Van Gog, Dobri Samarićanin (prema slici Ežena Delakroa), 1890.
Čini se da na Ivana Ilića (Ivan Dominic Illich, 1926–2002) upliv domovine ili nacionalnosti nije imao nikakvu važnost. Jednom je, kao odrasla osoba, lakonski rekao: „Svejedno mi je da li ću biti ubijen zbog svoje jevrejske ili hrvatske krvi“. Rođen u Beču od majke koja je potjecala od sefardske jevrejske porodice koja je prešla na protestantizam i oca katolika, sina dalmatinskog veleposjednika koji je posjedovao vinograde i maslinike na Braču, studirao je u Firenci, Rimu i Njujorku. Postavši svećenikom, radio je i podučavao u Sjedinjenim Državama i Portoriku, gdje je, uvidjevši neadekvatnu pripremljenost katoličkih svećenika koji su otišli u Latinsku Ameriku donijeti duhovnu pomoć, osnovao centar za njihovu pripremu (CIDOC) u Kuernavaki (Cuernavaca), Meksiko. Razmišljanje o stanju Latinske Amerike navelo ga je da se usredsredi na lažne terapije što su ih razvijenije nacije predlagale za oživljavanje tih zemalja.
Legendarno je bilo njegovo poznavanje stranih jezika, njegova sposobnost učenja i asimilacije; to mu je pružilo potpunu neovisnost misli i kulture i omogućilo mu da formulira kritičku, nezainteresiranu analizu zapadnjačke civilizacije. Nakon dobro poznatih razmimoilaženja s Rimom, zatražio je da više ne vrši svećeničku službu. Do kraja života posvećuje se razvoju svojih osnovnih intuicija u pogledu tehničkog napretka i prakse ekonomsko-društvenog života koju nazivamo „razvoj“. Njegovi tekstovi proizlaze iz konferencija, članaka, intervencija na konferencijama… Stoga, njegova misao nije uvijek sistematska i često postoji nekoliko obrada iste teme koje nikada nisu identične. No, usprkos tome, pitanja koja je pokretao međusobno su se prizivala, sjedinjavala i smisleno sabirala u postavci da sve enormne institucije imaju tendenciju preći prag iza kojeg postaju kontraproduktivne i štetne. Započinju, naime, stvarati više problema nego što su ih obećale riješiti. Inflacija institucija guši i prekriva temeljne ljudske mogućnosti, poput dopuštenja da budem iznenađen, govorenja svojim jezikom ili umiranja svojom smrću.
Što se, zapravo, zbiva s institucionaliziranjem i birokratiziranjem određene etičke poruke Ivanu Iliću postalo je jasno na temelju Isusove parabole o milosrdnom Samarićaninu iz Evanđelja po Luki (10, 30–35). Podsjetimo se. Jednoga je čovjeka na putu iz Jeruzalema u Jerihon zadesila čudna sudbina. Dospio je u ruke razbojnika i postao njihovom žrtvom. Leži uz put, opljačkan i izranjan na smrt. Zapaža ga svako ko prolazi putem. Unesrećeni je jednostavno svakome na putu. No, svi ga zaobilaze. Čak svećenik i levit, od kojih se kao službenika Zakona očekivalo drukčije ponašanje. Ali iza njih je došao neki Samarićanin ili Samarijanac (za Jevreje su ljudi iz Samarije bili niži i prezreni soj, omraženi gotovo više od samih pagana, od kojih se očekuje samo mržnja, opsjednutost zlom i negostoljubivost) kojemu se ranjenik sažalio. Oprao mu je rane uljem i vinom i previo ih. Stavio ga je potom na svog magarca i, umjesto da sam jaši na njemu, odveo u gostionicu, a drugi dan je krčmaru dao dva denara da se za njega brine, obećavši mu da će na povratku platiti čitav račun.
Nekoliko godina prije svoje smrti, 2. decembra 2002. u Bremenu, u svojoj radnoj sobi u Kreftingštrase (Kreftingstrasse), u razgovoru s kanadskim novinarom i prijateljem Dejvidom Kejlijom (David Cayley), prisjetio se Ivan Ilić kako je gotovo trideset godina proučavao sve propovijedi o ovoj paraboli, počevši od III pa sve do XIX vijeka. Pri tome je otkrio kako je većina propovjednika novozavjetni tekst shvaćala upravo kao uputstvo kako se treba odnositi prema svome bližnjemu. U tekstu su vidjeli uspostavljanje nove regule postupanja i živu ilustraciju jedne etičke dužnosti. Ivan Ilić vjeruje da je to gotovo sušta protivnost od onoga što je Isus tom parabolom htio reći.
Na temelju tog teksta i na temelju propovijedi o njemu, Ilić otkriva kako institucionaliziranje određenoga ponašanja uništava lično zalaganje, sposobnost donošenja odluka i trud oko promjene na samome sebi. Podsjeća kako je koncem IV vijeka, kada je započelo osnivanje prihvatilišta za tuđince i beskućnike (xenodocheia), Jovan Zlatousti (Ioannés Chrýsostomos) propovijedao protiv te prakse. Ne, dakako, zato što bi bio protiv pomoći onima kojima je pomoć potrebna, nego zbog nečega sasma drugog.
