Tako da se svijetli svijetlost vaša pred ljudima, da vide ljudi vaša dobra djela i proslave Oca vašega Koji je na nebesima… (Mt 5, 16)
Ukoliko bi ove Hristove riječi sagledali iz savremene perspektive, jedna od formi i aspekata kroz koje bi mogli da ih tumačimo, bila bi vezana za upotrebu društvenih mreža u svrhe misionarske djelatnosti širenja hrišćanstva, odnosno audiovizuelnog prenošenja i svjedočenja jevanđelskih načela. Pošto prethodna konstatacija ima pomalo neobičan prizvuk, na samom početku je neophodno razjasniti suštinu, kako eventualno ne bi došlo do pogrešnog razumijevanja.
Naime, u svijetu u kome mi živimo, internet je izuzetno moćno sredstvo i danas je u velikoj mjeri uticao na fenomen planete Zemlje kao „globalnog sela“. U prevodu, internet era, omogućila je onima koji je koriste, da im jednim klikom sve postane dostupno. Gotovo da ne postoji oblast iz društvene sfere koja je nedostupna, osim naravno strogo povjerljivih državnih tajni, koje nemaju svoje onlajn verzije, ili koje Snouden nije pustio u eter. Sve drugo što se tiče istorije, kulture, umjetnosti (iako je ovo pod znakom pitanja, jer nikada replika nekog umjetničko remek djelo ne izgleda kao uživo) prirode, sporta ( i ovdje je osjećaj subjektivan, jer nije isto sjediti pred ekranom i na Old Trafordu ali je jasna suština) danas nam je ako ne uživo onda putem mas medija i interneta dostupno. Tako je u doglednoj mjeri i sa religijom, odnosno što nas u konkretnom slučaju zanima, Crkvom u kojoj se vjeroispovijeda pravoslavno hrišćanstvo.
Onima koji su zainteresovani, dostupni su tekstovi i tumačenja Biblije, svetootačka literatura, liturgijski tekstovi, duhovni razgovori i pouke, teološki sajtovi sa izuzetno širokim dijapazonom tema sa kojima se Crkva danas i kroz istoriju susreće (teologija.net svjedoči u prilog tome). A tu su svakako video zapisi i prenosi liturgija i ostalih bogosluženja širom svijeta, velelepne slike hramova i bogomolja od kojih dah zastaje, a koje još uvijek mnogi od nas nisu imali prilike uživo da vide. I sve to zaista, onima koji su u vjeri, pomaže da se u istoj učvrste, onima koji se prelamaju, da pronađu odgovore koje traže, ali je taj medijski prostor omogućio i onima koji nisu u vjeri i ne podržavaju istu (što je potpuno legitimno pravo svakog čovjeka, jer vjera je stvar slobode kako Hristos kaže „ko hoće, neka ide za mnom“) da koriste svaku raspoloživu priliku ispaliti putem tastature i monitora nekoliko otrovnih strelica na račun Crkve i onih koji Crkvu čine, bilo klirika ili laika.
Pa ipak, treba naglasiti da ne manjka savremenih apologeta hrišćanstva koji upravo kroz društvene mreže, na najbolji mogući način svjedoče na početku napisane riječi. I tu dolazimo do razloga zbog koga sam i odlučio ovoj temi posvetiti nekoliko redaka. Prije izvjesnog vremena sam učestovovao u jednoj diskusiji i raspravi o tome, da li radio-televizijskim putem treba prenositi Svetu liturgiju i da li na taj način ona gubi svoj smisao, jer onaj ko želi zaista da je osjeti, mora neminovno da dođe i učestvuje lično na njoj.
Da, to niko ne spori, ali ukoliko neko zaista ne može, ma iz koga razloga da prisustvuje fizički, zašto mu uskratiti mogućnost koju je savremeno doba iznjedrilo, da medijskim putem osjeti makar djelić blagodatne radosti koja se događa na liturgiji. Velika većina od nas nije imala prilike da ode u Moskvu ili Sankt Peterburg i prisustvuje božićnim liturgijama u Ruskoj Crkvi na kojima načalstvuje Njegova Svetost patrijarh moskovski i cijele Rusije, gospodin Kiril, pa ipak, malo je ko ostao ravnodušan na prizore koje smo imali prilike da vidimo u direktnom prenosu, a koji zaista (makar mene) ostavljaju bez daha.
