Miroslava Raković, Amorfobiti № 3, 2015.
Nedavno je određenom broju klirika naše Crkve priređen „topli zec“ u srpskim medijima. Meta je najprije bio episkop Grigorije, tada zahumsko-hercegovački a danas njemački, a potom episkop raško-prizrenski, Teodosije, i iguman Visokih Dečana, o. Sava Janjić. Razlog je, kao što je vjerovatno svima poznato, njihovo smjelo istupanje protiv određenih stavova srpskog političkog vrha.
Ova medijska hajka, u kojoj su učestvovali i politički akteri sa državnim funkcijama, poslužila je kao povod da se nanovo postavi pitanje o tome da li istupanje koje ima za cilj da kritikuje one na političkim pozicijama i njihove odluke priliči jednom kliriku, uz to još i monahu. Ima li šta da traži u sferi političkog čovjek koji se posvetio sferi duhovnog? Da li onaj koji se posvetio životu samokritike ima pravo da kritikuje druge? Ova pitanja nameću kako oni koji smatraju da Crkva nema šta da traži u političkim zbivanjima, tako i oni koji misle da ima, ali da bi u tom slučaju bilo najbolje, ako već ne i jedino dozvoljeno, da harmonizuje svoje istupe sa državnim vrhom. Nije rijetko da se potonji pozivaju na model simfonije između države i Crkve koji je, kako zamišljaju, bio realizovan u Istočnom rimskom carstvu.
Jedan od mogućih odgovora na ova pitanja, kao i na to zašto se ona na ovakav način postavljaju, možemo pronaći ukoliko bacimo pogled na jednu zanimljivu nesuglasicu među crkvenim istoričarima petog vijeka. U centru tog spora nalazi se jedna od najslavnijih ličnosti Pravoslavne Crkve – Sveti Jovan Zlatousti.
1.
U svojoj Crkvenoj istoriji, Sokrat Sholastik s bitnom rezervom gleda na ne tako davno preminulog Jovana Zlatoustog. Pisac njegovu ličnu asketsku uzdržanost kontrastira sa njegovom „neobuzdanošću“ u javnim nastupima. On izražava čuđenje kako čovjek koji je bio tako uzdržan u životu, nije mogao da se uzdrži u svojim besjedama, nego je „svagda smjelo govorio ne zazirući ni od koga“.[1] Zbog toga su ga, veli on, mnogi osuđivali, pa i oni koji su mu bili bliski. Kao primjer ovog hroničnog nedostatka uzdržanosti u javnom govoru, Sokrat opisuje epizodu koja je (između ostalih) Zlatoustog dovela u sukob sa carskim dvorom. Naime, u sklopu šireg poduhvata izgradnje kulta ličnosti tadašnje carice Evdoksije, u Carigradu je podignuta njena srebrna statua, odjevena u porfiru. Jovan je, „praktikujuću svoju uobičajenu smjelost u govoru“,[2] veli on, ruglu izvrgao kako sam čin, tako i one koji su ga sproveli. Kao rezultat toga on je osuđen, svrgnut sa trona carigradskog arhiepiskopa, prognan, te je u progonstvu i umro.[3] U oba navedena slučaja, Sokrat karakteriše Zlatoustovu (nezadrživu) smjelost u nastupima koristeći jedan važan izraz: parezija (παρρησία).
Upravo praktikovanje parezije koje jedan hroničar vidi kao manu, drugi vide kao vrlinu. Tako, Sozomen za Zlatoustog kao naročitu pohvalu ističe da je sa velikom smjelošću istupao protiv svake nepravde, kao da je činjena protiv njega samog. To je veoma radovalo narod u Crkvi, ali je istovremeno srdilo bogataše i velmože čije grijehe je na taj način izobličavao.[4] Na pritužbu upućenu Zlatoustom da protiv onih na vlasti ne treba istupati otvoreno (koristiti pareziju), Paladije u svom Dijalogu o životu Jovana Zlatoustog odgovara da takav prigovor ne priliči hrišćanima nego neznabošcima. Protiv vlasti je, odgovara on, hrabro istupao i Jovan Krstitelj, apostoli koji su to činili „u Hristu“, kao i svetitelji.[5] Jovan, dakle, ne čini ništa drugo nego sleduje njihovom primjeru. Da ovakvo istupanje može da ga košta glave, bio je svjestan i sam Zlatousti.[6] Slično tome, anonimni pisac njegovog Pogrebnog slova od mnogih vrlina ističe pareziju koju Jovan praktikuje čak i sada kada je njegov jezik umirila smrt – čineći to kroz svoje spise.[7]
Otkuda ova nesuglasica među onovremenim istoričarima oko toga da li Jovana zbog smjelog istupanja (parezije) protiv vlasti valja hvaliti ili kuditi? Da li je ovo hrabro istupanje protiv carske vlasti hrišćanska vrlina ili mana? Da bismo to razumjeli, valja pogledati šta je to parezija oko koje je spor i nastao, otkuda to da ju je Zlatousti praktikovao i šta je o njoj mislio.
