Bog nakon Aušvica

Hans Jonas (1903–1993), filozof kojega najviše pamtimo po posljednjem velikom djelu o pokušaju etike za tehnološku civilizaciju i njenom principu odgovornosti (Princip odgovornosti, 1979), živio je skoro cijeli XX vijek i samim tim bio svjedokom svih ključnih kretanja u filozofiji i politici, nauci i tehnici. Religija u životu ovoga velikog mislioca nije igrala neku posebno naglašenu ulogu.

U svojim Sjećanjima (Erinnerungen) govori kako je od trenutka kada je sam započeo da misli svojom glavom izgubio odnos prema ličnom Bogu, Stvoritelju neba i zemlje, koji je razdvojio Crveno more i zborio grmljavinom s brda Sinaj. Ostali su, međutim, tragovi vezani uz misterij transcendencije i oni uz proročki ethos. Ovi posljednji su mu se činili jedinim načinom na koji mu jevrejska vijest još uvijek govori u sadašnjici.

Jonas se ne boji priznati kako mu nikada nije do kraja bio jasan spoj njegove snažne pripadnosti jevrejstvu, maglovite nevjere i slike svijeta u kojoj je živio. Dogodilo mu se tako da je iznenadio samog sebe svojim odnosom prema Bogu.

Bio je veliki prijatelj s Hanom Arent (Hannah Arendt). Prijateljstvo ih je vezivalo još od studentskih dana. Studirali su kod istih velikih profesora fenomenologa, Huserla i Hajdegera, kod potonjeg je Jonas i doktorirao godinu dana nakon izlaska Bivstvovanja i vremena (1927), i teologa Rudolfa Bultmana (Rudolph Bultmann), poznavali su istu duhovnu atmosferu. Prijateljstvo se nastavilo u predratnom vremenu emigracije iz Njemačke u Ameriku i u poslijeratnom učestvovanju u životu zapadnjačkog duha.

Jednom je Hans Jonas sa svojom ženom Eleonorom (Lorom) bio u posjeti kod Hane na večeri. Bila je tu, uz Haninu prijateljicu Meri Mekarti (Mary McCarthy), i jedna njena prijateljica, koja je živjela u Rimu i, kako se ubrzo pokazalo, pobožna katolkinja. Ušla je u vrlo zainteresiran razgovor s Jonasom i u jednom ga je trenutku zapitala: „Da li vjerujete u Boga?“

Jonas veli kako ga nikada prije niko nije tako direktno pitao o vjeri, a sada je to učinila jedna strana osoba. Pogledao ju je prvo malo zbunjeno, razmislio, i onda, na svoje vlastito iznenađenje, odgovorio: „Da!“ U tom je trenutku opazio kako se Hana iznenadila, kako ga je skoro šokirana pogledala i zapitala: „Odista?“ I Jonas je odgovorio kako na koncu konca ipak vjeruje, jer njegov odgovor da, što god značio, bliži je istini od nekakvog ne.

Kada su se, nedugo nakon te večeri, Hana i Hans našli nasamo, razgovor je opet došao na Boga i Hana mu je rekla kako ona sama nikada nije posumnjala u postojanje ličnog Boga (Ich habe nie an einem personlichen Gott gezweifelt). To je tada za Jonasa bilo drugo, veliko iznenađenje, pa ju je pitao kako to da se ona onda tako iznenadila kada je on rekao da vjeruje. I Hana mu je priznala kako je bila iznenađena da čuje iz njegovih usta takvo nešto, jer nikada nije mislila da bi to bilo moguće.

Jonas je veoma iskren, jer sasvim jasno govori kako se iza nijemosti o Bogu krila  maglovitost odnosa prema Bogu. No, to dvojako iznenađenje je znakovito.

Ona nepoznata katolkinja iz Rima uspjela je filozofa dovesti do trenutka iskrenosti o Bogu u njegovu životu. Tako se dogodilo da je o Bogu, na svoje vlastito iznenađenje, rekao što misli tek kada se našao suočen s nekim ko je bio nepokolebljivo siguran u svoju vjeru…

Radikalno fenomenološko, odnosno hermeneutičko mišljenje bivstvovanja Jonasova i Arentina zajedničkog učitelja Martina Hajdegera ustrajavalo je u tome da rasprava o tome da li Bog postoji ili ne postoji nije moguća dok ne razumijemo što znači postojati i, korak naprijed odnosno unatrag, dok ne razumijemo što znači biti. Drugim riječima, dok nismo svjesni razlike između biti i postojati, između bivstvovanja i bivstvujućeg, Bogu se ne možemo približiti. Fenomenološko, odnosno hermeneutičko mišljenje polazi od sebe, polazi od vlastite egzistencije, od svog smrtnog bivstvovanja, a ne od Boga i njegove besmrtnosti. No, kako u svojoj tezi o Hajdegeru i Jonasu primjećuje Erih Jakob (Erich Jacob), Jonasu se misao da besmrtnost ne spada u egzistencijale, u temeljno određenje čovjeka kao egzistencije, činila naprosto nesnosnom.

