Prevodi i prepisi

Čin sećanja

Kazimir Maljevič, Crkva, 1905.

1.

Misli se da je čin sećanja čovekova odlika, i više od toga: njegova obaveza. Sećanjem čovek ostvaruje celinu sagledanja svog života, osmišljava svoja dela, dublje razume opšta zbivanja čiji je on deo, rukavac, protok. Sećanje za pojedince, grupe i narode je čuvanje i obnavljanje sopstvene forme, putokaz i podsticaj u daljem delanju, u preduzimljivosti, pronalaženju novih postupaka, oblika. No, istovremeno, sećanje može da navede na ludosti, što se vidi kod naroda suviše obuzetih tradicijom, sećanje može da ispuni pojedinca i grupe dubokom melanholijom, i najzad, sećanjem se može uništiti nešto vrlo dragoceno, ono što je predmet samog sećanja. Mogu se pokvariti, unakaziti sopstvene uspomene, koje su dotle ležale u nama skrivene i sposobne da deluju plemenito, izazivajući u nama nedovoljno objašnjiva ozarenja

2.

Vraćanjem u svest, uspomene se mogu preliti neprijatnim bojama i mirisima, od kojih se više ne oslobađaju. Treba izgleda negovati poluzaborav; u njemu se uspomene najmanje kvare, najmanje preinačuju u drukčiju, dotle nepostojeću, prošlost. Ili sećanje treba ritualizovati, od njegovog individualnog arsenala načiniti nešto zajedničko. Ako i ne bi bilo dato kolektivno sećanje, treba ga izmisliti. Tu je i mogućnost da zajednička svojina uspomene bude pročišćena, uzvišena i da se izbegnu stranputice koje kroz sećanje vode u nihilističku idiosinkraziju, u filosofiju sveopšteg prezira.

3.

Zajedničko sećanje može biti i zajednička histerija, neuroza ili kako se sve te polu-bolesti nazivaju. Zato se sećanje prečišćava u tragediji, slaže u sliku sa kosmičkim okvirima u kojima mnogo šta može da bude oprošteno, osmišljeno, ozdravljeno. Sećanje treba da bude nešto svešteno i hramovno, dakle, suprotno od onog što hoće i može većina istoričara. Istoričari slikaju istoriju crnjom nego što je bila: sreća i blagost nisu njene teme, blaženstvo nije istorijski događaj. Plemenitost i darežljivost, praštanje i prosvećivanje sebe i drugih, nisu poglavlja pisane istorije otkad je ona postala „pozitivna“ nauka. Tukidid i Tacit su svakako preterivali opisujući zlo, drugi su istoričari preskakali fenomenologiju dobra da bi se držali zla koje je uvek zanimljivije. Za pesnike se govori da „mnogo lažu“ kada opisuju raj. Onaj ko opisuje pakao smatra se za istinoljubivog.

4.

Memorija treba da pročišćava ukazivanjem na prošlu patnju, da postane sakralna, kao što i ritual podrazumeva stradanje, onda pokazuje životne snage i završnu epifaniju u kojoj se oblik života izjednačuje s duhom. Posle epifanije memorija više nije potrebna. Sećanje se zatvorilo u ritualni krug u kojem možemo imati pretke koji po krvi nikada nisu bili naši, možemo zamišljati svete ratove koje naš narod nije vodio, proglasiti svojim kraljem i svojim prorocima ljude sa drugog kontinenta. Sećanje dobija hramovni oblik i sveštenu kontrolu; strma ravan sveta postaje uzlazna putanja duše.

Izvor: Miodrag Pavlović, Svečanosti na platou, Beograd: Biblos Books, 2021, 30–31.

Ukoliko su vam tekstovi na sajtu korisni i zanimljivi, učestvujte u njegovom razvoju svojim prilogom.

error: Content is protected !!