2.
Parezija je u svijetu antike i pozne antike označavala otvoreno kazivanje istine, naročito ono koje, za razliku od saopštavanja milozvučnih laži, nije bilo po volji onima na poziciji moći.[8] Smjelost u govoru, koju ova podrazumijeva, nije mogao svako sebi da priušti. Zapravo, isprva, u rimskom društvu, u doba republike, to i jeste mogao svako da učini (ili makar svako ko se mogao nazvati njenim građaninom) – izlažući kandidate za senatore javnoj kritici, pa čak i poruzi. Kao potencijalni vršioci vlasti ovi su bili dužni da to podnesu i to je bio sastavni dio političke igre tog vremena.
Međutim, situacija se mijenja kada Rim postaje carstvo. Smjelost u javnom obraćanju caru više nije pravo svih, već privilegija pojedinaca, i to veoma malog broja. Ovakvo pravo zadržavaju senatori, ali čak i oni bivaju sankcionisani. Tako je car Vespazijan pokušao da spriječi senatora Helvidija Priska da u senatu upražnjava ovo pravo. Kako nije mogao da ga spriječi da govori, a ovaj nije namjeravao da govori ono što ne misli, car mu je zaprijetio smrću, na šta mu je Helvidije odgovorio: „A kad sam ja to tebi tvrdio da sam besmrtan? Neka svako postupi po sopstvenom nahođenju“.[9] Kako su obojica postupali po svom nahođenju, Helvidije je ubrzo lišen života.
Epiktet, koji je ovaj razgovor zabilježio, predstavnik je novog društvenog sloja koji je sada uvažao priviligiju parezije – riječ je, dakako, o filosofima. Od njihove mudrosti i znanja moglo se očekivati da će ukazati na ono što, iako je možda teško čuti, može biti od koristi. S druge strane, od njihove ciljane distanciranosti od mreže društveno-političkog uticaja, moglo se očekivati da u onome što govore nema pritvornosti koja bi imala za cilj da sakrije prave namjere – sticanje moći ili bogatstva. Onaj koji se odrekao bogatstva i društvene moći – iako ih je, zahvaljujući svom porijeklu, možda de facto ponekad i uživao – nema pretenzije da ono što govori može da mu donese neku korist. Stoga mu se i dozvoljava da govori ono što misli – jer tu korist može da ima onaj kome je ovo smjelo obraćanje upućeno.
Filosofi, međutim, nisu bili jedini koji su mogli da sebi priušte smjelo istupanje pred licem vlasti. To su mogli da učine i oni koji su s vlastodršcima bili intimnno bliski. Tako, istorija nam kazuje da je, recimo, carica Teodora javno iskritikovala svog muža, slavnog Justinijana, zbog oklijevanja i nesigurnosti koju je pokazao tokom puča koji je protiv njega podignut. Žena Rimljanina mogla je da se usudi, pa čak i javno, da praktikuje pareziju – i u lice mužu saspe istinu koju možda ni od koga drugog ne bi mogao čuti.
Sa hristijanizacijom carstva mijenjaju se socijalne strukture. Stare veze se raskidaju i nove uspostavljaju. Tako se uskoro javlja novi sloj ljudi koji iskazuju smjelost, pa čak i drskost u nastupima pred licem vlasti. I ovog puta riječ je o filosofima, samo onim hrišćanskim – prije svega o monasima i episkopima.
Upravo Zlatousti valjano ilustruje ovaj prelazak prava na pareziju sa filosofâ na hrišćane. Pošto su nezadovoljni poreskom politikom polupali carske slike i statue – što je predstavljalo vrhunac političke izdaje – građani Antiohije sa zebnjom su iščekivali carsku odmazdu. Carevi isljednici su ušli u grad gdje su ih na trgu dočekali monasi predvođeni pustinjakom Makedonijem. On se s njima smjelo suočio i upozorio ih da je car prevršio mjeru preteći da će istrijebiti stanovnike grada i da treba da ga podsjete da je i on samo čovjek, kao i oni koji su protiv njega ustali.[10] Ilustrujući prelazak prava na pareziju sa filosofa na hrišćane, Zlatousti govori kako su se prvi, uplašeni od carske odmazde sklonili, dok su njihovo mjesto u zaštiti građana zauzeli monasi:
„Gdje su sada oni ogrnuti kratkim ogrtačima, koji pokazuju dugačku bradu i u desnici nose štapove, vancrkveni filosofi … Svi su tada napustili grad, svi su odmaglili, u rupe se sakrili … I stanovnici grada odlepršaše ka gorama i pustim mestima, a građani pustinje siđoše u grad, pokazujući na samim delima ono što u prethodnim danima nisam prestao da govorim: da onoga koji živi u vrlini, peć neće moći povrediti.“[11]
„Vjetar parezije“, kako veli istoričar Piter Braun, „naprosto je počeo da duva sa drugih strana“.[12]
3.