Druga stvar, koja je još bitnija, to je da se ljudi onlajn putem ne mogu pričešćivati i to je ono što je suštinsko, pričešće kao centralni momenat liturgije, dostupno je onima koji su sa za njega spremili postom, molitvom i ispovješću i koji lično čine konkretnu zajednicu u parohijskoj Crkvi kojoj po mjestu prebivališta pripadaju ili bilo kojoj drugoj Crkvi, koju svojim prisustvom u praznične dane ispune, saučestvujući makar sa „Amin“ u molitvenom slavlju. Ovaj aspekat je bitan takođe i za razumijevanje odnosa paroha sa svojim parohijanima, odnosno crkvenog života i svega što se na taj život odnosi, a koji treba da bude u sklopu parohijske zajednice kojoj određeni vjernik pripada.
Drugi dio rasprave odnosio se na misionarstvo putem društvenih mreža. Može li se na ovaj način posvjedočiti autentičan crkveni život, djela u skladu sa zapovijestima Gospodnjim i načela jevanđelska o međusobnoj ljubavi, praštanju i miru na koje smo svi prizvani?
Stvar je u tome što se putem interneta i društvenih mreža za koje smo rekli da su jezik savremenog doba, svakodnevno servira destruktivno stanje svijeta u kome živimo. Alternativa svakako da postoji (umjesto tjunova i tjubera poslušati Rahmanjihova) ali ljudi omeđeni jarmom tjeskobe svakodnevice, često puta bježe van sopstvene realnosti u svijet u kome glasi pravilo: „dobro je meni, kako je onima tamo…“
Milionski audotorijumi pokraj malih ekrana konstantno su bombardovani ratovima diljem svijeta, etničkoj i rasnoj netrpeljivosti, nuklearnim zveckanjem Istoka i Zapada, širenjem lažne i licemjerne demokratije od strane onih koji istu neprestano narušavaju, i što je najpogubnije, narušena su osnovna ljudska prava i tradicionale porodične vrijednosti i odnosi, na način da su ugroženi i poljuljani najčvršći temelji na kojima jedno društvo treba da stoji. Konkretno kod Srba se to odnosi na vojsku, porodicu, sudstvo, školstvo, zdravstvo, omladinu, ali i na Crkvu, drugim rečima na cjelokupan sistem koji je u svojoj osnovi postao autodestruktivan, a problem kome se ne nazire kraj je sve veći odliv cjelokupnih porodica sa druge strane Une, Save i Dunava u potrazi za boljim životom.
Crkva generalno ne može (bar ne može sama) da ponudi rješenje za mnogobrojna socijalna pitanja i prepreke, niti može da riješi ni ekonomsku nestabilnost, pravnu nejednakost, politički nepotizam, obrazovne propuste, a često ni mnogobrojne probleme sa kojima se součava u sopstvenom dvorištu. Pa ipak, ne može a da ne vrši svoju misiju i da na način na koji joj je to moguće, svjedoči i svijetli svijetu.
Međutim, ima tu jedan problem, koji je opet relativan i ne može da se posmatra kao opšti, već varira od subjektivne percepcije! Kad se pojavi neka harizmatična ličnost iz okrilja Crkve, kao svetilo jevanđelskih načela ovog vremena, onda je on klasifikovan kao pojedinac koji je kao takav „izuzetak“. Kad iz okrilja Crkve izađe nekakav „prljavi veš“ ili se pojavi neko ko na obraz Crkve baci blato, onda se Crkva kao institucija personifikuje njime. I tu se vraćamo medijima.
Bombastični naslovi privlače auditorijum čitalaca, kratke efektivne pričice, koje često i prečesto imaju teledirigovanu pozadinu, stvore i kod onog neutralnog građanstva određenu dozu podozrijevanja i averzije prema nečemu „što se u crkvenim krugovima desilo ovako ali je široj javnosti prikazano onako“. Naravno, nikakva bura i oluja u vidu sablazni ovoga svijeta, neće poljuljati čovjeka utvrđenog u vjeri, ali naprosto Crkva treba da cjelokupnim svojim bićem diše punim plućima u zagušenom i zadimljenom prostoru u kome prebiva.
Zato Crkva i jeste istinski arhetip nevjeste na koju treba da se ugleda svaki onaj ko stupa u bračnu zajednicu. Jer evo već 2000 godina, Crkva je bila gonjena, paljena, mučena, razapinjana i blaćena ali nikada nije odstupila od svoga Ženika. Borba za vjeru se vodi neprestano, a iako smo sazidani na temeljima Simona Petra (stijene) koju ni vrata pakla neće nadvladati i koju drži Onaj odbačeni „krajeugaoni kamen“ imajmo na umu i nosimo u srcu da smo „blaženi onda kada nas progone i lažu, govoreći protiv nas svakojake rđave riječi, imena Hristovog radi“.