Jonasova je majka Roza umorena u nacističkom koncentracijskom logoru. Da li je umrla bez traga i uzalud?  Je li užasni kraj miliona žrtava Aušvica doista samo kraj i ništa drugo? Konačni kraj? Što je tokom ubijanja nedužnih žrtava radio Bog? Da li bi Bog mogao dopustiti sve te zločine da je doista živi Bog? Hans Jonas čuvao je vjeru u Boga, a teza da je Bog mrtav činila mu se nemogućom. I nastojao je dokazati da vjera u Boga i vjera u besmrtnost ipak nije lišena smisla, štaviše, da postoje utemeljeni razlozi za nju.

Ako Bog jeste i ako je svemoćan, tada je njegova krivica ako je tako kako jeste. Kako god okrenemo, Bog kao Svemoćni odgovoran je za sve, pa i za patnju i smrt djece. Boga je pri mučenju djece zato moguće razumjeti i opravdati samo ako uistinu nije svemoćan, nego je pred onim što se događa u svijetu – nemoćan. To je misao koja se porodila nakon Drugog svjetskog rata i na koju nisu pristali samo jevrejski mislioci, nego i neki kršćanski teolozi, posebno pripadnici takozvane teologije mrtvog Boga. Jonasova je misao: Ako je Bog mogao, tada je morao spriječiti. Dakle, uopće ga nije bilo ili pak nema primjerenu, možda uopće nema nikakvu moć. Nije u aktivnom, nego u pasivnom položaju, odnosno stanju.

Za Jonasa je zato Bog ovisan o čovjeku, a ne čovjek o Bogu. Čovjek svojim djelima u vremenu odlučno utječe na vječno bivstvovanje, na sudbinu Boga u njegovoj vječnosti. Bog, koji je vječan i iz vlastitog iskustva ne poznaje smrt, nije besmrtan u pravom značenju riječi. Samo čovjek kao smrtno biće nosilac je besmrtnosti, a time i svjedok Boga i njegove vječnosti. Bilo bi pravo, zauzima se Jonas, da umoreni bar na taj način zadobiju besmrtnost. Naš zadatak, zadatak nas živih, jeste da otrgnemo sjene s naših čela, mogli bismo dodati i s naših duša, i onima iza nas omogućimo novu mogućnost duševne vedrine, naime, time da je najprije vratimo nevidljivom svijetu vječnosti. U našim je rukama budućnost Božije avanture na zemlji. Ne smijemo je ostaviti na cjedilu, premda pri tome ostavili na cjedilu same sebe.

Čovjek je odgovoran za sebe i odgovoran je pred Bogom, odgovoran je za Boga. I premda nas ne čeka neki vječni život, ipak možemo misliti na besmrtnost, misliti upravo tada kad u našem kratkom životu pomažemo smrtnicima koji pate, a time, budući da smo tako postali njegovim pomoćnicima, i besmrtnom Bogu. Jer je besmrtan jedino i samo Bog, čovjeku lična, individualna, besmrtnost kao takva ne pripada, ali pripada mu briga za sudbinu Boga. Upravo preko nje on učestvuje u Božjoj besmrtnosti, postajući tako i sam „besmrtan“. Jer sa „smrću“ Boga propala bi i ta posljednja mogućnost ljudske „besmrtnosti“.

Ako bi s čovjekovim samouništenjem bio uništen i Bog, tada bi se niština pokazala moćnijom od svega što jeste. Moćnija i od Boga. Zato svaki čovjekov čin povratno djeluje i na samog čovjekovog Stvoritelja. Stvaranje nije samo stvaranje svijeta, čovjeka i povijesti, nego i stvaranje, unatoč njegovoj vječnosti, Boga samog.

Jonas je takvom mišlju dakako prelomio s temeljnim „zapovijedima“ svojih učitelja Hajdegera i Bultmana, filozofa deteologizacije filozofije i teologa demitologizacije teologije. Ostaje nam dakako otvorenim pitanje: kako je takva reteologizacija filozofije nakon Ničeova proglašenja smrti Boga uopće moguća? Kako je moguće da se Huserlova učenica i Hajdegerova prijateljica Edit Štajn (Edith Stein), na vrhuncu svojih fenomenoloških nastojanja, okrenula religiji, obratila se na katoličko kršćanstvo, napustila univerzitet, otišla u klaustar i zaživjela nov, svetački život?