Zlatoustova upotreba parezije plod je, dakle, istorijskog procesa prenošenja ove privilegije – ili prije, njenog osvajanja – sa pojedinih društvenih slojeva na crkvene pastire. Šta je, međutim, sam Zlatousti mislio o smjelom istupanju protiv vlastodržaca?
Premda se odgovor već da naslutiti iz navedenih riječi, on je najrječitije dat u njegovom tumačenju jednog biblijskog događaja iz 2 dn 26, 16-23. Do tada Bogu mili i prilično uspješni judejski car Ozija se osilio i stoga mu se srce iskvarilo, kazuje biblijski pisac. Uzeo je sebi za pravo da uđe u „svetinju nad svetinjama“. Ulazak u ovaj poseban dio jerusalimskog Hrama bio je isključivi prerogativ sveštenika i to samo jedanput godišnje. U svojoj osionosti, car je to pravo uzeo za sebe i tako prekršio božanski zakon. Međutim, ispriječio mu se sveštenik Azarija koji mu je rekao da je zgriješio, i zapovjedio da napusti svetinju nad svetinjama.
Zlatousti, tumačeći ovaj odjeljak, govori o uzvišenosti svešteničke službe koja je viša od carske. Kao što je nebo više od zemlje, tako je i „sluga neba“ viši od onoga koji caruje na zemlji. Takođe, on skreće pažnju na pareziju koju je demonstrirao sveštenik Azarija kada je ušao za carem i opomenuo ga da nema pravo da to čini. Ovu smjelost Zlatousti ističe kao vrlinu koja ne gleda na moć, niti na opasnost koju suprotstavljanje njoj nosi, već na prvo mjesto stavlja služenje Bogu i njegovoj istini:
„Vidiš li dušu sveštenika, kako je ispunjena velikom smjelošću i visokim mislima? On ne gleda na visinu vlasti, ne razmišlja kako je opasno zaustavljati dušu obuzetu strastima, niti sluša Solomona koji govori ‘Careva je srdnja kao rika mladoga lava“ (PrS 19, 12); nego gleda na istinskog Cara nebesa, zamišlja to sudilište i njegovu kaznu i okruživši se takvim mislima, u onakvom obliku obraća se tiraninu’.“[13]
4.
Da se vratimo pitanju neslaganja između crkvenih istoričara petog vijeka. Zašto je za Sokrata Sholastika Zlatoustova parezija „čudan“ nedostatak koji nije u skladu sa Zlatoustovim vrlinama, dok je za druge to vrlina koja ga čini velikim propovjednikom i hrabrim arhijerejem? Odgovor se u velikoj mjeri krije u motivima koji su odredili istorijsko pripovjedanje ovih pisaca. Drukčije rečeno, u namjerama s kojima su gradili svoje predstave istorijskih događaja.[14]
„Medijska slika“ koju su kreirale Zlatoustove apologete (Sozomen, Paladije) imala je za cilj da rehabilituje tada još uvijek spornu ličnost carigradskog arhiepiskopa, koji je među brojnim narodom i klirom bio voljeni arhijerej Crkve. Nepravedno svrgnutog arhiepiskopa čije ime je izbrisano iz crkvenih diptiha trebalo je prikazati kao proroka svog vremena koji je vjerno služio svom stadu. Njegovo istupanje protiv nepravde i izobličavanje moralnih prestupa predstavljalo je otvoreno kazivanje istine za koju je bio spreman da položi svoj život, što se na kraju i desilo. Otuda se ono što je dovelo do njegovog nepravednog progonstva i smrti – a to je hrabro istupanje pred vlastodršcima – dakako, ima razumjeti kao vrlina.
S druge strane, Sokrat konstruišući svoju predstavu istorije Crkve u datom periodu snažno ističe blisku povezanost između Crkve i carstva. Pokazujući kako se događaji iz crkvene stvarnosti prelivaju na onu političku, ali i obratno, ističe (između ostalog) pozitivnu ulogu koju carevi imaju u rješavanju crkvenih sporova. Iz tog razloga, on zagovara ideju o harmoniji crkve i Carstva. Iz skladnih odnosa i jedno i drugo imaju korist, dok nesklad šteti oboma. Upravo iz ovog razloga Sokrat s rezervom gleda na Zlatousta koji je svojim smjelim kazivanjem istine uzrokovao narušavanje ove zamišljenje idile. Slika koju je kreirao Sokrat imala je u vidu druge, neko bi rekao državotvorne, interese. U takvoj predstavi stvari na hrabro istupanje protiv izgradnje kulta ličnosti žive carice, zbog čega strada harmoničan odnos Crkve sa carstvom, nije moglo da se gleda s blagonaklonošću.[15]
5.
