemati nikakve životne radosti, biti doveden do najvišeg stupnja gađenja nad životom… Većina ljudi danas je tako bez duha, tako lišena Milosti, da se kazna na njih uopće i ne primjenjuje. Izgubljeni u ovom životu, oni se lijepe za ovaj život; bijući ništa, oni postaju ništa, njihovi su životi izgubljeni. Jedino oni koji su do ove mjere zgađeni nad životom mogu Božjom Milošću pristati uz misao da je to Bog učinio iz ljubavi tako da ni u najdubljoj skrivenosti vlastite duše ne sumnjaju da je Bog ljubav; samo oni zreli su za vječnost.“
Dugogodišnji prijatelj, pastor Emil Bezen (Boesen) posjetio ga je u bolnici dok je umirao i ljubazno mu rekao da mu je u životu inače dobro išlo. On je odgovorio: „Zbog toga sam i veoma sretan i veoma žalostan jer ne mogu podijeliti svoju sreću s nekim drugim.“ Nastavivši: „Molim se za to da ne budem očajan u času smrti.“ Kjerkegor je pritom povjerio Bezenu da ne želi primiti pričest od sveštenika, nego samo od laika. Na Bezenov sud da je tako nešto teško izvedivo, Kjerkegor je odvratio da će u tom slučaju umrijeti bez pričesti. „Ja sam izabrao!“ – rekao je odlučno i pojasnio: „Sveštenici su državni službenici, a službenici s hrišćanstvom nemaju veze. Bog je vladar. Postoje, međutim, ljudi koji se radi udobnosti vlastitog života obraćaju na hrišćanstvo. To su hiljade sveštenika i niko u ovoj zemlji ne može umrijeti a da ne pripada tom krugu. Na taj način oni su vladari i svršeno je s Božjom vladavinom. Ali Njega će se slušati u svemu.“
Nažalost, Kjerkegorova mirna smrt bila je kratka vijeka. Znameniti pisac Hans Kristijan Andersen izvještava nas o skandalu koji se dogodio na Kjerkegorovom kirkegård-u (danski: crkveno dvorište). Uprkos neumornim i neumoljivim tiradama protiv degradacije hrišćanstva danskih pastora, Kjerkegor je sahranjen s punim crkvenim počastima, a eulogij je održao njegov stariji brat Peter Kristijan (Peter Christian), biskup Olborga (Aalborg). Bijesan zbog takvog licemjerja, Kjerkegorov sestrić Henrik Lund (stariji sin sestre Nikoline) održao je protestni govor. Ismijao je oficijelno sveštenstvo, a napose biskupa Petera zbog toga što pokapaju nekoga ko se odrekao svake veze s onim što je Henrik nazvao „pastorovim glumatanjem hrišćanstva“. Svoj govor je zaključio, obraćajući se gomili i pokazujući na sveštenike, Kjerkegorovim riječima: „Držite lopove!“ Na nadgrobnom spomeniku uklesani su stihovi crkvene pjesme Hansa Adolfa Brorsona (Hans Adolf Brorson) Det er en liden tid, saa har jeg vunden (Još malo, i onda ću ja pobijediti).
Sve u svemu, kao što kaže Deni de Ružmon (Denis de Rougemont) u lijepom eseju Dva danska princa: Hamlet i Kjerkegor, Kjerkegorov život može se usporediti sa sudbinom Hamleta, na osnovu toga što su obojica bili melanholici, imali izvršiti jedan strahovit nalog, odrekli se lične sreće, odlučili se na dvoboj pri kraju svoga života i umrli u njemu.
O Kjerkegoru se s pravom govori kao o ocu filozofije egzistencije. Sloboda koju je prosvjećenost mislila u borbi protiv svakog autoriteta i protiv svega što čovjeka zasužnjuje, s Kjerkegorom traži svoje pozitivno određenje. Drama slobode ne odigrava se u spoljašnjim odnosima, nego u ljudskoj nutrini, u odnosu čovjeka sa samim sobom.
Ako slobodu mislimo kao mogućnost izbora, Kjerkegora nećemo moći razumjeti. Imati pred sobom izbor između dviju ili više mogućnosti još uvijek ne znači biti slobodan. Pretpostavimo li da čovjek može birati, recimo, između dobra i zla, slobodu bismo mogli misliti i kao izbor zla. Neko bira zlo zato što je slobodan. Mogao bi i drukčije, ali budući da je slobodan, on može birati i zlo. To što se može odlučiti za zlo pokazivalo bi da je slobodan. Za Kjerkegora ovo i ovakvo mišljenje nije se probilo ni u misteriju čovjeka, ni u misteriju slobode. Jer čovjek je mnogo dublji i mnogo složeniji.