U prvim je kršćanskim porodicama, naime, bio običaj da porodica ima spremnu slamnjaču, svijeću i koru starog hljeba za slučaj da Isus zakuca na vrata u liku tuđinca koji nema krova nad glavom. Takvo je ponašanje bilo sasma nepoznato i sasma neshvatljivo u Rimskom Carstvu. Ono je bilo obilježje kršćanstva koje je razbilo uske okvire pripadnosti. U trenutku kada se spremnost za milosrđe ili gostoprimstvo u doba Konstantina započela prebacivati na instituciju, Hrisostom je ustao protiv. Mislio je da će kršćanski dom prestati da bude kršćanski u trenutku kada prestane spremati postelju za Isusa u prolazu i kada mu svratište organizira neka institucija, a ne više glava porodice lično.
Isus je, ističe Ilić, parabolom o milosrdnom Samarićaninu odgovarao farizejima na pitanje koje je glasilo: Učitelju, reci nam ko je moj bližnji? A ne na pitanje: Kako se trebamo ponašati prema našem bližnjem? Izravno su mu farizeji, dakle, postavili pitanje ko je taj što ga ti nazivaš bližnjim. I Isus im je ispričao priču o čovjeku koji je išao u Jerihon, pao među razbojnike, bio pretučen i ostavljen ranjen. Prošao je doktor prava, prošao je svećenik, vidjeli su ga i nastavili put. A onda se pojavio stranac, tradicionalni neprijatelj, okrenuo se (zbog unutarnjeg preokreta!) prema ranjenom, podigao ga sa zemlje, uzeo u naručje i odnio u gostionicu. Isus farizejima, dakle, odgovara: Moj bližnji je onaj koga sam ja odlučio odabrati, a ne onaj koga sam dužan odabrati. Ne postoji način da se kategorizira ko bi trebao da bude moj bližnji!
Drugim riječima, nije riječ o etičkom zahtjevu što bi ga bi valjalo izvršiti zbog toga što postoje ljudi kojima je pomoć potrebna, nego je riječ o potrebi da ja uđem u živi odnos s drugim. Isus ne govori s namjerom da nam otvori oči za potrebne i siromašne. On nam želi otvoriti oči za ljudsku sposobnost stvaranja odnosa izvan i mimo okvira pripadnosti krvi, zemlje i kulture (jezika). Bez obzira na vjeru, rasu, klasu, naciju, javno mnijenje, ideološka pojednostavljivanja i predrasude. Odnos ne nastaje tamo gdje sam ja nekome nešto dužan da činim, nego tamo gdje ja odlučujem da stupim u odnos. Samarićanin pomaže bez uključivanja religioznog razloga: dovoljna mu je nevolja čovjeka zapalog među razbojnike, i oko njega u tom trenutku kruži cijelo njegovo razmišljanje. Za Ilića je revolucija kršćanske poruke upravo u slobodi prepuštenoj pojedincu u određenju vlastitog „bližnjeg“, u njegovom slobodnom izboru, a ne u dužnosti ili zakonu, odnosno, pravilu.
Ivan Ilić (Ivan Dominic Illich, 1926–2002)
Ko nije bar jednom, pita se Ivan Ilić, iskusio olakšanje kada je otkrio da postoje institucije koje problem koji mu je nametnut lakše, brže i djelotvornije rješavaju od njega samoga? Drugim riječima, rješavaju ga umjesto njega. No, upravo je to rasterećenje problematično. Jer dok nas oslobađa potrebe da sami odgovorimo zahtjevima, ono nas istovremeno čini nesposobnima da na sebe preuzmemo odgovornost. Da bi neko bio moj bližnji, ja trebam ući u odnos s njim, trebam preuzeti brigu za odnos, dotaknuti ga, investirati od sebe i svoga u odnos.
Značajan je, dakako, trud na onome što Karl Poper (Popper) naziva dobrim funkcioniranjem dobrih institucija. No, opasno je, tvrdi Ivan Ilić, svoju odgovornost delegirati na institucije. U tom bi slučaju iz Isusove parabole valjalo izbrisati njenog glavnog protagonista, Samarićanina. Njegov bi posao zacijelo bolje i djelotvornije mogao obaviti gostioničar specijaliziran za prihvaćanje pretučenih. Mi bismo mu, pak, mogli pomoći zajedničkim sredstvima.
Milenijski pogled zapadnjačkog čovjeka upravljen je upravo na djelotvornu pomoć Samarićaninu. No, pritom zaboravljamo što se događa s nama kada vlastitu odgovornost predamo u ruke institucija. Gubimo se. Gubimo se kao ljudi. Tu se nahodi i uzrok tolikog današnjeg osjećaja bezizlaznosti i apatije, stanja bez alternative. Isusova parabola o milosrdnom Samarićaninu pokazuje nam novu slobodu za ljudska bića da se okrenu jedni drugima. Istovremeno nam otkriva, kao grijeh, mogućnost okretanja na drugu stranu.