Vraćajući se pitanju s početka teksta, možemo da konstatujemo sljedeće. Da li ćemo na otvorenu kritiku vlasti gledati kao na manu koja ne priliči onima koji su se posvetili životu u uzdržanju ili kao na vrlinu onih koji su svoj komfor, bezbjednost, pa čak i život, podredili služenju istini, Bogu i njegovoj svetinji – u mnogome zavisi od predstave stvarnosti u čiju odbranu istupamo. Ono što jednu predstavu razlikuje od druge jeste odgovor na pitanje da li je važnije govoriti istinu ili sačuvati harmoničan odnos sa vlastima od koga i vlast i Crkva – ili makar njihovi pojedini predstavnici – mogu imati nekakvu korist. Od ovih pretpostavki zavisi da li ćemo kritiku doživjeti kao („dobro“ ili) „loše“ miješanje Crkve u politiku, da se poslužim nedavno upotrebljenim kvalifikacijama.
Što se tiče Zlatoustog, on nas podsjeća da je potrebno gledati ne samo na „riku mladog lava“, nego i na Božiji sud, kao i na svetinju koju nam je ostavio na čuvanje. Nekada je to bila svetinja nad svetinjama jerusalimskog Hrama, u vrijeme Zlatoustog i danas, to je Crkva sa svim njenim članovima. Naročito onima koji nisu na pozicijama moći i koji podnose nepravdu. A među njima nisu malobrojni ni oni koji od kojekakvih moćnika bivaju progonjeni braneći istinu i svetinje svojim životima.
[1] Sokrat Sholastik, Crkvena istorija, 6.21.
[2] Sokrat Sholastik, Crkvena istorija, 6.18.
[3] Premda neki istraživači dovode u pitanje istoričnost ove epizode, to ne dovodi u pitanje ono o čemu je ovdje riječ. Sokrat je svakako smatrao problematičnom Zlatoustovu „smjelost“, a on je svakako bio osuđen i prognan. Da li je ovaj događaj bio povod za to ili ne i nije od presudnog značaja, premda za današnjicu može biti od simboličkog.
[4] Sokrat Sholastik, Crkvena istorija, 8.2.
[5] Paladije Helenopoljski, Dijalog o životu Jovana Zlatoustog, 18.
[6] Paladije Helenopoljski, Dijalog o životu Jovana Zlatoustog, 8.
[7] Pogrebno slovo Jovanu Zlatoustom, §4.
[8] Ovaj termin postao je tema savremenih istraživanja ponajviše zahvaljujući tome što ga je Mišel Fuko stavio u fokus svojih čuvenih predavanja održanih na Kolež de Fransu 1983. i 1984. godine – Michel Foucault, Hrabrost istine: vladanje sobom i drugima II, prev. Zlatko Wurzberg, Sandorf i Mizantrop, Zagreb 2015.
[9] Epiktet, Razgovori, 1.2.21.
[10] Teodorit Kirski, Bogoljubiva istorija, 9.7-8.
[11] Jovan Zlatousti, Besjede o statuama, 17.5.
[12] Peter Brown, Power and Persuasion in Late Antiquity, 106. Ova knjiga se na briljantan način bavi ovim i srodnim pitanjima, a o genezi parezije i njenom prelasku u ruke hrišćanskih autoriteta autor naročito govori u poglavljima 2 i 3.
[13] Jovan Zlatousti, Besjede o caru Oziji 5.2.
[14] Kako zaključuje Wendy Mayer, ‘The Making of a Saint: John Chrysostom in Early Historiography’, u: Martin Wallraff, Rudolf Brändle (ur), Chrysostomosbilder in 1600 Jahren: Facetten der Wirkungsgeschichte eines Kirchenvaters, Walter de Gruyter 2008, 39-59.
[15] Kako jedan istraživač veli: „Čitava njegova istorija predstavlja dokaz da budući da ove veze [između Crkve i carstva] postoje, budući da je država pogođena onim što se dešava u Crkvi – jer istraživanje prošlosti pokazuje kako su raskoli u Crkvi doveli do raskola u državi – dužnost episkopa je da se ne svađaju, ne izazivaju nevolje, dok carevi imaju pravo da uzmu stvar u svoje ruke kako bi osigurali jedinstvo Crkve“. Theresa Urbainczyk, Socrates of Constantinople: Historian of Church and State, The University of Michigan Press 1997, 78.