Moći birati zlo pokazuje nešto upravo suprotno, pokazuje da čovjek nije slobodan. Samo neslobodan čovjek bira zlo kao što i svaki izbor zla samo uvećava neslobodu. „Niko nije tako užasno zarobljen, i ni iz kakvog zarobljeništva nije tako teško pobjeći kao iz tog u kojoj individua sama sebe drži zarobljenom!“ Nesloboda, neistina, ono demonsko je zatvoreno i ovisi upravo o onome protiv čega se zatvara. Nesloboda je upravo u neprekidnoj borbi protiv slobode, neistina je u stalnom pobijanju istine, zlo je u neprestanoj borbi protiv dobra. Obratno, sloboda se ne ravna iz odnosa prema sužanjstvu, istina se ne mjeri neistinom, dobro se ne pokazuje opirući se zlu.
Gdje se onda otvara sloboda? Začudno, tamo gdje nije posrijedi izbor između dviju ili više mogućnosti, nego izbor jednoga. Sloboda se otvara u trenutku kada čovjek bira samoga sebe onakvim kakav jeste, kada bira sebe kao biće koje svagda ima mogućnost da sebe izabere. Ne kada se odlučuje između različitih mogućnosti koje bi možda mogao realizirati, nego kada bira sebe onakvim kakav uistinu jeste i sa svim što jeste! U tom trenutku izbora samoga sebe ili samoizbora čovjek stupa u slobodu, prisvaja samoga sebe: „Kad se sve stiša oko čovjeka, svečano kao zvjezdana noć, kada je duša u cijelom svijetu sama sa sobom, onda se ona ne susreće sa izvanrednim čovjekom, nego sa samom silom vječnom. To je kao kada bi se nebo otvorilo. I čovjek bira samog sebe ili, štaviše, prisvaja sebe sama. Tada je duša ugledala nešto najuzvišenije – nešto što smrtno oko ne može vidjeti, što se nikada ne može zaboraviti. Čovjek nije postao nešto drugo nego što je bio, već postaje on sam.“
Iz izgubljenosti dolazi k sebi i ulazi u slobodu. U uspjeloj formulaciji Valtera Šulca (Walter Schulz) iz njegova djela Kjerkegor: egzistencija i sistem: „samoizbor (Selbstwahl) je zahvaćanje sebe kao slobode, skok (Sprung) u slobodu koji se događa iz slobode“. A kada čovjek bira samoga sebe? U trenutku odluke za dobro. Odluka za zlo je, dakako, vazda otvorena. No, ona nije na istoj ravni kao odluka za dobro. Odluku za zlo donosim iz neslobode i njome postajem još neslobodniji. Zlo koje odabirem već me drži u zatočeništvu. Odluka za zlo dolazi iz robovanja zlu i vazda vodi samo još većem sužanjstvu. Kjerkegor će zato izlaz iz stanja neslobode i neistine u koje čovjek zapadne svojom vlastitom krivicom vidjeti kao dar što ga donosi spasitelj, iskupitelj i miritelj. Italijanski filozof Emanuele Severino, u svojoj Savremenoj filozofiji, tu situaciju ovako interpretira: „Čovjek je iskonski u neistini, i ako mu je dopušteno ući u istinu… to se može dogoditi samo ‘u određenom trenutku’ vremena zahvaljujući Učitelju koji nije samo nosilac istine, nego koji pruža i uslove za njeno razumijevanje, i koji dakle nije puki ‘Učitelj’, nego i ‘Spasitelj’, ‘Iskupitelj’, ‘Miritelj’, tj. ima karakteristike što ih hrišćanstvo pripisuje Bogu.“
Bilo kako bilo, izvjesno je tek da zlo i dobro nisu na istoj ravni, da zlo živi od borbe protiv dobra, a da dobro ne živi od borbe protiv zla. Dobro naprosto ključa, kipi iz sebe sama. Biti slobodan znači samo jedno: moći se odlučiti za dobro!
Nama, u horizontu post-metafizike, ova Kjerkegorova lekcija danas znači da se u odnosu spram drugog moramo osloniti na vjeru da njegova dobrota, dobrota drugog, prethodi njegovoj zlobi, da se dobro vraća dobrim i da zato zlo neće prevladati nad dobrim.
